Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-204/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš i Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 5. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Krešimira Majnarića, odvjetnika u Vinkovcima i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-4080230 od 4. svibnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „ 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 425,00 eura (slovima: četiristodvadesetpet eura), sa zateznim kamatama koje teku počevši od 4. svibnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.114,81 eura (slovima: tisućustočetrnaest eura i osamdesetjedan cent), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 1. travnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.114,81 eura.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3. travnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita, zaključio dana 4. svibnja 2007. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 528-50-4080230 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 21.112,66 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 5 godina. Također navodi da je predmetnim Ugovorom (članka 3. NAKNADA) ugovoreno: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.

1.1. Tužitelj navodi da je navedena naknada utvrđena jednostrano, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja. Navodi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.2. Također navodi da je navedena naknada suprotna članku 4. Zakona o obveznim odnosima - načelu savjesnosti i poštenja, članku 6. Zakona o obveznim odnosima (zabrani zlouporabe prava), članku 7. Zakona o obveznim odnosima (načelu jednake vrijednosti činidaba) i članku 8. Zakona o obveznim odnosima (zabrani prouzročenja štete), te članku 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine iznio je pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju, temeljem članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 696,72 CHF, što je na dan plaćanja po srednjem tečaju kreditora (1 CHF= 4,44903106 HRK) iznosilo 3.099,71 HRK (sada 411,40 EUR), te tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u sjedištu tuženika, odnosno suda u Zagrebu.

2.1. Dalje navodi da je sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te se tuženik poziva na odredbu članka 84. Zakona o potrošačima kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporna odredba nikako ne može biti nepoštena, odnosno ništetna.

2.2. Navodi da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na ugovaranje naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OV-13040/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sad ržaj i posljedice odredbe koju sada smatra spornom te na nju pristao.

2.3. Navodi da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču ulazne nakade. Slijedom navedenog, sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim uvjetima ugovora o kreditu, odnosno bio je u cijelosti upoznat sa svim uvjetima koji se tiču naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

2.4. Također navodi da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da on uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložio bilo kakve dokaze, slijedom čega se, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač.

2.5. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 15. siječnja 2026. naveo da potražuje iznos od 425,00 eura.

4. Tuženik se protivio ovakvoj preinaci tužbe, te je sud na glavnoj raspravi od 15. siječnja 2026. donio rješenje kojim je dopustio preinaku.

5. Pravomoćnim rješenjem broj: P-204/2024-8 od 11. lipnja 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-10 spisa), nalaz i miljenje vještaka (stranica 156. -157. spisa), te je saslušao tužitelja.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 4. svibnja 2007. ugovor o kreditu broj: 528-50-4080230 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 21.112,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je točkom 3. ugovora ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koju naknadu je tuženik naplatio od tužitelja.

9. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada, sporan je iznos koji je tuženik naplatio na ime naknade, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru kupiti osobno vozilo radi čega je otišao u auto kuću u [adresa], a obzirom je vozilo namjeravao kupiti na kredit u auto kući su ga uputili na Raiffeisen banku jer su njihovi uvjeti najpovoljniji, a ta banka je i surađivala s tom auto kućom. Naveo je da je ugovor sastavila banka nakon čega je on pročitao ugovor te mu je najbitnije bilo kolika je mjesečna rata, a odredbu o jednokratnoj naknadi nije niti primijetio niti su mu u banci bilo što o tome govorili. Napominje da se u to vrijeme s bankom nije moglo niti posebno pregovarati oko bilo kakvih uvjeta već se moglo samo pristati na uvjete banke ili ne. Naveo je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen, te da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Napominje da je i tada bio zaposlenik MUP-a te mu je kao policijskom službeniku i zabranjeno da ima na sebi obrt. Vozilo kupljeno od kredita je koristio za svoje osobne potrebe te potrebe obitelji. Naveo je da novac koji mu je naplaćen na ime jednokratne naknade za njega predstavlja bitan novčani iznos, a pogotovo uzevši u obzir da je početna rata kredita bila oko 220,00 eura. Naveo je da je za obvezu plaćanja jednokratne naknade odnosno činjenicu da mu je ova naknada naplaćena saznao tek nakon što je u cijelosti otplatio kredit i dobio izlist uplata. Naveo je da u vezi ove naknade nije razgovarao sa službenicima u banci. Naveo je da mu je naknada naplaćena prilikom isplate kredita na način da je banka iznos naknade zadržala za sebe. Naveo je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio oslobođen plaćanja obveze poreza ili carine.

11. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Utvrđeno je da tužitelj nije informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, o iznosu naknade, niti na što se naknada odnosi.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

13. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

16. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

17. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

18. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

19. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku jednokratnu naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP .

20. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren za kupnju osobnog automobila.

20.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

21. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% od iznosa kredita.

22. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23. Radi utvrđivanja iznosa plaćene naknade provedeno je financijsko - knjigovodstveno vještačenje. U pisanom nalazu i mišljenju vještak navodi da je člankom 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navodi da 3,30% od iznosa kredita iznosi 696,72 CHF. Vještak navodi da je uvidom u arhivu tečajnih lista RBA d. d. Zagreb utvrdio da vrijednost za 1 CHF na dan 4. svibnja 2007. iznosi 0,61 eura, tako da je tužitelj tuženiku platio naknadu temeljem članka 3. predmetnog ugovora o kreditu u iznosu od 425,00 eura.

24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun plaćenog iznosa temeljem ugovora o kreditu odnosno odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jer je jasno da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, stoga je razumno bilo za očekivati naplatu iste. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje tzv. ulazne naknade.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, te zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji. Vještak je jasno obrazložio na koji način je utvrdio iznos naknade koji je tužitelj platio tuženiku, a ni sam tuženik ne osporava ovaj izračun, već smatra da je vještačenje nije niti trebalo provoditi jer je tuženik osnovano naplatio naknadu od tuženika.

26. Slijedom toga utvrđeno je da je tuženik od tužitelja na ime jednokratne naknade naplatio iznos od 425,00 eura.

27. Kako je već navedeno, tužitelj je nakon provedenog vještačenja postavio konačni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 425,00 eura, čime je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva. Sud je dozvolio preinaku tužbe temeljem članka 190. stavka 2. i 3. ZPP iz razloga što tužitelj potražuje povećani iznos temeljem iste pravne osnove, a tužitelj nema dovoljno stručnog znanja da bi utvrdio točan iznos plaćene naknade jer je ista naplaćena temeljem iznosa kredita u CHF, a povrat naknade se traži u službenoj valuti - euro, te je tek nakon provedenog vještačenja tužitelj mogao utvrditi točan iznos naknade koji plaćen.

28. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

28.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Člankom 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a to je u konkretnom slučaju dan sklapanja ugovora o kreditu tj. 4. svibnja 2007. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

31. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 5. lipnja 2024., 15. listopada 2025. (zaprimljen u sudu 14. siječnja 2026.) i 5. veljače 2026. u vrijednosti 50 bodova za svaki podnesak, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 5. srpnja 2025., 15. siječnja 2026. i 5. ožujka 2026. u vrijednosti 50 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 350 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 700,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 175,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 39,81 eura, odnosno ukupno 1.114,81 eura.

32. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 26. lipnja 2025. uz koji dostavlja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, budući sastav ovog podneska nije bio potreban jer je tužitelj navedene odluke mogao dostaviti uz tužbu ili uz podnesak kojim se očitovao na odgovor na tužbu.

33. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od donošenja presude sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP i članka 29. stavak 1. i 2. ZOO.

34. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 1. travnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš i Šutalo, Duga ulica 10, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Kallay i partneri d.o.o., Ilica 1A/III, [adresa] Zagreb – pun. tuženika