Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj: P-106/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja EK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćnici Daniela Rude, odvjetnica u OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d (OIB: 53056966535) Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Goran Gložinić, odvjetniku u OD Mađarić & Lui, Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja EK zajedno sa punomoćnicom Danijelom Rude, odvjetnicom u Šibeniku i zamjenika punomoćnika tuženika Daria Silov, odvjetnica u Šibeniku, po objavi dana 01. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da u roku od 15 dana tužitelju EK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.707,28 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana svake pojedine izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 9,42 eur od dana 31. srpnja 2010. godine

- na iznos od 36,87 eur od dana 31. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 34,53 eur od dana 30. rujna 2010. godine

- na iznos od 30,33 eur od dana 31. listopada 2010. godine

- na iznos od 41,21 eur od dana 31. prosinca 2010. godine

- na iznos od 55,05 eur od dana 31. siječnja 2011. godine

- na iznos od 46,44 eur od dana 28. veljače 2011. godine

- na iznos od 50,48 eur od dana 31. ožujka 2011. godine

- na iznos od 46,98 eur od dana 30. travnja 2011. godine

- na iznos od 48,47 eur od dana 31. svibnja 2011. godine

- na iznos od 67,42 eur od dana 30. lipnja 2011. godine

- na iznos od 70,07 eur od dana 31. srpnja 2011. godine

- na iznos od 86,37 eur od dana 31. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 79,38 eur od dana 30. rujna 2011. godine

- na iznos od 71,55 eur od dana 31. listopada 2011. godine

- na iznos od 72,78 eur od dana 7. studeni 2011. godine

- na iznos od 82,46 eur od dana 31. prosinca 2011. godine

- na iznos od 79,35 eur od dana 31. siječnja 2012. godine

- na iznos od 81,20 eur od dana 31. siječnja 2012. godine

- na iznos od 81,91 eur od dana 29. veljače 2012. godine

- na iznos od 81,51 eur od dana 31. ožujka 2012. godine

- na iznos od 82,68 eur od dana 30. travnja 2012. godine

- na iznos od 83,65 eur od dana 31. svibnja 2012. godine

- na iznos od 83,45 eur od dana 30. lipnja 2012. godine

- na iznos od 84,19 eur od dana 31. srpnja 2012. godine

- na iznos od 84,17 eur od dana 31. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 83,50 eur od dana 30. rujna 2012. godine

- na iznos od 85,35 eur od dana 31. listopada 2012. godine

- na iznos od 86,54 eur od dana 30. studenog 2012. godine

- na iznos od 86,66 eur od dana 31. prosinca 2012. godine

- na iznos od 84,70 eur od dana 31. siječnja 2013. godine

- na iznos od 87,41 eur od dana 28. veljače 2013. godine

- na iznos od 88,18 eur od dana 31. ožujka 2013. godine

- na iznos od 87,89 eur od dana 30. travnja 2013. godine

- na iznos od 345,13 eur od dana 14. svibnja 2013. godine

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.884,09 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj EK zastupan po punomoćnicima iz OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik, podnio je ovom sudu, dana 17. siječnja 2022. godine, tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, radi isplate iznosa od 23.902,75 kuna.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom, dana 10. kolovoza 2006. godine, zaključio Ugovor o kreditu broj: 168-50-36008242. Člankom 1. citiranog ugovora tuženik da je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 26.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Prvotno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5.20% dok je prvotno ugovorom anuitet prema početnoj kamatnoj stopi iznosio 369,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit da je prijevremeno otplaćen zaključno u svibnju 2013. godine pa u odnosu na isti Ugovor nije izvršena konverzija sukladno važećem Zakonu o kreditnim institucijama te Zakonu o potrošačkom kreditiranju. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

1.2. U odnosu na valutnu klauzulu, dana 03. rujna 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 kojom se u toč. II. revizije prvosedmerotuženih odbijaju kao neosnovane, dakle, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj navodi kako je iz naprijed navedenog nedvojbeno da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao ne pripadajuću imovinsku korist, a koja da se ogleda i u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji da je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora. Slijedom svega naprijed navedenog da je razvidno kako je tuženi protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelja da ovom tužbom zahtjeva da mu tuženi isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad je pojedina rata uplaćena.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporavao te isticao prigovor zastare. Tuženik nije osporavao da je zajedno sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 168- 50-3608242 kojim da je tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 226.000,00 s redovnom kamatnom stopom od 5,20% godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatama po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00%, također promjenjiva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj prije zaključenja Ugovora da nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već da je pristao na odredbu Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Isto tako, tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih.

2.1. Nadalje, tuženik je isticao prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništetne valutne klauzule navodeći da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja a tužitelj da je tužbu podnio dana 17. siječnja 2022. godine. Slijedom svega naprijed navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom preslike Ugovora o kreditu broj 168-50-3608242 od dana 10. kolovoza 2006. godine, preslike otplatnog plana, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-knjigovodstvene poslove Željka Deković od dana 07. siječnja 2026. godine, saslušanjem tužitelja na ročištu dana 23. veljače 2026. godine.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su dana 10. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare.

7. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 10. kolovoza 2006. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 26,000.00 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 5,20 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.

8. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

9. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.

11. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željko Deković iz Šibenika. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute iznosi 2.707,28 eura. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 16. veljače 2026. godine uredio tužbeni zahtjev.

12. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

13. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno ukupan iznos od 2.707,28 eura.

13.2. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.

14. Podredno, valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu čija je svrha bila kupnja novog automobila, pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući isti ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva.

14.1. U prilog ovom utvrđenu suda ide i iskaz samog tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit podigao isključivo radi kupnje osobnog automobila za svoje osobne potrebe. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo kako je 2006. godine odlučio na kupnju novog automobila te je otišao u banku gdje su mu kao najpovoljniju opciju ponudili kredit u CHF navodeći da se radi o najsigurnijoj i najpovoljnijoj opciji. Za vrijeme otplate kredita visina anuiteta da je porasla sa cca 2000 kuna u odnosu na početno ugovorenu, što da je izazvalo jako tešku financijsku situaciju za njegovu obitelj. Automobil da je kupio isključivo za osobne potrebe budući da njegova obitelj tada nije imala kredit.

15. Tuženik je također u tijeku postupka isticao prigovor zastare, u pogledu navedenog prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, točnije kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u toč. 8 a u kojoj je odlučeno da je tuženik povrijedila prava i obveze potrošača ugovorivši ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 17. siječnja 2022. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnost valutne klauzule počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika E. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV što ukupno iznosi 250,00 eura, trošak za zastupanje na ročištima dana 10. studenog 2025. godine i dana 23. veljače 2026. godine i to za svako ročište 200,00 eura uvećano za PDV što iznosi ukupno 250,00 eura, trošak za sastava podneska od dana 07. studenog 2025. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV što iznosi ukupno 250,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 16. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV što iznosi ukupno 250,00 eura, trošak za pristup na objavu presude u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV što iznosi ukupno 125,00 eura, trošak za uplatu predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 470,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 39,09 eura. Dakle, ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.884,09 eura.

17. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

17.1. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

18. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 01. travnja 2026. godine

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćnica Daniela Rude, odvjetnica u OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik

- za tuženika, punomoćnici u OD Mađarić & Lui, Zagreb