REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-725/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 1. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 14.5. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5103177946, kojeg su pok. VH kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. listopada 2006., a koja glasi:

"U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke."

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627- 5103177946, kojeg su pok. VH kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. listopada 2006., a koja glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5103177946 kojeg su pok. VH kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. listopada 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to

- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi:

"… CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.",

- odredba čl. 7.4. u dijelu koji glasi:

"… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužiteljici EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.583,46 eura, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu:

- iznosa od 1.723,24 eura (na ime preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja)

- iznosa od 2.362,51 eura (na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene anuitete po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja od njihova dospijeća do 30. rujna 2015.

- iznosa od 384,50 eura (na ime razlike u glavnici) sa zateznim kamatama od

30. rujna 2015. do isplate.

VI Utvrđuje se ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 229,83 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,98 eura od 2.12.2006. do isplate,

- na iznos od 4,24 eura od 2.1.2007. do isplate,

- na iznos od 6,42 eura od 2.2.2007. do isplate,

- na iznos od 5,41 eura od 2.3.2007. do isplate,

- na iznos od 6,00 eura od 2.4.2007. do isplate,

- na iznos od 11,54 eura od 2.5.2007. do isplate,

- na iznos od 12,90 eura od 2.6.2007. do isplate,

- na iznos od 14,69 eura od 2.7.2007. do isplate,

- na iznos od 14,68 eura od 2.8.2007. do isplate,

- na iznos od 12,22 eura od 2.9.2007. do isplate,

- na iznos od 15,88 eura od 2.10.2007. do isplate,

- na iznos od 15,97 eura od 2.11.2007. do isplate,

- na iznos od 13,40 eura od 2.12.2007. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 2.1.2008. do isplate,

- na iznos od 8,19 eura od 2.2.2008. do isplate,

- na iznos od 4,54 eura od 2.3.2008. do isplate,

- na iznos od 0,94 eura od 2.4.2008. do isplate,

- na iznos od 9,39 eura od 2.5.2008. do isplate,

- na iznos od 11,73 eura od 2.6.2008. do isplate,

- na iznos od 9,73 eura od 2.7.2008. do isplate,

- na iznos od 14,28 eura od 2.8.2008. do isplate,

- na iznos od 13,13 eura od 2.9.2008. do isplate,

- na iznos od 8,08 eura od 2.10.2008. do isplate,

- na iznos od 2,37 eura od 2.12.2008. do isplate.

VII Utvrđuje se ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 5.221,87 kuna / sada 693,06 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 757,34 kuna / sada 100,52 eura od 30.8.2011. do isplate,

- na iznos od 1.501,43 kuna / sada 199,27 eura od 20.2.2013. do isplate,

- na iznos od 2.963,10 kuna / sada 393,27 od 24.6. 2015. do isplate.

VIII Utvrđuje se ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 23.731,18 kuna / sada 3.149,67 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnim Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103177946 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 13. siječnja 2016.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužiteljici EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.135,68 eura sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 6. lipnja 2019. navodi da je pok. VH kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 2. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5103177946, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.670,00 CHF. Slavko Kukoleča je preminuo pa je sva prava i obveze korisnika kredita preuzela tužiteljica na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-493/2011.

1.1. Ugovor sadrži odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke (čl.14.5.), a koja odredba je nepoštena i ništetna. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, a sadržaj odredbi je unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, a banka je spomenutu odredbu unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, s obzirom na to da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, kojemu se tom odrednom nameću dodatni financijski troškovi u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Prema odredbi čl. 19. st. 1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga je tužiteljica podnijela tužbu pred naslovnim sudom.

1.2. Nadalje, Ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora prednik tužiteljice i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ugovor sadrži i odredbu o valutnoj klauzuli, jer je banka korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.670,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u visini od 481,10 CHF te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio prednika tužiteljice u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama i rizicima promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (2. listopada 2006.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,645300. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta korisnika kredita. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te s obzirom na to da se u predmetnom Ugovorom glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a korisnik kredita kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, shodno spomenutim pravomoćnim presudama tužiteljica predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli.

