REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2236/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Filipu Vukadinoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupan po punomoćniku Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.077,63 € sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 4,23 EUR tekućim od 18. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,27 EUR tekućim od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,80 EUR tekućim od 21. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,15 EUR tekućim od 25. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,50 EUR tekućim od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,87 EUR tekućim od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR tekućim od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,15 EUR tekućim od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,54 EUR tekućim od 18. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,14 EUR tekućim od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,03 EUR tekućim od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,33 EUR tekućim od 17. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR tekućim od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,70 EUR tekućim od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,42 EUR tekućim od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,18 EUR tekućim od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,86 EUR tekućim od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,26 EUR tekućim od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 44,49 EUR tekućim od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,72 EUR tekućim od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,31 EUR tekućim od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 81,66 EUR tekućim od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 66,89 EUR tekućim od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,30 EUR tekućim od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 86,34 EUR tekućim od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,77 EUR tekućim od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,43 EUR tekućim od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,46 EUR tekućim od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,63 EUR tekućim od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 90,54 EUR tekućim od 17. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 111,62 EUR tekućim od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,60 EUR tekućim od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 161,77 EUR tekućim od 17. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,44 EUR tekućim od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 106,54 EUR tekućim od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,47 EUR tekućim od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,38 EUR tekućim od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,38 EUR tekućim od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 124,99 EUR tekućim od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 121,06 EUR tekućim od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 120,47 EUR tekućim od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 122,46 EUR tekućim od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 125,92 EUR tekućim od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 121,60 EUR tekućim od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 120,41 EUR tekućim od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,81 EUR tekućim od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 118,95 EUR tekućim od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,20 EUR tekućim od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 120,38 EUR tekućim od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 116,99 EUR tekućim od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 115,82 EUR tekućim od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 114,61 EUR tekućim od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 123,05 EUR tekućim od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,64 EUR tekućim od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 108,61 EUR tekućim od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,82 EUR tekućim od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 108,55 EUR tekućim od 17. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 113,09 EUR tekućim od 17. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 116,03 EUR tekućim od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 116,68 EUR tekućim od 19. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 122,57 EUR tekućim od 17. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 80,76 EUR tekućim od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 99,99 EUR tekućim od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 102,57 EUR tekućim od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 100,33 EUR tekućim od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 97,10 EUR tekućim od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 97,80 EUR tekućim od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 100,44 EUR tekućim od 20. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 101,93 EUR tekućim od 17. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 102,40 EUR tekućim od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 104,37 EUR tekućim od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 107,19 EUR tekućim od 16. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 107,66 EUR tekućim od 17. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 108,14 EUR tekućim od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 18. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 17. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 16. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 18. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 107,93 EUR tekućim od 16. rujna 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.125,00 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 € kao neosnovan.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.719,01 € kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su JJ, korisnik kredita i tuženik 22. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 60921435172 kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 90.776,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama, a ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak.

Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne.

Tvrdi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je takvo (ne)postupanje tuženika prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita.

Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. godine do kraja 2008. godine, a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P - 1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17.

Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koji je prednik tužitelja preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako je tijekom ugovornog odnosa s korisnikom kredita postupao sukladno tada važećim propisima te je tužitelju dostavljao sve isprave koje mu je po zakonu bio dužan dostaviti. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Ističe kako tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a predmetna tužba podnesena 18. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik smatra da je odlučna činjenica da su korisnik kredita i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15)

Tim Dodatkom su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit korisnika kredita koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj korisnika kredita je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa tužitelj kao pravni slijednik korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove jer je korisnik kredita prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u dodatak ugovoru o kreditu (list 12 do 18, 317 do 319 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige (list 21, 326, 335 spisa), u ugovor o kreditu (list 25 do 28, 320 do 323, 329 do 332 spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 43 i 44 spisa), u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 45 do 48 spisa), u izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF na dan 30. rujna 2015. (list 178 do 180 spisa, u nacrt dodatka ugovoru o kreditu (list 182 do 186 spisa),u otplatni plan (list 188 do 193 spisa), u pregled uplata po kreditu (list 194 do 197, 205 do 209 spisa), u izjavu suglasnosti za izvršenje konverzije (list 204 spisa), u izjavu svjedoka EJ (list 265 spisa), u promet po računu (list 303 do 316 spisa), u amortizacijski plan (list 337 do 344 spisa), saslušao svjedoka JJ, proveo financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručevič iz Ručević vještačenja d.o.o.

Sud je pročitao i sudsku praksu kao i članke koje su stranke uložile u spis.

4. Ovaj sud smatra da rješavanje spora među strankama predstavlja pravno pitanje pa nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost pretplate po ništetnoj ugovornoj odredbi.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Predmet postupka je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.077,63 € s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji se odnosi na više plaćene mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog povećanja kamatne stope u razdoblju od kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. odnosno razlika na ime preplaćenih anuiteta nastala uslijed aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK.

7. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, kao pravni prednik tužitelja 22. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 60921435172 kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 90.776,00 CHF na razdoblje otplate od 25 godina u skladu s odredbama sklopljenog Ugovora, uz ugovaranje plaćanja kamate na kredit po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,39% godišnje, a koja kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženice o kamatnim stopama(članak 3. Ugovora).

8. Među strankama je nesporno da su tuženik i korisnik kredita, JJ kao pravni prednik tužitelja zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15 dalje ZID ZPK/15).

