REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3569/20-33

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zrinki Prlić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetniku u odvjetničkom društvu Vukina & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. ožujka 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice ZF, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Slunjskog, odvjetnika, dana 01. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužiteljici ĆF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,21 eura od 07. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,81 eura od 09. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,62 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,77 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,52 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,63 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,04 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,37 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 37,06 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,56 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,15 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,80 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,52 eura od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,70 eura od 13. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,55 eura od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,32 eura od 13. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,08 eura od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,92 eura od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,04 eura od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,45 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,23 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,12 eura od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,16 eura od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,44 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,79 eura od 12. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,07 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,62 eura od 13. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,62 eura od 13. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,95 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,96 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 86,17 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,82 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,82 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,33 eura od 12. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,55 eura od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 129,68 eura od 14. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 174,19 eura od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,36 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,07 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 108,24 eura od 12. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 108,24 eura od 12. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 108,17 eura od 13. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,24 eura od 19. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 124,42 eura od 10. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,47 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 121,35 eura od 09. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,83 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,42 eura od 07. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,46 eura od 11. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,20 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,20 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 116,20 eura od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,94 eura od 14. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,48 eura od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 110,35 eura od 17. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 115,41 eura od 12. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,99 eura od 12. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 119,91 eura od 11. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,13 eura od 11. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 106,93 eura od 12. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 105,54 eura od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,47 eura od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,95 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,45 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 116,30 eura od 12. studenog 2013. godine do isplate

- iznos od 119,73 eura od 17. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,01 eura od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 114,94 eura od 12. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 117,30 eura od 12. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,30 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,03 eura od 13. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 112,62 eura od 12. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,42 eura od 12. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 118,28 eura od 12. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 119,78 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 119,95 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 122,71 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 123,57 eura od 11. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 124,69 eura od 13. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 12. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 19. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 17. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 17. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 18. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 17. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 17. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 17. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 17. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 19. siječnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 117,26 eura od 13. veljače 2016. godine do isplate te na

- iznos od 117,26 eura od 13. veljače 2016. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 07. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužiteljici ĆF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 847,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, naknaditi tužiteljici ĆF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.371,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. travnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 847,90 eura od 13. veljače 2016. godine do 05. veljače 2026. godine kao neosnovan.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.313,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 148,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,25 eura od 09. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,64 eura od 13. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 1,64 eura od 13. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 2,38 eura od 13. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 4,16 eura od 06. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 4,69 eura od 11. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,96 eura od 11. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,49 eura od 12. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,14 eura od 11. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,24 eura od 11. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,38 eura od 11. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,86 eura od 11. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,20 eura od 13. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,68 eura od 11. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,72 eura od 11. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,45 eura od 12. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,63 eura od 11. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,36 eura od 13. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,90 eura od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,03 eura od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,82 eura od 12. kolovoza 2008. godine do isplate te na