1.3. Na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklapali su se aneksi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eurima. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u euro valuti, aneksima je došlo do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka sklapanja ugovora, stoga se ima smatrati da ništetne ugovorne odredbe nisu ni sklopljene, to jest da pravno uopće ne postoje. To u konkretnom slučaju znači da u trenutku sklapanja aneksa, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa. Iz navedenog je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost aneksa. Naime, 13. siječnja 2016. tužiteljica i tuženik zaključili su Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odredbi čl. 5.2. Aneksa navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.080,98 eura, što u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan 30. rujna 2015. iznosi 31.130,40 kuna. No, s obzirom na ništetnost odredbi osnovnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i vautnoj klauzuli, na dan 30. rujna 2015. (prema početnim parametrima) preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 5.971,74 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti, primjenom tečaja koji je bio važeći na dan solemnizacije ugovora, iznosi 27.740,52 kuna. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja od one prikazane u aneksu. Kako bi tužiteljica ostvarila pravo na potpunu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja aneksa, postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog aneksa ugovora o kreditu.

1.4. Tužiteljica u nastavku napominje da je 14. siječnja 2016. u cijelosti otplatila predmetni kredit, čime je tuženiku u cijelosti isplatila i iznos novoutvrđene glavnice u eurima, pa time i onaj iznos za koji je ta glavnica više od glavnice obračunate po početnom otplatnom planu, odnosno po tečaju važećem na dan isplate kredita. Time je stekla pravo povrata novčanih sredstava koja je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini razlike između stvarno plaćenog i ono što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan solemnizacije ugovora.

1.5. Opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice , u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu (7,990 %) te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog Ugovora bio važeći prema tečajnoj tuženika a iznosio je 4,645300, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri predniku tužiteljice bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. Kada bi se uzeli u obzir početni parametri, smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 57.003,89 kuna / sada 7.565,72 eura. Na svaki pojedinačni iznos pripada joj i zatezna kamata od njegovog dospijeća do isplate. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o isključivoj mjesnoj nadležnosti, kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, da utvrdi ništetnost Aneksa Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da joj isplati iznos od 57.003,89 kuna / sada 7.565,72 eura sa zateznim kamatama od 31. srpnja 2007. do isplate. Potražuje i parnični trošak.

2. Podneskom od 9. travnja 2020. (prije dostave tužbe na odgovor i upuštanja tuženika u raspravljanje) tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, na način da, kao u osnovnom tužbenom zahtjevu, zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i isplatu iznosa od 57.003,89 kuna / sada 7.565,72 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (koje je u tom podnesku precizirala) teku od njihovog dospijeća do isplate.

2.1. Dakle, uređenim tužbenim zahtjevom tužiteljica više ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovoru o kreditu pa je sud rješenjem sadržanim u presudi (točka I) utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena na temelju čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužiteljice ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužba podnesena 6. lipnja 2019., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila pa je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.

3.1. Nadalje, ističe da je s tužiteljicom 13. siječnja 2016. sklopio Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužiteljice izjednačio je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Gos 1/2019 iz kojeg proizlazi da je Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika valjan i da proizvodi pravne učinke te da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ona je sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u eurima od početka ugovornog odnosa pa se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, koji se odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tužiteljica u tužbi uopće ne osporava da je konverzija provedena u skladu sa zakonom, a ako bi to u nastavku postupka i osporavala, tuženik predlaže da se na tu okolnost , kao i na okolnost jesu li prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate korisnika kredita zatraži očitovanje financijskog vještaka.

3.2. Glede odredaba o valutnoj klauzuli, smatra da su odluke iz postupka kolektivne zaštite, na koje se poziva tužiteljica, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, sud EU je u spomenutoj odluci zaključio da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira radi li se o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati njihova nepoštenost, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli koja je sadržana u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Međutim, unatoč tome smatra potrebnim istaknuti da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mog la shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, korisnik kredita je i svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Smatra da je postojalo sasvim dovoljno informacija na temelju kojih bi korisnik kredita mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak te da je on itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

