REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-718/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Žalac, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, zastupana po Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 18. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika Ivana Žalac, odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je ugovorna odredba u Ugovoru o kreditu broj 5140060220-26000043426/2004 od 12. studenog 2004. godine, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora i to: Članak 6. „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25% jednokratno, unaprijed …“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, da tužiteljici ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 721,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenog 2004. godine po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 401,54 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbije se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 62,50 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 12.11.2004. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 5140060220-26000043426/2004, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 87.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaj banke na dan korištenja kredita , na rok od 25 godina.

1.1. U nastavku navodi da je člankom 6. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno obrazložio navedenu odredbu i da ista predstavlja dodatno i netransparentno opterećenje tužiteljice, koja predstavlja dio cijene kredita a već je sadržana u kamatnoj stopi.

1.2. Navodi da je prilikom isplate kredita tuženik tužiteljici jednokratno naplatio na ime spomenute naknade iznos od 1.092,75 CHF.

1.3. Smatra da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi temeljem koje je tuženik stekao korist na štetu tužitelja i predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o naknadi i naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 721,66 eura, skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava visinu i datume naplaćenih naknada kako je to tužiteljica navela, ali osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.1. Ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja i protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja.

2.2. Prigovor zastare obrazlaže navodom kako je tužba podnesena 13.11.2025. i kako se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13.11.2020. nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u članku 187.stavak 2. što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

2.3. Poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2637/2023 od 9. travnja 2024. koja različito tumači početak roka zastare kondemnatornog zahtjeva postavljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

2.4. Navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Ističe da osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno.

2.5. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu i sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, nadalje tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Navodi da je Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

2.6. Tuženik navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Poziva se na čl.1022. st.2. ZOO kojim je propisano kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Člankom 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

2.7. Nadalje, ističe da je člankom 3. Zakona o javnom bilježništvu te člankom 230. Zakona o parničnom postupku regulirano da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona.

2.8. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Dakle, u svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama.

2.9. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana.

2.10. Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže.

2.11. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati.

2.12. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika.

2.13. Predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 5140060220-26000043426/2004 temeljem koje je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova Kreditora, a što je tužiteljici naplaćeno iz realiziranog kredita u iznosu od 1,25% realiziranog kredita.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 12. studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140060220-26000043426/2004, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 87.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 2.), na rok od 25 godina (članak 3.),

- da je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova (članak 6. ),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit za kupovinu kuće (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 22. studenog 2004. u iznosu od 1.092,75 CHF ili sada 721,66 eura, što predstavlja 1,25% iznosa odobrenog kredita .

6. Sporno je među strankama da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade zahtjeva i korištenja kredita sadržana u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140060220-26000043426/2004 od 12. studenog 2004. (str. 5-13 spisa), u Otplatni plan (str. 14-19 spisa) te u Odluke o naknadama u poslovanju sa stanovništvom (str. 35-48 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2004. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine obiteljske kuće. U to vrijeme nije na sebi imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, da je kredit realizirala nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno da joj je predmetni kredit preporučen kao najpovoljniji. Tvrdi da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znala da će banka nešto ustegnuti, ali joj nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Posebno je istakla da se pred ovim sudom vodi postupak u kojem pozivom na presude iz sporova potrošača potražuje naknade na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelj na podacima otplatnog plana iz kojeg vidljivo da je banka ustegnula naknadu od 1.092,75 CHF na dan 22.11.2004., koji iznos sada u eurima potražuje sa kamatom počev od navedenog dana.

10. Iz iskaza tužiteljice je nesporno utvrđeno da je realizirala namjenski, stambeni kredit za kupovinu kuće za svoje osobne potrebe, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018- 2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača .

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

12. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 5. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

15. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u odluke tuženika koje su nesporno interna pravila tuženika i predstavljaju instrukcije službenicima banke o postupovnim radnjama prilikom ugovaranja kredita. Uvidom u Odluke o naknadama u poslovanju sa stanovništvom (str. 35-48 spisa) nesporno je da ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak obrade kredita u predviđenoj visini. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogle je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

16. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade zahtjeva i korištenja kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je netransparentno naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju medicinska sestra i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 6. stavak 1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer joj je predmetni ugovor ponuđen kao najpovoljniji za nju, iz čega se može zaključiti da je imala mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla, ili sklopiti nekakav drugi ugovor koji bi bio nepovoljniji za nju (jer je ovaj preporučen kao najpovoljniji) . Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanja pravnog posla sa tuženikom ili bi morala sklopiti za nju nepovoljniji ugovor.

24. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i korištenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

25. Tužiteljica je očito omaškom navela u tužbenom zahtjevu broj kredita koji nije istovjetan niti navodima iz tužbe, niti dokazima, odnosno priloženom ugovoru o kreditu i otplatnom planu, s tim da se pravilno pozvala na članak 6. iz ugovora, te uvažavajući dalje činjenicu da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, sud je u izreci naveo ispravna broj i datum ugovora.

26. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno nije osporavao da je ustegnuo iznos iz odobrenog kredita u visini i na dan kako je to navedeno u tužbi i tužbenom zahtjevu, a što je sve vidljivo i iz Otplatnog plana (str. 14- 19 spisa).

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

29. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

32. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 464,04 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (721,66 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 18.3.2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 300,00 eura s pridodanim PDV-om ukupno 375,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (13,27 eura i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 401,54 eura.

33. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

35. Tužitelj je odbijen sa dijelom troškova postupka u iznosu od 50,00 eura i PDV ili ukupno 62,50 eura, sve zatraženo na ime pristupa ročištu za objavu presude, na koje ročište nije pristupio.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 1. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ivan Žalac, Slavonski Brod,

2. OD Ćurković i Šanjug, Zagreb.