Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-180/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasni Mofardin, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. veljače 2026. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, dana 01. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 346-83/2004 sklopljenog između tužiteljice DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao banke - kreditora (Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), koji je potvrđen 14. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju pod posl.br. OU-808/04, kojim je ugovoreno da je tužiteljica dužna za obradu kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nula cijelih šestotrideset posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos od 427,97 EUR koji je tužiteljici naplaćen s osnove troškova obrade kredita sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 22. prosinca 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja se određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004), u razdoblju od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. stavka 3. Ugovora o kreditu broj:

346-83/2004 sklopljenog između tužiteljice DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (Hypo Alpe-Adria-bank d.d.) kao banke - kreditora, koji je potvrđen 14. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju pod posl.br. OU-808/04, koja glasi:

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- bank d.d."

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos od 1.726,32 EUR koji je tužiteljici naplaćen s osnove jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 21. prosinca 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 1.042,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu u iznosu 100,00 eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 14. travnja 2025. godine pod posl. br. P-180/2025 zaprimljena je tužba tužiteljice DG, protiv tužene Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe iz ugovora o kreditu i isplate po osnovi ništetnih odredaba.

1.2. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika (Hypo Alpe- Adria-bank d.d Zagreb) kao banke - kreditora s druge strane, sklopljen u [adresa] 10. prosinca 2004. godine Ugovor o kreditu broj: 346-83/2004, potvrđen 14. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod posl.br. OU-808/04

(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu);

- da je čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica dužna za obradu kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nula cijelih šestotrideset posto) jednokratno";

- da je tužena od tužiteljice 21. prosinca 2004. godine na ime troškova obrade kredita naplatila iznos 3.224,55 HRK/427,97 EUR;

- da je tužena o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženičinom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača/2014 i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/2003) i kao takvog ga dala na potpis tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući tužiteljica nije bila informirana, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogla znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 0,63% od iznosa odobrenog kredita;

- da je odredba čl. 5. st. 1. Ugovora nepoštena, odnosno ništetna (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača/2003) te tužiteljica ovom tužbom zahtijeva vraćanje iznosa koji je temeljem te ništetne odredbe platila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinaca 2004. godine pa do isplate u cijelosti;

- da je čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i to odredbama kako slijedi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-bank d.d.";

- da je dana 20. prosinca 2011. godine tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu kredita i istoga dana tužena od tužiteljice na ime jednokratne naknade za prijevremeni otplatu kredita naplatila iznos 2.109,05 CHF/ 13.007,01 HRK/ 1.726,32 EUR;

- da tužiteljica nije mogla utjecati na izmjenu odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nije bila informirana, a niti su u ugovoru navedeni parametri na temelju kojih je tužiteljica mogla znati iznos u kojem će tužena u budućnosti jednostrano odrediti iznos naknade za slučaj prijevremene otplate kredita;

- da je tužena tijekom istovrsnih postupaka tvrdila da se navedenom naknadnom nadoknađuje "gubitak marže", odnosno razlika između marže ugovorne kamatne stope koju je korisnik kredita na temelju ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi trebao plaćati za preostalo ugovoreno razdoblje i marže ugovorne kamatne stope po kojoj bi banka mogla nakon vraćanja kredita prije roka plasirati kreditna sredstva novim korisnicima kredita međutim, Ustavni sud je u Odluci broj: U-III-3231/2022 od 13. srpnja 2023. godine ocijenio da je takvo postupanje u suprotnosti s čl. 1078. st. 3. ZOO/91 i čl. 1024. st. 3. ZOO/05;

- da je odredba čl. 8. st. 3. Ugovora nepoštena, odnosno ništetna te tužiteljica ovom tužbom zahtijeva vraćanje iznosa koje je temeljem te ništetne odredbe platila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja tog iznosa pa do isplate u cijelosti.

1.3. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 08. srpnja 2025. godine (list 23-41) ističe prigovor zastare, osporava tužiteljici status potrošača, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, a sve uz slijedeće navode:

- da visina i datum naplaćenih naplata nije sporna;

- da tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare jer je tužba podnesena dana 14. travnja 2025. godine, a sve kako se ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godine, s obzirom se radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14. travnja 2020. godine;

- da se prema odredbi čl. 241. ZOO zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine;

- da kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužiteljica nema ni pravni interes za utvrđenje ništetnosti, a time deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes da takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužiteljica tužbom potražuje isplatu, kako to određuje čl. 187. st. 2. ZPP, što da u konkretnom slučaju nije ispunjeno;

- da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak;

- da osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove;

- da se za taj institut primjenjuje opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO;

- da sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare;

- da takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje;

- da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne;

- da tužena smatra kako su tužitelj i tužena pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka;

- da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti;

- da je tužena u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužiteljici kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljivi prava i obveze ugovornih strana;

- da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, kao i Direktivom 2008/48 EZ, dakle, Direktiva 93/13/EEZ propisano tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe;

- da odredba čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- da je čl. 1022. st. 2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita;

- da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojim je navedeno "Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.";

- da zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove;

- da nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini;

- da je temeljno načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani;

- da isto važi i za prijevremenu otplatu kredita - tužiteljica je bila ovlaštena prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužna naknaditi banci time prouzročene troškove;

- da u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, zbog čega joj nastaje šteta jer ista i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima;

- da naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope;

- da banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu;

- da ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu;

- da naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu;