3.3. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 10,00 % iznosa kredita, što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 3.967,00 CHF. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 4. listopada 2006.) depozit od 3.967,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je 18.397,30 kuna (CHF 3.967,00 x 4,6375 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to: 29. kolovoza 2011. kada je u korist kredita prebačen iznos od 227,91 CHF (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 1.814,28 kuna, a da je isplaćen po tečaju na dan 4. listopada 2006. vrijedio bi 1.056,93 kuna – razlika u iznosu od 757,34 kuna), 19. veljače 2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od 990,00 CHF (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 6.092,56 kuna, a da je isplaćen po tečaju na dan 4. listopada 2006. vrijedio bi 4.591,12 kuna – razlika u iznosu od 1.501,43 kuna), 23. lipnja 2015. kada je u korist kredita prebačen iznos od 1.133,13 CHF (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 8.218,00 kuna, a da je isplaćen po tečaju na dan 4. listopada 2006. vrijedio bi 5.254,89 kuna – razlika u iznosu od 2.963,10 kuna). Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je prednik tužiteljice unutar razdoblja od ugovaranja depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 5.221,87 kuna / sada 693,06 eura, pa se postavlja opravdano pitanje navodnog rizika koji je preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Ističe i da tuženik nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te trpi isti tečajni rizik u CHF. Ukazuje da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji te nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Neživotno je i nelogično da korisnik kredita za rizik nije znao. Ugovaranjem valutne klauzule prednik tužiteljice i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Pritom, spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi se i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako ni u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ona nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a predniku tužiteljice kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.4. Glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je sve promjene kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 112/12 i 143/13), tuženik je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. - Narodne novine broj: 117/08,) on je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a upravo to je i činio. Tuženik se, međutim, zbog izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema predniku tužiteljice rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No, za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ako se radi o odredbi prema kojoj pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Kako se Zakon o zaštiti potrošača ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj Zakona o zaštiti potrošača, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Nadalje, tuženik je sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupajući sukladno navedenoj obvezi donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Navodi i da je deklaratorna zaštita koju zahtijeva tužiteljica usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ako se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, a prema stavu tuženika nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

3.5. Konačno, tuženik spori da bi njegovim postupanjem tužiteljici nastupila šteta. Međutim, ako sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.731,67 kuna / sada 229,83 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačna iznose. Nadalje, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 5.221,87 kuna / sada 693,06 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačna iznose. Predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj njegove tražbine s tražbinom tužiteljice.

3.6. Tuženik ponavlja da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZPK/15. Međutim, opreza radi te pod uvjetom da sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu bio osnovan, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu od 23.731,18 kuna / sada 3.149,67 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

3.7. Slijedom svega navedenog, predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3.8. U nastavku postupka tuženik je osporio i status potrošača tužiteljice.

4. Podneskom od 18. prosinca 2025., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, uskladivši ga (u kondemnatornom dijelu) s nalazom i mišljenjem vještaka. Konačno uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 7.691,20 eura, i to iznosa od 695,89 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 6.610,81 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te iznosa od 384,50 eura s osnova razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate za iznos koji potražuje na ime razlike glavnice. Ujedno je postavila dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.967,96 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule sa zateznim kamatama obračunatim do konverzije, kao i razliku u glavnici (384,50 eura), umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom (5.583,46 eura), i to nakon provedenog zakonskog uračunavanja na način da se preplatom najprije zatvorio odgovarajući dio zateznih kamata do konverzije, dok se preostali dio zateznih kamata uglavničio. Drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.362,51 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja (samo) obračunate zakonske zatezne kamate na svaki iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i valute.

4.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Unatoč protivljenju tuženika, sud je raspravnim rješenjem od 16. veljače 2026. (list 365 spisa) dopustio preinaku, smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

4.2. Nadalje, u odnosu na konačno postavljene tužbene zahtjeve, iako tužiteljica navodi da je riječ o eventualno kumuliranim zahtjevima, sud smatra da se ne radi o zahtjevima iz čl. 188. st. 2. ZPP.

