Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-262/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Dini Galić odvj. iz Varaždina, protiv I. tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB 57509775367, Radnička c. 41, Zagreb i II. tuženika PČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nakon dovršene glavne rasprave održane dana 5. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno uz pun. Dinu Galić odvj. iz Varaždina, te odsutnosti I. tuženika, a prisutnosti II. tuženika osobno, dana 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti koji glasi

"1. Utvrđuje se da založno pravo zasnovano temeljem rješenja o osiguranju poslovni broj Ovr-747/2018-31 ne postoji, jer je tužiteljica ĐČ, [adresa], vlasnica nekretnine označene upisane u ZK Općinskog suda u Čakovcu, ZK Odjel Čakovec, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kat. Čest. [katastarska čestica], KUĆA, GOSPODARSKA ZGRADA, DVOR I ORANICA površine 516 čhv sada u 1/1 dijela.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Čakovcu u ZK ulošku broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] brisanje založnog prava upisanog pod brojem Z-358/2019, zaprimljeno 11.01.2019.g. (Prvenstveni red upisa: Z-7862/2018) UKNJIŽBA, ZALOŽNO PRAVO, RJEŠENJE O OSIGURANJU OPĆINSKOG SUDA U ČAKOVCU BROJ OVR-747/18 11.09.2018, za iznos od 1.001.298,39 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos od 638.462,78 kn teku od dana 15. kolovoza 2018. (dan poslije izvoda iz poslovnih knjiga) po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, kao i radi naplate troškova ovog postupka osiguranja uvećanih za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos tih troškova teku od dana donošenja rješenja o osiguranju, pa do isplate, prema stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, upisanog u korist: B2 KAPITAL D.O.O., OIB: 57509775367, RADNIČKA CESTA 41, 10000 ZAGREB.

3. Tuženici su dužni solidarno nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude."

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. kolovoza 2025. podnio tužbu protiv I. i II. tuženika kao ovršenika sa tužbenim zahtjevom radi proglašenja da nije dopušteno osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini II. tuženika, u kojoj navodi:

- da se tužba podnosi na temelju zaključka Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Ovr-747/2018-31 od 25. srpnja 2025. godine, kojim je tužiteljici kao trećoj osobi ostavljen rok od 15 dana za pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja prava koje isključuje osiguranje na nekretnini

- tužiteljica je od 2010. godine bila izvanknjižni vlasnik i mirni posjednik nekretnine označene upisane u ZK Općinskog suda u Čakovcu, ZK Odjel Čakovec, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kat. Čest. [katastarska čestica], KUĆA, GOSPODARSKA ZGRADA, DVOR I ORANICA površine 516 čhv upisana u 1/2 suvlasničkog dijela

- iako nije bila knjižno upisana, nekretninu je koristila, održavala i posjedovala kao svojinu, dok je stvarni knjižni vlasnik – drugotuženi PČ – bio samo formalno upisan, a nije imao stvarnu vlast nad nekretninom

- zbog spora oko prava vlasništva, tužiteljica je pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom u Čakovcu, koji je pravomoćno okončan presudom poslovni broj P232/2018, kojom je utvrđeno da je tužiteljica stvarna vlasnica predmetne nekretnine, i temeljem koje presude od dana 17. prosinca 2018. godine je provedena uknjižba njezinog vlasništva i na preostalih 1/2 suvlasničkog dijela, čime je postala samovlasnica cijele predmetne nekretnine

- unatoč tome, prvotuženik B2 Kapital d.o.o. je ranije, 2018. godine, pokrenuo postupak osiguranja tražbine zabilježbom založnog prava na istoj nekretnini, smatrajući da je drugotuženi, kao protivnik osiguranja PČ njezin suvlasnik

- osiguranje je provedeno na suvlasničkom dijelu nekretnine koja nije bila u stvarnom vlasništvu dužnika, nego tužiteljice kao treće osobe

