REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] J 5

Poslovni broj: Us I-1710/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja JF (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, [adresa], kojeg zastupa službena osoba FF, radi odjave prebivališta, 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, KLASA: UP/I-220-01/25-02/389, URBROJ: 511-09-19-25-2 od 9. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-220-01/25-02/389, URBROJ: 511-09-19- 25-2 od 9. srpnja 2025. tužitelju je, u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, odjavljeno prebivalište s adrese [adresa], uz prateću odluku o dužnosti tužitelja da vrati osobnu iskaznicu.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće:

„Naime, tužitelj nije u mogućnosti regulirati prebivalište na adresi stvarnog stanovanja iz razloga o kojima je pravovremeno izvijestio tuženika. Tužitelj godinama kontaktira Državne nekretnine i Ministarstvo branitelja vezano za navedeni stan. Navedene činjenice tuženik nije provjerio s vlasnikom stana jer da je izvršio provjeru tada bi kao i tužitelj došao do zaključka da nije na tužitelju odluka o reguliranju prebivališta na adresi stvarnog stanovanja nego na državnim tijelima i institucijama, odnosno trećim osobama na čiju odluku tužitelj ne može utjecati.

Dakle, u konkretnom slučaju odluka o reguliranju prebivališta na adresi stvarnog stanovanja ovisi o prethodnom pitanju o kojemu odlučuju treće osobe, a ne tužitelj. (…)

U konkretnom slučaju obrazloženje ne sadržava niti kratko izlaganje zahtjeva stranke, niti utvrđeno činjenično stanje, niti razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, niti razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka. Tuženik je prilikom donošenja pobijanog Rješenja zanemario sve navode koje je tužitelj iznio tijekom postupka.

Najbitnija činjenica koju je tuženik zanemario je činjenica da tužitelj sam bez odluke treće osobe (Državnih nekretnina i Ministarstva branitelja) ne može regulirati svoje prebivalište.

Dakle, tuženik svoju odluku nije ničim obrazložio niti je naveo razlog za takvu odluku. Umjesto obrazloženja, pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, navođenja razloga koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloga zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka tuženik samo citira zakonske odredbe bez da na barem jednom mjestu obrazloži koje od citiranih odredbi se i na koji način primjenjuju na konkretan slučaj. Nije dopušteno niti je moguće prihvatiti umjesto obrazloženja puko citiranje zakonskih odredbi. Ovdje se upućuje na praksu Upravnog suda RH od 18.03.2010. u predmetu Us-8214/2007.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi:

„Tuženik kao javnopravno tijelo u cijelosti je ispunio propisane obveze utvrđivanja materijalne istine na način da je primjenom i ispunjenjem svih radnji predviđenih dankom 12. Zakona o prebivalištu utvrdio sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje konkretne upravne stvari. (…) Osporavani akt sadrži sve potrebne dijelove propisane odredbom članka 98. Zakona o općem upravnom postupku i kao takav je valjan i na zakonu utemeljen.

Navod da je prvostupanjsko tijelo zaključilo da je tužitelju osiguralo razuman rok za reguliranje prebivališta na adresi stvarnog stanovanja, a da je pri tome zanemarilo činjenice i okolnosti s kojima je tužitelj upoznao tuženika je neosnovan. Osobito imajući u vidu dužinu trajanja postupka odjave prebivališta pokrenutog po službenoj dužnosti na temelju obavijesti l. Policijske postaje Rijeka od 11.05.2020. godine da tužitelj ne živi na adresi prijavljenog prebivališta, nego oko tri godine neprijavljeno živi na adresi [adresa], na koju adresu se tužitelj svjesno nastanio znajući da nema potrebnu suglasnost vlasnika nekretnine te na činjenicu da tužitelj čitavo vrijeme ne odjavljuje prebivalište s prijavljene adrese i pritom ostvaruje prava koja mu po osnovi prebivališta pripadaju, kao što su prava iz socijalne skrbi, zdravstvene zaštite, prava hrvatskih branitelja i druga prava, pravdajući svoje nezakonito postupanje nemogućnošću prijave na adresu stvarnog stanovanja.