4.3. Polazeći od odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, kojim je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, kumulacija zahtjeva kako je to postavila tužiteljica nije moguća. Naime, u konkretnom slučaju su kao eventualni ponovljeni isti zahtjevi koji su istaknuti (sadržani) ispred njih. Prije svega, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva je identičan u glavnom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima. Glede zahtjeva za isplatu, eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi sadržani su u glavnom (manje je sadržano u većem). Jedina razlika između glavnog i eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva (u dijelu isplate) je ta da u glavnom zahtjevu tužiteljica zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama bez umanjenja tog iznosa za iznos preplate priznat joj u konverziji, dok u prvom eventualno kumuliranom tuženom zahtjevu tužiteljica zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama umanjeno za iznos priznat u konverziji, a u drugom zahtijeva isplatu samo zateznih kamata na preplaćene iznose. Sud odlučuje o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tek podredno, ako nađe da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan. Stoga, ako sud makar i djelomično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva, on nije ovlašten odlučivati o ostalim zahtjevima (tako i VSRH Rev 1388/21 od 25. siječnja 2022. i Revr 103/02 od 27. listopada 2004.). Kako su eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi sadržani u glavnom (i temelje se na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi), odluka suda bila bi proturječna ako bi sud odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev, a prihvatio neki od eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud će odlučivati samo o glavnom tužbenom zahtjevu (u kojem je sadržan i zahtjev iz eventualno kumuliranih zahtjeva).

5. U dokaznom postupku pročitane su isprave sadržane u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš te je saslušana tužiteljica.

5.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka FH i ŠH jer je tuženik odustao od tih dokaznih prijedloga. Pisani iskaz SH nije uzet u obzir jer tuženik nije sudu dao opravdani razlog za čitanje tog iskaza umjesto izvođenja dokaza saslušanjem imenovane djelatnice kao svjedoka. Međutim, izvođenje tog dokaza po stavu suda nije ni potrebno jer nije riječ o djelatnici ko ja je u predugovornoj fazi pregovarala s prednikom tužiteljice.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103177946, kojeg su pokojni VH (suprug tužiteljice) kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. listopada 2006., i to odredaba o mjesnoj nadležnosti, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 7.691,20 eura preplaćenog na temelju navedenih ništetnih odredbi, i to iznosa od 695,89 eura na ime preplate po osnovi kamatne stope, iznosa od 6.610,81 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te iznosa od 384,50 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji (razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu), sve sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate za iznos koji potražuje na ime razlike glavnice.

7.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 13. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7.2. Također, predmet spora je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužiteljice s tražbinom tuženika u iznosu od 229,83 eura s osnova "negativnih razlika" (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačna iznose, zatim u iznosu od 693,06 eura s osnova razlike u depozitu te u iznosu od 3.149,67 eura s osnova preplate priznate konverzijom, sve sa zateznim kamatama.

8. Pritom, među strankama nije sporno da je između pok. VH kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5103177946, na temelju kojeg je tuženik odobrio predniku tužiteljice isplatu kredita u iznosu od 39.670,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Također, nesporno je da je odredbom čl. 8.2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 7,990 %, koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, kao i da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je prednik tužiteljice (a nakon njegove smrti ona) bio dužan plaćati.

8.1. Također, nije sporno da je 13. siječnja 2016. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103177946 (list 9-11 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos neotplaćene glavnice nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosio je 4.080,98 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate iznosi 23.731,18 kuna, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta po kreditu na način da se 50 % anuiteta namiruje iz te tražbine, sve dok se potpuno ne iskoristi (čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu). Nije sporno da je tužiteljica u siječnju 2016. otplatila kredit.

9. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, kao i status potrošača pravnog prednika tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj, kao i osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja.

10. Prvenstveno je valjalo odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11.4. Ugovora o prorogaciji mjesne nadležnosti, kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke (dakle Općinski sud u Rijeci).

10.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor (što će nastavno biti obrazloženo), za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

10.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), kao i čl. 53. i 59. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP).