- sukladno čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužiteljica ima pravo tražiti utvrđenje da založno pravo ne postoji, jer joj pripada pravo koje isključuje to osiguranje; pravna osnova ove tužbe je članak 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, radi koje vlasnik stvari na kojoj je zasnovano založno pravo radi osiguranja tuđe tražbine može tražiti brisanje toga prava ako dokaže da pravo osiguranja nije valjano ili da mu pripada pravo koje isključuje to osiguranje, a koji glasi: "Onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju. (2) Predmnjevanom će vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on. (3) Predmnjeva vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari. (4) Predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnjevanoga vlasnika."

- u trenutku kad je prvotuženik kao predlagatelj osiguranja (B2 Kapital d.o.o.) tražio upis zabilježbe, tužiteljica je već uživala pravo izvanknjižnog vlasništva i faktičnog posjeda, a kasnijom presudom i upisom to je vlasništvo i pravno potvrđeno

- dakle, osiguranje je provedeno na nekretnini nad kojom dužnik nikad nije imao stvarnu vlast, što čini pravo osiguranja nevaljanim

- napominje kako su nekretnine stečene tijekom trajanja braka u kojem se nalaze tužiteljica i drugotuženi, ali nisu stečene na način kojim se definira stjecanje bračne stečevine

- temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 25.07.1975.g. u vlasništvo supružnika-ovdje tužiteljice i drugotuženika prešla je predmetna ZK čestica na kojoj se nalazila stara ruševna kuća s gospodarskim zgradama, kako se i navodi u Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju

- stara kuća je srušena i na tom mjestu izgrađena nova kuća, a gospodarske zgrade su u potpunosti obnovljene, no iste je isključivo izgradila i obnovila tužiteljica, nakon čega je i dalje ulagala u njih i povećavala im vrijednost isključivo iz sredstava koje je dobila darovanjem od svojih roditelja za koje se, isto tako sama, bez pomoći drugotuženika brinula do njihove smrti

- sukladno navedenom tužiteljica smatra da drugotuženik na ista ne polaže nikakva prava

- tužiteljica i drugouženik formalno su u braku, no tužiteljica polaže pravo kao jedini vlasnik koji je iste stekla svojim radom, obzirom se ona jedina brinula o svojim roditeljima, a posebice iz vlastitih sredstava koje je kontinuirano dobivala od svojih roditelja koji su dalje s njom živjeli u predmetnim nekretninama

- tužiteljica je predmetne nekretnine održavala, ulagala u njih i povećavala im vrijednost, te smatra da drugotuženik na iste ne polaže nikakva prava

- tužiteljica je iz svojih vlastitih sredstava nakon gradnje i obnove nadalje sama uređivala nekretnine, postavljala pločice, održavala ih tijekom svih godina koje ih ima u posjedu, te smatra kako na iste polaže pravo kao jedini vlasnik

- pojašnjava da se cijela nekretnina nalazi u njezinom nesmetanom posjedu od smrti njezinih roditelja, te je riječ o stvarnom vlasništvu tužiteljice niz godina

- tužiteljica je uz drugotuženikovo dopuštenje iz svojih sredstava izgradila potpuno novu kuću, uz dogovor da drugotuženik u istoj boravi dok im djeca ne odrastu, prilikom čega bude drugotuženik tužiteljici istu prepustio u vlasništvo

- stoga, kad je drugotuženik odbio izdati tabularnu izjavu kojom bi odobrio tužiteljici da prenese na sebe bez ikakvog daljnjeg pitanja i dopuštenja njegov suvlasnički dio, tužiteljica je isto ishodovala sudskim putem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi:

- u historijatu tužbe navodi se da je pravna osnova tužbe čl. 166. ZV-a

- navedena odredba govori o vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika kojom se traži utvrđenje prava vlasništva uz ispunjenje određenih pretpostavki

- istovremeno svoje navode o pravu vlasništva potkrijepljuje pravomoćnom presudom na temelju priznanja Naslovnog suda, P-232/18 od 17. prosinca 2018.g.