Navod da godinama kontaktira Državne nekretnine i Ministarstvo branitelja tužitelj ničim nije potkrijepio iako je prilikom saslušavanja više puta upitan ima li dokaza o poduzetim radnjama vezano za prijavu na spornu adresu te jeli poduzeo radnje vezano za potpisivanje ugovora o najmu stana s vlasnikom nekretnine. Osim usmenih iskaza da je kontaktirao Ministarstvo branitelja, Ministarstvo obrane, tadašnjeg gradonačelnika Grada Rijeke te Državne nekretnine, koje je prema iskazu od 08.02.2024. godine zadnji puta kontaktirao prije četiri do pet godina, pisanih dokaza nije imao. Jedino što je spisu priložio je Presuda Općinskog suda u Rijeci od 25.03.2022. godine, vezano za konkretnu nekretninu, kojom se oslobađa prekršajnog progona zbog nastupanja zastare, a iz koje presude je, između ostalog, razvidan tužiteljev iskaz da je na adresi prijavljenog prebivališta živio mjesec dva te da se na adresu stvarnog stanovanja nije nikada prijavio niti se je pokušao prijaviti, što također dovodi u pitanje istinitost navoda.

Paušalan je navod tužitelja da je na vrijeme obavijestio tuženika da nije u mogućnosti prijaviti prebivalište na adresu stvarnog stanovanja, a koju činjenicu da je tuženik provjerio s vlasnikom stana bi došao do istog zaključka da nije na tužitelju odluka o reguliranju prebivališta nego na državnim tijelima i institucijama, odnosno trećim osobama na čiju odluku tužitelj ne može utjecati. Zakon o prebivalištu ne predviđa mogućnost da nadležna Policijska uprava/PoIicijska postaja intervenira u tuđu prijavu prebivališta na način da od vlasnika nekretnine zatraži suglasnost za prijavu osobe na željenu adresu. Upravo suprotno, dužnost je osobe koja se prijavljuje da prije nastanjenja i prijave na željenu adresu pribavi potrebnu suglasnost stanodavca propisanu odredbom članka 10. stavka 3. Zakona, kao i što je dužnost stanodavca da u roku od 15 dana od dana kada je stan dao na korištenje nadležnom tijelu dostavi podatke o osobi kojoj je stan dao na korištenje te mjestu i adresi na kojoj se stan nalazi, kako bi nadležno tijelo dostavljene podatke evidentiralo u Zbirci podataka o prebivalištu i boravištu, sukladno odredbi članka 10. stavka 4. Zakona. Slijedom iznijetog, u konkretnom predmetu nije obveza tuženika utvrditi u čijem je vlasništvu sporna nekretnina, niti je tuženikovo pravo kontaktirati vlasnika i utjecati na njegovu odluku ili istu odluku preispitivati.

Predmet ovog postupka nije prijava na adresu [adresa], nego odjava s adrese [adresa] pa se reguliranje prebivališta na adresi stvarnog stanovanja uvjetovano suglasnošću trećih osoba ne može tretirati kao prethodno pitanje. Odredbom članka 55. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je kada se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba mote riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da će se postupak prekinuti kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili majčinstva te u drugom slučaju propisanom zakonom. U postupku odjave prebivališta ne postoji pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu i koje bi bilo razlogom za prekid postupka u smislu odredbe članka 55. stavka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku. Postupajući po članku 12. Zakona o prebivalištu, tuženik nikada nije zaprimio zahtjev tužitelja za prijavu na adresu [adresa], niti drugi dokaz iz kojeg je razvidna želja i namjera tužitelja za prijavom na istu adresu, iako je isto višestruko upitan.

Tužitelj se dana 17.09.2025. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za prijavu prebivališta na adresu [adresa] i zahtjevu priložio podnesak Prihvatilišta za beskućnike udruge „Oaza” iz kojeg je razvidno da je navedeno Prihvatilište suglasno s prijavom tužitelja na navedenu adresu. Sukladno odredbi članak 6. stavka 1. Zakona o prebivalištu, osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja nadležno tijelo će iznimno od odredbe članka 2. stavka 1. Zakona rješenjem utvrditi prebivalište na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja. Postupajući po navedenom zahtjevu, tuženik je dana 17.09.2025. godine donio rješenje KLASA: UPl- 220-01/25-02/820 VLM, URBROJ: 511-09-19-25-1, kojim se tužitelju utvrđuje prebivalište na adresi [adresa], sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, te omogućuje podnošenje zahtjeva za izradu osobne iskaznice, a sve kako njegov pravni položaj i svakodnevni život zbog situacije u kojoj se zatekao ne bi bili ugroženi, a s kojom zakonskom mogućnošću je tužitelj ranije upoznat.