10.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika sklopljen je u Puli, prednik tužiteljice i tužiteljica imaju prebivalište na području [adresa] ([adresa] / [adresa]), a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužiteljicu, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 110 km u jednom smjeru), što bi za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

10.5. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

10.6. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

10.7. Iz navedenog proizlazi da je odredba čl. 14.5. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, ništetna. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

11. Radi utvrđenja je li prednik tužiteljice VH predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svojstvu potrošača, kao i radi utvrđenja na koji način su tekli pregovori prednika tužiteljice i tuženika u predugovornoj fazi, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. U svom je iskazu navela da je predmetni Ugovor o kreditu s bankom sklopio njen suprug u kojeg je ona imala puno povjerenje pa nekakve posebne razgovore o tome nisu vodili. Nakon smrti njenog supruga (2011.) preuzela je otplatu kredita i otplaćivala ga je sama narednih šest godina. Osobno je sklopila Aneks ugovora 2016. Tekst tog Ugovora sastavila je banka i, kako to inače biva, ona nije mogla sugerirati ikakve promjene u tom Ugovoru. Prvotni Ugovor o kreditu sklopljen je zbog opremanja stana i zatvaranja jednog prethodnog kredita. Navedeni stan koristili su suprug, ona i njihove dvoje djece u osobne stambene svrhe, nisu ga iznajmljivali niti koristili u poslovne svrhe. Stan je zahtijevao određene radove i preinake za što su iskorištena sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu. Početna rata kredita iznosila je nekih 2.200,00 kuna, a kasnije je narasla do 3.300,00 kuna. Navedena ju je situacija dovela u tešku financijsku priliku koja je stvorila domino efekt, odnosno utjecala je i na ostale životne prilike. S obzirom na spomenutu tešku financijsku situaciju i životnu neizvjesnost u koju ju je dovela visoka rata kredita, prihvatila je ponudu tuženika i sklopila Ugovor o konverziji.

11.1. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim u cijelosti, jer je iskazivala logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njenog iskaza. Na temelju njenog iskaza utvrđeno je da je predmetni kredit ishođen zbog opremanja stana, kojeg su koristili isključivo za stanovanje.

11.2. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07), zatim u čl. 4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 19/22, dalje u tekstu: ZZP), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

11.3. U konkretnom slučaju radilo se o kreditu za opremanje stana koji je tužiteljici i njenoj obitelji služio za stanovanje, pri čemu nema nikakve naznake da je tužiteljičin suprug kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da se uopće bavio poduzetničkom djelatnošću. Teret dokaza da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu zanimanju korisnika kredita, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da korisnik kredita nema svojstvo potrošača, bio je na tuženiku, a on nije u tom smislu isticao odlučne činjenice niti predlagao dokaze. Stoga, stav je ovoga suda da tuženik nije dokazao okolnosti koje dovode u pitanje svojstvo potrošača prednika tužiteljice.

12. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

12.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između prdnika tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

12.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

12.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s prednikom tužiteljice, odnosno njemu kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Na temelju ranije predočenog iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim, nije utvrđeno je bi njen suprug u predugovornoj fazi dobio objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je sud zaključio da komunikacija prednika tužiteljice s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.

13.2. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je predniku tužiteljice kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je prednik tužiteljice kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj prednik tužiteljice nije mogao utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između prednika tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13.3. Tuženik je, doduše, u tijeku postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem osobnog djelatnika banke, ali je u nastavku postupka odustao od dokaza za njihovim saslušanjem, predlažući čitanje iskaza SH, koja s prednikom tužiteljice nesporno nije pregovarala u predugovornoj fazi.

14. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

14.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u ostaloj dokumentaciji na koju se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

14.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena povećala kreditno opterećenje prednika tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

14.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

14.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

14.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

14.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II i III izreke presude.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice (i ranije njenog supruga) naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

16. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.

16.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

16.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

16.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – KH protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je, kako je sama navela, konverziju prihvatila zbog teške financijske situacije i životne neizvjesnosti u koju ju je dovela visoka rata kredita.