9. Među stranaka je nesporno da su tužitelj i JJ zaključili ugovor o ustupu tražbine 3. lipnja 2023. kojim je NJ prenio na tužitelja svoju tražbinu koja bi postojala prema tuženiku a koje bi proizlazile iz predmetnog ugovora o kreditu.

10. Među stranaka je sporna aktivna legitimacija, sporno je da li je tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnova i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

11. Među strankama je sporno da li tužitelj koji je izvršio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 ima pravo na povrat pretplate plaćene temeljem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kredita koji je sud utvrdio ništetnim.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja, EJ i tužitelja od 10. lipnja 2023. utvrđeno je da je korisnik kredita JJ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 60921435172 od 22. rujna 2006.

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

15. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja EJ strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, HJ koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

16. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 0. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18. Nadalje, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

19 . Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

20. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

21. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

22. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

23. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

24. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

25. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

26. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika, slijedom čega je neosnovan prigovor zastare.

27. Iz Dodatka ugovora o kreditu, a naročito iz iskaza svjedoka EJ je utvrđeno da je ona 2006. podignula stambeni kredit od cca 90.000 CHF za kupnju stana u [adresa], a koji kredit još otplaćuje ali u EUR-ima jer je iskoristila mogućnost konverzije CHF u Eur-e. Navodi kako joj u banci nitko nije objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a ni o čemu nije mogla pregovarati jer je ugovor već bio isprintan na obrascu. Napominje kako u trenutku sklapanja ugovora o stambenom kreditu nije imala otvoren obrt ili trgovačko društvo.

28. Iz nalaza i mišljenja vještaka mr.sc Zrinka Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.326,70 CHF, odnosno 3.914,33 (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 7.077,63 €, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.078,43 € glavnice.

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.668,33 CHF, odnosno 3.506,96 € (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.794,76 € (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.057,66 € (10.301,63 € glavnice i 756,03 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

29. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka pa je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenje vještaka i specificirao ga podneskom od 26. siječnja 2026.

30. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka jer smatra kako predmetni nalaz nije relevantan za odluku u postupku jer tužitelj uopće nema pravo na bilo kakvu restituciju.

31. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, u matematičkom dijelu nalaza, a ni stranke nisu imale prigovora jer je vještak u zaključku naveo da su sve uplate korisnika kredita do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Dakle utvrđeno je da je da su prednik tužitelja i tuženik sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim su ugovorile da, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se regulira konverzija kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominirano u kunama s valutnom klauzulom u EUR i to prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015.

32. Sud smatra da je prednik tužitelja, JJ svojim potpisom na Dodatak ugovoru o kreditu prihvatila izračun konverzije radi promjene valutne klauzule koje je prednik tuženika izvršio sukladno odredbama 19.a do 19.i ZPKa, a koji joj je dostavljen i koji je preduvjet za sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu.

33. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor:" Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. "Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

34. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

35. Odredbom Dodatka je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnice kredita, tužiteljice, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

36. Dodatkom ugovoru o kreditu, ugovorne strane su utvrdile nespornim stanje preostalog neotplaćenog dugovanja tužitelja, izjavile suglasnost da je na temelju izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbi čl. 19. c ZPK tužitelj prihvatio početno odobrenu glavnicu kredita, ukupno utvrđenu svotu anuiteta, uplaćeni iznos u valutnoj klauzuli u euro, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015.

37. Potom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku, tužitelj potpisom Dodatka potvrdio kako je prije njegova potpisa tuženik pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o euru a tužitelj je potvrdio izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.

38. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018.,126/21, 114/22, 156/23, 43/24, dalje u tekstu: ZOO).

39. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

40. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. T i su iznosi međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

41. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

42. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

43. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom, pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

44. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK st. 1. uključuje i te uplate.

45. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZIDZPK.

46. Tako je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 19. c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

47. Kada su dakle, iznosi koje je prednik tužitelja platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po predniku tužitelja, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema predniku tužitelja kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

48. Budući da je prednik tužitelja kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Dodatka s tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

49. Slijedom navedenog budući da je sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisanog odredbom članka 19c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora odnosno ovdje tuženika koju je isti ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe i da je tuženik vratio tužitelju sve na ime pretplate tada tužitelj nema pravo na na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno kao u toč. I izreke.

50. Odluka o parničnom trošku iz točke II, III i IV izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

51. Tuženiku koji je uspio u sporu priznati su troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 € (Tbr. 7.1 Tarife), trošak za pristupa na ročišta 28. ožujka 2024., 23. rujna 2024., 18. rujna 2025. i 23. veljače 2026. u iznosu od po 500,00 € (Tbr 9.1.), za dakle ukupno 2.500,00 € uvećano za PDV 25% u iznosu od 625,00 € (Tbr.46), dakle sveukupno 3.125,00 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

52. Tuženiku nije priznat trošak sastav podnesaka od 19. ožujka 2025. i 14. travnja 2025. temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a jer oni nisu bili potrebni za vođenje parnice budući tuženik u njima ponavlja sve izneseno u odgovoru na tužbu i ne navodi ništa novo, pa je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 € i odlučeno kao u toč. III izreke.

53. Tužitelj nije uspio u sporu slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.719,01 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč IV izreke.

U Zagrebu, 1. travnja 2026.

SUDAC

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

-tužitelju po punomoćniku

-tuženiku po punomoćniku

-kal 30 dana