Netočan je navod tužitelja da u osporavanom aktu nisu poštivana pravila postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tuženik prilikom donošenja meritorne odluke utvrdio je sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje konkretne upravne stvari, a za koje donošenje nije bila od utjecaja činjenica gdje tužitelj doista živi, nego živi li na adresi prijavljenog prebivališta ili ne živi, sukladno odredbi članka 12. stavka 3. Zakona o prebivalištu. Stoga, navod tužitelja da je tuženik prilikom donošenja pobijanog rješenja zanemario sve navode koje je tužitelj iznio tijekom postupka nije točan, već isti nisu bili od utjecaja na donošenje meritorne odluke. U konkretnom predmetu nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj ne živi na adresi prijavljenog prebivališta, nego od 2017. godine neprijavljeno živi na adresi [adresa], na kojoj je i zatečen, a koja činjenica je utvrđena i iz preslike obaveznog prekršajnog naloga od 11.05.2020. godine te iz službenih izvješća od 19.04.2022. i 10.06.2022. godine sastavljenih i potpisanih od strane ovlaštenih policijskih službenika o izvršenim terenskim provjerama na prijavljenoj adresi i na adresi stvarnog stanovanja.

Tužitelju je sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku omogućeno sudjelovanje u postupku na način da je isti dana 18.05.2022., 08.02.2024. i 09.05.2025. godine saslušan na zapisnik, kojom prilikom je upoznat s razlozima pozivanja te s utvrđenim činjenicama i pravnim pitanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari. Navedene činjenice su predočene na zakonit, tužitelju jasan i razumljiv način, o čemu se je isti očitovao na način naveden u službenim izvješćima te u zapisničkim izjavama u kojima tužitelj potvrđuje ranije utvrđenu činjenicu neživljenja na prijavljenoj adresi. Od strane službene osobe upoznat je s odredbom članka 12. Zakona o prebivalištu i članka 15. stavka 1. i 2. Zakona o osobnoj iskaznici (…) te pravnim posljedicama istih.

(…)

U provedenom postupku nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj ne živi na adresi prijavljenog prebivališta [adresa], na način da se na istu adresu trajno nastanio radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese, već isti svoje životne interese ostvaruje na adresi [adresa]. Navedenu činjenicu tužitelj ne osporava ni u podnesenoj tužbi, već istu potvrđuje iznoseći razloge koji mu onemogućavaju prijavu na adresu stvarnog stanovanja, koji razlozi nisu dostatni za zadržavanja prebivališta na adresi [adresa] i ne mogu činiti iznimku predmnijevajući činjenicu da tužitelj živi na adresi prijavljenog prebivališta, u smislu odredbe članka 2. stavka 1. Zakona o prebivalištu. Dana 17.09.2025. godine tužitelju se utvrđuje prebivalište na adresi [adresa], sukladno odredbi članka 6. stavka 1. Zakona te omogućuje podnošenje zahtjeva za izradu osobne iskaznice na navedenu adresu.“

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovoga spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 18. ožujka 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi (članak 2. stavak 1. Zakona o prebivalištu, Narodne novine“, broj 144/12, 158/13 i 114/22).

7. Prema članku 12. stavku 1. Zakona o prebivalištu, policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj će dužnosti donijeti rješenje o odjavi prebivališta osobe ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili o tome bude obaviještena od strane tijela javne vlasti te drugih pravnih i fizičkih osoba.

8. Za primjenu netom citiranih odredbi odlučno je utvrditi da konkretna osoba ne živi na adresi prijavljenog prebivališta, u smislu članka 2. stavka 1. Zakona o prebivalištu, pri čemu nije odlučno gdje ona doista živi.

9. U obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o prebivalištu (općedostupnome putem službene mrežne stranice Hrvatskog sabora), u okviru parlamentarne procedure njegova donošenja, navedeno je, između ostalog:

„Važeći Zakon o prebivalištu i boravištu građana ne predviđa mogućnost odjave prebivališta osobe bez njezina osobnog zahtjeva, pa se tako često događa da osobe koje nemaju nikakve veze s prijavljenim prebivalištem (ne stanuju na prijavljenoj adresi) i dalje imaju isprave u kojima je ispisana adresa na kojoj ne stanuju i ostvaruju prava koja proizlaze s osnove prebivališta.

Navedeno dovodi do određenih problema pri sastavljanju popisa birača, izdavanja javnih isprava s netočnim podacima, nemogućnosti pronalaska osoba od strane sudova i drugih državnih tijela i slično. Evidencija prebivališta i boravišta građana mora odgovarati stvarnom stanju nastanjenja građana, s obzirom da se na prebivalištu temelji niz prava propisanih posebnim propisima, kao što su, primjerice, porezni propisi, propisi o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, propisi o socijalnoj skrbi, propisi koji reguliraju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i drugi.

Građani koji u zakonom utvrđenom roku ne prijave promjene vezane uz svoje prebivalište ili boravište čine prekršaj koji je teško sankcionirati jer se osobe nalaze na nepoznatim adresama, najčešće u inozemstvu, a pri tome se i nadalje vode u evidenciji prebivališta.