16.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16.5. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između prednika tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

16.6. Nadalje, tuženik se neosnovano poziva na presudu u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u postupku. Iz istih razloga na ovaj postupak neprimjenjive su i presude u predmetima C-81/19 (presuda od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, C-81/19, ECLI:EU:C:2020:532) i C-243/20 (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios AE, C-243/20, ECLI:EU:C:2021:1045) a u kojim predmetima se suštinski također prosuđivala mogućnost utvrđivanja nepoštenosti odredbi Sporazuma o konverziji. U ovom konkretnom slučaju predmet postupka nije nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

16.7. Slijedom navedenog, tužiteljici, unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

17. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početnu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

17.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš (zadatak vještakinji određen je rješenjem od 9. siječnja 2025. - list 253 spisa).

17.2. Vještakinja je sačinila nalaz i mišljenje (list 257-298 spisa). Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 39.670,00 CHF, da je kamatna stopa po početnom otplatnom planu iznosila 7,990 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,63760 kuna. Primjenom navedenih parametara vještakinja je izračunala da je tužiteljica (ranije i njen prednik), na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do konverzije preplatila iznos od 695,89 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 4, stupcu 17 Nalaza i mišljenja – 271-274 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 6.610,81 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 5, stupcu 17 Nalaza i mišljenja – 275-278 spisa).

17.3. Također, vještakinja je izračunala da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope obračunate do 30. rujna 2015. ukupno iznose 348,77 eura (kako je specificirano u Tablici 8, stupcu 5 Nalaza i mišljenja – list 287-289 spisa), a po osnovi valutne klauzule obračunate do 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.013,74 eura (kako je specificirano u Tablici 8, stupcu 8 Nalaza i mišljenja – list 287-289 spisa), odnosno da zatezne kamate na iznos preplate ukupno iznose 2.362,51 eura.

17.4. Prema obračunu vještakinje, razlika u EUR glavnici definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. i stanja glavnice prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju na dan isplate kredita iznosi 384,50 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog EUR kredita. Tuženik je u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 4.085,75 eura.

17.5. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa potom pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO/05). Stoga, preplatom priznatom u konverziji (4.085,75 eura) zatvorena je u cijelosti tražbina s osnova obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (u iznosu od 2.362,51 eura) te dio tražbine s osnova preplate anuiteta po osnovi kamatne stope i tečaja ( u iznosu od 1.723,24 eura), slijedom čega preostali iznos tražbine tužiteljice s osnova preplate anuiteta iznosi 5.583,46 eura (7.306,70 eura umanjeno za iznos od 1.723,24 eura).

17.6. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosilo 5.967,96 eura, koji iznos obuhvaća:

- 5.583,46 eura s osnova preplaćenih anuiteta – kamate i tečaja do 30. rujna 2015.

- 384,50 eura s osnova razlike u glavnici.

18. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještakinje te je u skladu s rezultatima vještačenja, podneskom od 18. prosinca 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev (kako je to detaljno opisano u točki IV obrazloženja).

18.1. Tuženik nije osporio matematički obračun vještakinje, već stav vještakinje da tuženik provedenom konverzijom tužiteljici nije izvršio restituciju u cijelosti. Međutim, ti navodi vještakinje nisu ni uzeti u obzir, jer ocjenu o tome je li tužiteljica provedbom konverzije obeštećena ili ne može donijeti isključivo sud. Tuženik, nadalje, ističe da tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje.

18.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u gornjem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.

19. Na temelju izvedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu samo manjim dijelom obeštećena i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 4.085,75 eura, dok je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatila 9.669,21 eura (iznos od 7.306,70 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i tečaja te iznos od 2.362,51 eura s osnova zateznih kamata tekućih na svaki preplaćeni iznos anuiteta do konverzije). Stoga, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19.1. Preplatu priznatu u konverziji valjalo je uzeti u obzir primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.). Primjenom pravila uračunavanja preplatom priznatom u konverziji (4.085,75 eura) zatvorena je u cijelosti tražbina s osnova obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (u iznosu od 2.362,51 eura) te dio tražbine s osnova preplate anuiteta po osnovi kamatne stope i tečaja (u iznosu od 1.723,24 eura), slijedom čega preostali iznos tražbine tužiteljice s osnova preplate anuiteta iznosi 5.583,46 eura (7.306,70 eura umanjeno za iznos od 1.723,24 eura). Na navedeni iznos tužiteljici pripada zatezna kamata od 1. listopada 2015., dana nakon provedene konverzije, do isplate.