- iznos od 7,85 eura od 11. rujna 2008. godine do isplate.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugih eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva učinjena podneskom od 06. veljače 2026. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor, dana 09. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48780/06, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju nekretnine i adaptaciju nekretnine u iznosu od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 192 mjeseca godina i s promjenjivom kamatnom stopom. Nastavno punomoćnik tužiteljice je ističući da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i prednik tuženika dana 08. veljače 2016. godine sklopili Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje predmetnog Dodatka Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 4.161,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate. Isto tako punomoćnik tužiteljice je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate, zatim na ime razlike glavnice iznos od 4.161,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 2.290,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. veljače 2026. godine do isplate, dok je trećim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, da bi četvrtim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 2.290,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. veljače 2026. godine do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo da je tužiteljica prihvatila ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu pristala da se sve njezine uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršila od početka otplate pa do 30. rujna 2015. godine koriste za namirenje uplata po eur kreditu. S obzirom da su izvršenom konverzijom osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer od trenutka sklapanja predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu više ne postoji CHF Ugovor o kreditu niti CHF kamata, jer je tužiteljica dobrovoljno pristala na konverziju ex tunc. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos-1/19 zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužiteljici prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužiteljicu, kao i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, a ujedno tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je tužiteljica podnijela tužbu radi povrata stečenog bez osnove za koje Zakon o obveznim odnosima predviđa opći zastarni rok od pet godina, dok je tužba podnesena dana 20. srpnja 2020. godine, pa je zastara nastupila za sve uplate anuiteta izvršene do 20. srpnja 2015. godine, s time da kolektivna tužba nije prekinula zastaru, s obzirom da je kolektivna tužba apstraktne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, pa se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način, a niti je smisao vođenja postupka kolektivne zaštite produljene zastarnog roka za pojedine potrošače kako bi eventualno mogli ostvariti pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor radi prijeboja na ime manje plaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule u iznosu od 148,47 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući ujedno tužiteljici svojstvo potrošača te ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena isticanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, kojoj preinaci se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48780/06 od 09. kolovoza 2006. godine (stranica 11-16 spisa), u presliku Anex-a Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva 48780/06 od 17. kolovoza 2006. godine (stranica 17-19 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08. veljače 2016. godine (stranica 20-22 i 81-83 spisa), u presliku izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 262813 (stranica 23-24 i 90-91 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 25-28 spisa), u presliku izračuna sudskog vještaka Lidije Česnik (stranica 29-31 spisa), u presliku uplata po kreditu (stranica 32-50 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 71-72 spisa), u presliku otplatnog plana simuliranog kredita u EUR (stranica 75-76 spisa), u presliku pregleda uplata (stranica 77 spisa), u presliku pregleda kreditnog kalkulatora u konverziji kredita (stranica 78-80 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. G. Stenjevec (stranica 85 spisa), u presliku rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Lade Draškić poslovni broj O-615/15, UPP/OS-12/15 od 16. ožujka 2015. godine (stranica 87-88 spisa), u presliku smrtnog lista (stranica 89 spisa), u presliku sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom uz CHF valutnu klauzulu od 08. veljače 2016. godine (stranica 93 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 95-134, 163, 174-261, 366-516 i 546-719 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 135-141 spisa), u presliku izvatka iz sudskog registra (stranica 262- 283), u iskaz tužiteljice (stranica 296-297 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 306- 325 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 336-337 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditor, dana 09. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48780/06, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 192 mjeseca i s promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditor, dana 08. veljače 2016. godine sklopili Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice. Isto tako sporan je zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 06. veljače 2026. godine uz prvi tužbeni zahtjev istaknuo još tri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom br. 2. Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08. veljače 2016. godine (stranica 20-22 i 81-83 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF preplaćene iznose, kao i razliku glavnice, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 296-297 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja kredita, jer je zajedno sa suprugom odlučila kupiti staru ruševnu kuću u [adresa], ponudili su joj kredit u valuti CHF, rekli su da je to „najbolji i najpovoljniji kredit“, čak je i bankar naglasio da je sam podigao kredit u valuti CHF, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je predmetna kuća, koju je kupila i adaptirala ovim kreditom, korištena isključivo za ljetovanje tužiteljice i njezine obitelji, supruga i dva sina, tu kuću nikada nije iznajmljivala, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u dječjem vrtiću Maslačak u Zaprešiću, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva, a niti je na adresi ove kuće bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. Konačno sudu je razumljiv i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju kredita, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, s time da je kredit nakon konverzije, u cijelosti otplatila 2016. godine. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 20. srpnja 2020. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na eventualno kumulirane tužbene zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe, a što mutatis mutandis vrijedi i za eventualno kumulirane tužbene zahtjeve koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 306-325 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 7.491,59 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 42.693,86 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 5.666,35 eura, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 60.283,91 kuna, što iznosi 8.001,07 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 31.352,42 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.161,18 eura, s time da prema sporazumu preplata utvrđena konverzijom iznosi 24.963,93 kuna, odnosno 3.313,28 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 12. veljače 2016. godine iznose 5.603,87 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića na način da punomoćnik tuženika nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tužiteljice koji je istom prigovorio i to u dijelu kojim je sudski vještak od zbroja pozitivnih tečajnih razlika oduzeo zbroj negativnih tečajnih razlika, s time da je ujedno naglasio da sudski vještak nije uzeo u obzir iznose koje je tužiteljica zaista plaćala i datume kada ih je plaćala zbog čega zbroj pojedinačnih iznosa anuiteta i preostalog dijela glavnice kredita po promijenjenom tečaju ne odgovara zbroju svih pojedinačnih uplata tužitelja, a niti je sudski vještak utvrdio ukupan iznos obračunate zatezne kamate posebno na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i posebno na preplaćene iznose po osnovi promjene tečaja.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 04. veljače 2026. godine (stranica 336-337 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja te je istaknuo da je utvrdio kako pozitivne, tako i negativne tečajne razlike, a pravno je pitanje da li će se primjenjivati samo pozitivne ili pozitivne i negativne tečajne razlike. Isto tako sudski vještak je napomenuo da je utvrdio preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i preplatu po osnovi promjene tečaja, pri čemu je ujedno naveo datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a što proizlazi iz dostavljene dokumentacije.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što je pravno pitanje da li se će uzeti u obzir samo tzv. pozitivne tečajne razlike ili i tzv. pozitivne tečajne razlike i tzv. negativne tečajne razlike, kao što je i pravno pitanje od kojeg iznosa treba oduzeti preplatu priznatu konverzijom, odnosno da li je od preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule ili od obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule ili naprotiv od razlike glavnice. Iz navedenog razloga sud je odbio kao neosnovan, nepotreban prijedlog zamjenika punomoćnika tužiteljice za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak posebno utvrdio ukupan iznose zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule i ujedno izvršio „uračunavanje“ priznate preplate u konverziji sukladno odredbi članka 172. ZOO-a.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 48780/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 3.313,28 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, koja iznosi 4.161,18 eura, što iznosi 847,90 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od preplate po osnovi valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

18. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 4.161,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 8.001,07 eura sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule zatraženi iznos od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Iz navedenih razloga tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 4.161,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati iznos od 847,90 eura (koji iznos se dobije kada se utvrđena razlika glavnice u iznosu od 4.161,18 eura umanji za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 3.313,28 eura) i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 06. veljače 2026. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. S obzirom da je prvi tužbeni zahtjev djelomično osnovan, to sud sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a niti nije utvrđivao osnovanost drugog, trećeg i četvrtog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

19. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 148,47 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, manje plaćene iznose po osnovi valutne klauzule sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, što znači da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, već ujedno tužiteljica po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika nije ništa stekla da bi isto bila obvezna vratiti, isplatiti tuženiku.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 8.001,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 847,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. veljače 2026. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 847,90 eura od 13. veljače 2016. godine do 05. veljače 2026. godine, tako i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.313,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2016. godine do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 148,47 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom IV., točkom V. i točkom VI. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 20. srpnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 03. svibnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 18. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. studenog 2025. godine u iznosu od 100.00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 04. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 06. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška pristupa na ročište 17. veljače 2026. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška sastava podneska od 02. ožujka 2026. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 13. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 462,50 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura te troška sudske pristojbe ne tužbu u iznosu od 89,19 eura. S obzirom da je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru od 86,37%, a tuženik je uspio u omjeru od 13,63%, pa kada se omjer uspjeha tužiteljice umanji za omjer uspjeha tuženika, sud je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.371,30 eura, s time da je trošak predujma za financijsko vještačenje i trošak sudske pristojbe na tužbu dosuđen u cijelosti, jer ne ovise o omjeru uspjeha u postupku. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 01. travnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 20. rujna 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 04. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, s obzirom da je tim podneskom punomoćnik tužiteljice izvijestio sud da tužiteljica zbog zdravstvenih problema nije u mogućnosti pristupiti na ročište određeno za dan 05. veljače 2026. godine, što rezultira time da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 17. studenog 2025. godine i podneska od 02. ožujka 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 200,00 eura, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, odnosno očitovao se na protivljenje preinaci tužbe, pa tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka po Tbr. 8. točci 3., što je tužiteljici i dosuđeno. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 09. veljače 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati predujma za usmeno očitovanje sudskog vještaka, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, pa je tužiteljica dužna sama snositi i trošak sastava tog podneska. Jednako tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška zastupanja na ročištu 17. veljače 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužiteljici dosuđeno. Konačno zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to za „preliminarni izračun“ u iznosu od 132,72 eura te za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 89,19 eura, sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije dokazala da je imala trošak „preliminarnog izračuna“ u zatraženom iznosu od 132,72 eura, s time da ujedno tužiteljica niti nije obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je vodeći računa o omjeru uspjeha tužiteljice, kao i omjeru uspjeha tuženika, dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka umanjen za omjer uspjeha tuženika u postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 07. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate po stopi koja je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 01. travnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 01. travnja 2026. godine