Zbog naprijed navedenih manjkavosti u važećem Zakonu o prebivalištu i boravištu građana predlaže se donošenje novog Zakona o prebivalištu kojim će se nastojati ukloniti poteškoće koje su nastale u primjeni važećeg Zakona, a evidenciju prebivališta i boravišta građana u što većoj mjeri uskladiti sa stvarnim stanjem. (…) Definicije pojmova prebivališta i boravišta u predloženom Zakonu ne iziskuju ispitivanje subjektivne namjere osobe o njenom trajnom nastanjenju ili pak privremenom boravljenju u nekom mjestu, nego je dovoljno utvrditi objektivne činjenice koje ukazuju na trajnu povezanost osobe s nekim mjestom ili činjenice koje ukazuju da osoba boravi u nekom mjestu privremeno. (…)

Predloženim Zakonom se uređuju postupci odjave prebivališta po službenoj dužnosti osoba za koje se ispostavi da na prijavljenoj adresi nisu nikad živjele, kao i osoba koje su živjele na adresi prijavljenog prebivališta, ali su odselile u neko drugo mjesto u Republici Hrvatskoj ili su iselile iz Republike Hrvatske, a nisu prijavile promjenu prebivališta odnosno odjavile prebivalište u [adresa]. Postupci odjave prebivališta pokretat će se po službenoj dužnosti na temelju podataka koje utvrdi sama policijska uprava ili postaja, ili podataka koje joj dostave tijela javne vlasti ili zainteresirane pravne ili fizičke osobe. Iznimno, postupci odjave neće se provoditi za osobe koje su u skladu s odredbama ovoga Zakona prijavile svoj privremeni odlazak iz Republike Hrvatske zbog privremenog rada, školovanja ili drugih razloga, kao ni za osobe koje su obuhvaćene programom obnove ili stambenog zbrinjavanja, ako im nekretnina još nije obnovljena, vraćena ili nisu na drugi način stambeno zbrinute u Republici Hrvatskoj. (…)

Važećim Zakonom o prebivalištu i boravištu građana prebivalište je definirano kao mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi. Kako je subjektivni element ove definicije odnosno namjeru življenja teško provjeriti, u predloženoj odredbi pojam prebivalište definiran je kao mjesto u kojem se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi. (…)“

10. Citirani dio obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o prebivalištu ukazuje na jasnu namjeru predlagatelja, a nastavno na to i zakonodavca, da naglase objektivni element prebivanja, te da prijavljeno prebivalište odražava stvarno stanje nastanjenja, između ostalog, radi učinkovite provedbe propisa na raznim pravnim područjima.

11. Osporavano rješenje tuženika bazira se na dokaznom sredstvu propisanom odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o prebivalištu, tj. na terenskim provjerama. K tomu, tužitelj je u više navrata saslušan u postupku, te mu je omogućeno stranačko izjašnjavanje i dokazivanje.

12. Sud je suglasan s izlaganjem tuženika o tome što se utvrđuje odnosno što se ne utvrđuje u ovoj vrsti predmeta, o propuštanju tužitelja da kao stranka u upravnom postupku pruži dokaze za svoje tvrdnje (uključujući dokaze o navodnim kontaktima s drugim tijelima), o propuštanju tužitelja da podnese prijavu na adresu u [adresa], o tome da se suglasnost trećih osoba ne smatra prethodnim pitanjem u predmetu odjave prebivališta, te o tome da su za situaciju beskućništva mjerodavne odredbe članka 6. Zakona o prebivalištu. S time povezana argumentacija tuženika iznesena u obrazloženju osporavanog rješenja i u odgovoru na tužbu poznata je tužitelju, te ima valjanu podlogu u spisu predmeta upravnog postupka, a najvećim je dijelom citirana prethodno u ovom obrazloženju. Što se tiče činjenica na kojima se temelji osporavana odluka tuženika, ni u upravnom postupku niti u ovome sporu tužitelj nije dokazao drukčije.

13. Na koncu, Sud ne nalazi da obrazloženje osporavano rješenja trpi od takvih manjkavosti koje bi utjecale na ishod rješavanja ove upravne stvari.

14. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da je tuženik imao valjanu činjeničnu i pravnu osnovu za odjavu spornog prebivališta tužitelja po službenoj dužnosti u skladu sa člankom 12. stavkom 1. Zakona o prebivalištu, vezano uz članak 2. stavak 1. toga Zakona, te sukladno smislu i svrsi prijave odnosno odjave prebivališta razmotrenima u točkama 9. i 10. ovog obrazloženja.

15. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 1. travnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- JF, [adresa]

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, [adresa],

[adresa]