20. Slijedom svega navedenog, u točki IV izreke presude naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.583,46 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

21. Naime, sud nije tužiteljici dosudio zatezne kamate na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća do konverzije (u obračunatom iznosu od 2.362,51 eura), jer je u tom dijelu tražbina tužiteljice prestala uračunavanjem preplate priznate u konverziji. Također, odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.723,24 eura s osnova preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja, jer je i u tom dijelu tražbina tužiteljice prestala uračunavanjem preplate priznate u konverziji.

21.1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještakinje iznosi 384,50 eura. U tom dijelu tužbeni zahtjev također nije osnovan.

21.2. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost. Napominje se da tužiteljica u tijeku postupka nije osporavala da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu je povukla odmah nakon podnošenja tužbe.

21.3. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužiteljice ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužiteljice za isplatu 384,50 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

21.4. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

22. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

22.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (6. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice.

U odnosu na prigovor radi prebijanja

23. Tražbina koju tuženik ističe prigovorima radi prebijanja nije osnovana.

24. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu od 229,83 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačna iznose (kako su specificirani na listu 334 spisa). Iako je vještakinja u Nalazu i mišljenju obračunala i tzv. negativne tečajne razlike (Tablica broj 7 na listu 283-286 spisa), u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještakinje, a ni stranke ga nisu osporile, tuženik neosnovano smatra da bi sud iste trebao uzeti u obzir, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice.

24.1. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo.

24.2. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj, jer nije tužiteljica stekla nešto od tuženika, već upravo suprotno, tuženik je stekao od tužiteljice dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženika utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

24.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

25. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu od 23.731,18 kuna / sada 3.149,67 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Međutim, kako je sud pri odlučivanju o osnovanosti potraživanja tužiteljice uzeo u obzir preplatu priznatu konverzijom i za iznos preplate umanjio tražbinu tužiteljice, to (više) ne postoji tražbina tuženika u pogledu koje je on istaknuo procesni prigovor radi prebijanja.

26. Konačno, nije osnovan ni prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnova razlike u depozitu u iznosu od 5.221,87 kuna / sada 693,06 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačna iznose (kako su specificirani na listu 78 spisa). To stoga što odredbe Ugovora o oročenom depozitu s valutnom klauzulom od 26. rujna 2006. (list 194 spisa) nisu utvrđene ništetnim, slijedom čega tuženiku ne pripada pravo na isplatu s tog osnova, odnosno ne postoji potraživanje tuženika koje bi se moglo prebiti s tražbinom tužiteljice s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet spora.

27. Stoga je odlučeno kao u točkama VI, VII i VIII izreke presude.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak pa se smatra da je uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev (ukupno 7.691,20 eura – uzimajući u obzir vrijednost glavnog zahtjeva prema čl. 35. st. 1. ZPP), uspjela u omjeru od 73 % (odnosno u iznosu od 5.583,46 eura), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 87 %, dok uspjeh tuženika iznosi 13 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 74 %.

28.1. Tužiteljici pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 17. srpnja 2024., 28. studenog 2024. i 16. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 9. travnja 2020., 8. srpnja 2024., 10. rujna 2024. i 18. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), kao i 50 bodova za pristup ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 850 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.700,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 425,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.125,00 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,05 eura, kao i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 700,00 eura, pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 2.886,05 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.

28.2. Naime, tužiteljici nije priznat trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Nadalje, ne pripada joj trošak sastava podneska od 16. veljače 2026. jer je navedeni podnesak zaprimljen u spis neposredno prije održanog ročišta, izvan roka predviđenog odredbom čl. 299.a ZPP, pa je tužitelj ica sadržaj tog podneska mogla izložiti i na ročištu. Nije joj priznat ni trošak izdavanja dokumentacije jer nije određeno navedeno na koju dokumentaciju se taj trošak odnosi.

28.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 2.886,05 eura, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 74 % toga iznosa, što iznosi 2.135,68 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

28.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

28.5. Stoga je odlučeno kao u točkama II i III izreke rješenja.

U Puli 1. travnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima