REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-813/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VBZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupana po Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđena ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 18. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Andreja Garić, odvjetnika i za tuženika uamjenika punomoćnika Vjekoslava Herceg, odvjetnica iz Slavonskog Broda, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke. 3. st. 9. Ugovora o kreditu broj 6339010470 sklopljenog dana 24.08.2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split platiti tužitelju VBZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 753,10 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 50,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Bankom Sonic d.d. 24. kolovoza 2006. potpisao Ugovor o kreditu broj 6339010470 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 3.018,89 EUR, po srednjem tečaju HNB za EUR na dan zaključenja Ugovora.

1.1. Navodi da je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 60 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Nadalje, da je tipskim Ugovorom u točki 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita, a koja se usteže od iznosa kredita, tako da je tuženik 24.08.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 990,00 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 131,39 EUR.

1.3. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje.

1.4. Smatra da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.5. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.6. Predlaže da su utvrdi navedenu ugovornu odredbu ništetnom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev smatra u cijelosti neosnovanim.

2.1. Ne osporava činjenicu da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

2.2. Navodi da je sporno da li su u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja navodeći da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala tako da je očitoe da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Nadalje, ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ukoliko bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 07.11.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.4. Tuženik navodi kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 3. i da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni i da je navedena odredba prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Ističe da tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

2.5. Ističe da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove , nikako nije i ne može biti osnovan.

2.6. Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 6339010470 od 24. kolovoza 2006. koja glasi: „Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 24. kolovoza 2006. tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 6339010470 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 3.018,89 eura po srednjem tečaju HNB za EUR na dan zaključenja ugovora (članak 2.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor (članka 3. stavak 9.),

- da je kredit odobren bez određene namjene.

- da je naknada naplaćena 24. kolovoza 2006. u iznosu od 990,00 HRK.

6. Sporno je među strankama da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade sadržana u članku 3. stavak 9. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 6339010470 od 24. kolovoza 2006. (str. 6-9 spisa), u dopis tužitelja od 26. studenog 2025 (str. 4 spisa) te u dopis tuženika od 5. prosinca 2025. (str. 5 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2006. realizirao predmetni kredit u svrhu dovršetka odnosno adaptacije stambenog objekta obiteljske kuće u [adresa] u njegovom vlasništvu koja mu je služila isključivo za privatne potrebe i nije na sebi imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Kredit je realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate. Tvrdi da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Prodajni razgovor je inače trajao jako kratko i rečeno mu je što sve trebam donijeti, te kada je donio ugovor ga je čekao unaprijed pripremljen i j samo ga je potpisao i otišao kao javnog bilježnika na ovjeru. Nije se mogao sjetiti da je primijetio da mu je odobreni kredit umanjen za nekakvu naknadu, a u svakom slučaju ništa o toj naknadi prethodno nije bilo govora.

10. Iz iskaza tužitelja je nesporno utvrđeno da je realizirao nenamjenski kredit koji je utrošio na adaptaciju stambenog objekta, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da mu nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru.

12. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 3. stavak 9. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

15. Na ove okolnosti tuženik nije predložio nikakve dokaze, osim uvida u sudske odluke koje zasigurno ne mogu biti dokazom na okolnosti pružanja informacija tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak obrade kredita u visini koja nije niti navedena, niti u postotku, niti u nominalnom iznosu, već se banka poziva na svoju Odluku o tarifi naknada za usluge koje obavlja. Tužitelj je takvom odredbom imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imao informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.

16. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je netransparentno naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju djelatna vojna osoba i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 3. stavak 9. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

24. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

25. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Slijedom navedenog, prigovor tuženika je odbijen kao neosnovan.

26. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i korištenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

28. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 803,10 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (tužba na utvrđenje – članak 19. Zakon o sudskim pristojbama), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 18.3.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 2.2.2026. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 700,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 26,55 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 753,10 eura.

29. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

31. Tužitelju nije priznat trošak sastava zahtjeva za dostavom dokumentacije u iznosu od 50,00 eura jer isti ne predstavlja nužni i potrebni trošak u ovom postupku, odnosno obraćanje tuženiku nije pretpostavka za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. Izreke presude.

Slavonski Brod, 1. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,

2. Odvj. Belizar Tomaić, Osijek.