- nije posve jasno u kakvoj su vezi tužba predmnijevanog vlasnika i tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da založno pravo ne postoji, odnosno, s obzirom na činjenicu da je tužiteljica ishodila pravomoćnu presudu na temelju priznanja II. tuženika, svog muža, kojom se utvrđuje da je ista vlasnica predmetnog suvlasničkog dijela nekretnine, tada je pozivanje na čl. 166. ZV-a posve nepotrebno i ne može biti predmet raspravljanja u ovom postupku

- ispunjene su sve zakonske pretpostavke za zasnivanje založnog prava sadržane u čl. 296. Ovršnog zakona

- navedena odredba glasi: „Na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina, predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja.“

- u predmetnoj pravnoj stvari ispunjene su sve navedene pretpostavke, tj.: - postoji osnova za osiguranje – ovršna isprava na temelju koje je može tražiti ovrha – u konkretnom slučaju, to je Ugovor o kreditu broj: 145-51010413 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, ovjeren od strane javnog bilježnika Sande Jalšovec iz Čakovca, pod brojem OV-1161/11; - tražbina za koju se traži osiguranje namirenja je novčana; - predmet osiguranja (nekretnina) je upisana u zemljišne knjige; - protivnik osiguranja je upisan kao vlasnik nekretnine – u ovom slučaju, protivnik osiguranja PČ bio je upisan u zemljišne knjige kao suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela u trenutku podnošenja prijedloga za zasnivanje prisilnog založnog prava i u trenutku donošenja rješenja o osiguranju; - predlagatelj osiguranja je uz prijedlog dostavio isprave podobne za upis založnog prava na nekretnini u vlasništvu protivnika osiguranja

- založno pravo koje tužiteljica osporava u ovom postupku zasnovano je prije donošenja Presude na temelju priznanja broj P-232/18 kojom je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica ½ suvlasničkog dijela nekretnine, a ne II. tuženik PČ

- prijedlog za zasnivanje založnog prava podnesen je dana 30. kolovoza 2018.g., a rješenje o osiguranju doneseno je 11. rujna 2018.g.

- tužba radi utvrđenja prava vlasništva protiv PČ, ovdje II. tuženika, podnesena je 24. rujna 2018.g., tj. 11 dana nakon što je II. tuženik zaprimio navedeno rješenje o osiguranju

- čl. 126. st. 2. ZV-a određeno je da se „Pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojeg se odluka donosi“

- budući da nema drugačije zakonske odredbe, a ne postoje niti okolnosti koje bi upućivale na nešto drugo ili neki drugi datum stjecanja, to je vlasništvo tužiteljice stečeno u trenutku pravomoćnosti presude, tj. 03. siječnja 2019.g., tj. nakon zasnivanja prisilnog založnog prava

- I. tuženik je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige

- čl. 318. ZV-a propisano je da se „na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama, na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 122. do 125. ZV-a, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava“

- čl. 124. ZV-a, na koji upućuje prethodno citirana odredba, propisano je da „stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis“

- I. tuženik je nedvojbeno postupao s punim povjerenjem u zemljišne knjige u kojima u trenutku zasnivanja založnog prava nije bilo apsolutno nikakvih upisa ili aktivnih plombi temeljem kojih bi I. tuženik mogao iole posumnjati i dovesti u pitanje vlasništvo II. tuženika

3. II. tuženik je u svom odgovoru na tužbu priznao tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Temeljem navedenog, sporno je među strankama je li tužiteljica bila vlasnica nekretnine na kojoj je I. tuženik na teret II. tuženika zasnovao prisilno založno pravo, što čini navedeno zasnivanje založnog prava nedopuštenim.

5. U dokaznom je postupku sud proveo dokaze uvidom u spis (list 1-54), a osim toga saslušao tužiteljicu, dok II. tuženika koji je priznao tužbeni zahtjev nije bilo potrebe saslušavati. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. U konkretnom slučaju radi se o materijalnim jedinstvenim suparničarima što se tiče I. i II. tuženika, budući da se I. i II. tuženik nalaze prije i izvan parnice u određenoj pravnoj vezi s obzirom na predmet spora, naime, oni su ovrhovoditelj i ovršenik u ovršnom predmetu koji se vodi povodom prisilnog zasnivanja založnog prava. Stoga iz tog specifičnog građanskopravnog odnosa proizlaze njihova ovlaštenja ili obveze zbog kojih se vodi ova parnica. Oni su jedinstveni suparničari, što znači da se prema zakonu spor u kome sudjeluju može riješiti samo na jednak način prema svima. Ovdje sam Ovršni zakon (čl. 60. st. 1.) određuje da su I. i II. tuženik jedinstveni suparničari, a što se tiče pravne teorije za jedinstvene suparničare tužbeni zahtjev ili može biti u istom sadržaju usvojen prema svima ili odbijen u odnosu na sve njih. Svaki jedinstveni suparničar može samostalno poduzimati parnične radnje, međutim iz nužde da se u odnosu na sve njih donese samo jedna jednaka i jedinstvena presuda proizlazi potreba da se pronađe zajednički relevantni nazivnik za kvalifikaciju njihovog držanja u parnici. Od radnja koje pojedini jedinstveni suparničari poduzimaju činjenjem, odnosno propuštanjem važi samo ona koja je za sve njih najpovoljnija, te koja omogućuje da se prema svima povuku jednake procesne i materijalno pravne konsekvencije. Načelno štetne procesne radnje ne djeluju ni prema kome, a ni prema onome koji ih je poduzeo, osim ako su ih poduzeli svi. Načelno korisne procesne radnje jednoga djeluju i u korist onih koji te radnje nisu poduzeli. Prema tome, budući da se radi o tuženicima, korisna radnja se smatra osporavanje tužbenog zahtjeva, pa priznavanje tužbenog zahtjeva od strane II. tuženika u konkretnom slučaju se ne može uzeti u obzir već jedino osporavanje tužbenog zahtjeva koje je učinio I. tuženik.

7. Također valja reći da tužiteljica navodi da je ona predmnijevani vlasnik, no čak i da je to tako, vlasništvo se stječe od trenutka sudske odluke, u konkretnom slučaju sudska odluka je uslijedila nakon što je I. tuženik upisao svoje založno pravo. Stoga sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige i argumentaciji I. tuženika, I. tuženik je bio ovlašten upisati založno pravo na nekretnini koja je u vrijeme traženja upisa bila vlasništvo II. tuženika. Osim toga, iako nije predmet postupka, valja reći da s obzirom da je II. tuženik u vrijeme vlasničke tužbe koju je protiv njega podnijela tužiteljica bio tabularni vlasnik, protiv njega je bila moguća samo prava vlasnička tužba odnosno reivindikacija. Upravo je takvu tužbu tužiteljica i podnijela, što je vidljivo iz činjeničnog historijata tužbe, a koji tužiteljica navodi i u ovoj tužbi (navodi da je II. tuženik boravio u kući dakle bio u posjedu, a uz njegovo dopuštenje je renovirala kuću).

8. Zaključno, budući da je odluka o vlasništvu tužiteljice uslijedila nakon što je zasnovano založno pravo u odnosu na I. tuženika, što je nesporno među strankama, ona je dužna snositi posljedice tako zasnovanog založnog prava te je zbog svega odlučeno kao u izreci.

9. S obzirom da nitko od tuženika nije postavio zahtjev za trošak, o trošku nije niti odlučeno.

U Čakovcu 1. travnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. 1. tuženik

3. 2. tuženik