- da je riječ o naknadi s kojom je tužiteljica bila upoznata u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatila prilikom sklapanja ugovora, koja je bila predviđena i potom naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita;

- da je tužena kao kreditna institucija pod stalnim i neposrednim nadzorom Hrvatske narodne banke sukladno važećoj regulativi, a koja nikad nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja niti naplaćivanja predmetnih naknada jer je to standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu;

- da je prema čl. 302. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, prije sklapanja ugovora kreditna institucija dužna potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana;

- da kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne informacije o uvjetima ugovora temeljem kojih će biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te iz upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditna institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa;

- da je gore navedeno propisano i čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama, u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a informacije o takvim uslugama je učinila dostupnim na prigodnom mjestu u svojim poslovnicima i internetskim stranicama, sve u skladu sa pozitivnim propisima, Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite;

- da čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona;

- da je stoga jasno kako je tužiteljica potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da se ukazuje kako je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka;

- da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati;

- da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati;

- da je čl. 1022. st.2. ZOO propisano kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita;

- da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice;

- da tužena kao kreditor nije ovlaštena samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezana pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita;

- da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB;

- da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora - Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama;

- da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva;

- da naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), izdan od Ministarstva financija;

- da se radi o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata;

- da je člankom 296. st. 3. ZOO propisano kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive;

- da ulazna naknada kao sastavni dio EKS predstavlja konačni trošak kredita, koje postupanje banke nadzire HNB;

- da se u odnosu na ovu odredbu ukazuje i ovdje na čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. ZPP, gdje se navodi da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga da sadržaj predmetnog ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama Zakona;

- da je tužiteljica potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da bi se utvrdilo da li se radi o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, da je potrebno utvrditi dvije stvari: 1) procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i 2) uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

- da se oba uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi;

- da je sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da je time u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti;

- da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13;

- da je presudom Europskog suda broj C-621/17 od 03. listopada 2019. godine navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade;

- da se u odluci Europskog suda broj C-84/19 navodi kako pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”, međutim, da kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora;

- da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primila tužiteljica;

- da se prigovara tužiteljici da bi imala status potrošača, dok to i ne dokaže;

- da je tužiteljica bila upoznata s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze i isto tako, nije navela konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu;

- da se osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva;

- da tužena nije pala u zakašnjenje prema tužiteljici, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tužene;

- da je tužena za cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata;

- da ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici da tuženoj naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Podneskom od 24. studenoga 2025. godine (list 99-24) uz odobrenje suda tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu u bitnome navodeći da tužiteljica ima pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 5. st. 1. i čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu jer upravo utvrđenje ništetnosti jeste pretpostavka za ostvarenje restitucijskog potraživanja pa s obzirom je cilj tužbe vraćanje plaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe, da je pravni interes očit i opravdan.

3.1. Vezano za prigovor zastare, tužiteljica ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (sjednica od 31. siječnja 2022. godine) kojim je u tvrđeno da zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora kroz odredbe, a ne od dana iz vršenja obveze. Iako je naknada za obradu kredita naplaćena 21. prosinca 2004. godine, a naknada za prijevremenu otplatu naplaćena 20. prosinca 2011. godine, da za procjenu zastare restitucijskog zahtjeva to nije relevantno, dok ne nastupi pravomoćna odluka kojom se utvrđuje ništetnost predmetne odredbe. Stoga, ako u ovom predmetu pravomoćna presuda kojom bi bila utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije prethodno donesena, zastarni rok za povrat još nije počeo teći prema tom objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda. Pored navedenog, ukazuje se da se u ovom predmetu ne radi o pozivanju na kolektivnu presudu kao temelj tužbenog zahtjeva, nego o zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti pojedinačnih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, stoga da se tijek zastare računa prema pravomoćnosti odluke u ovom pojedinačnom postupku.

3.2. U odnosu na navode tužene glede dopuštenosti ugovaranja naknada za obradu kredita i prijevremene otplate, tužiteljica opetovano ukazuje da je Ugovor o kreditu tipski bez ikakve mogućnosti da tužiteljica kao potrošač utječe na sadržaj bilo koje odredbe, pa tako ni na sporne naknade. Odbijanje plaćanja naknade za obradu kredita da bi onemogućilo uopće sklapanje ugovora, dok bi odbijanje naknade za prijevremenu otplatu onemogućilo zatvaranje kredita. Time da bi tužiteljica bila dovedena u situaciju da ne može ostvariti pravo zaključiti niti ugovoriti kredit, a kasnije ni pravo prijevremeno otplatiti kredit, što bi joj nanijelo dodatnu štetu u vidu nastavka obračuna ugovornih kamata, iako raspolaže sredstvima za otplatu. Navedeno da jasno potvrđuje neravnopravan položaj potrošača i njegovu ovisnost o volji banke. Tuženica da nije predočila dokaz o tome da su predmetne naknade razmjerne i povezane s bilo kakvim stvarnim, konkretnim i objektivno nastalim troškovima. Pozivanje na interne akte banke, tarife naknada ili opće uvjete da ne predstavlja dokaz postojanja stvarnih troškova, jer ti akti nisu individualizirani, ne prikazuju strukturu troškova, ne povezuju troškove s konkretnim radnjama koje bi banka trebala poduzeti i ne pokazuju da je visina naknade razmjerna obavljenom poslu. Takvo ugovaranje naknade da narušava načelo savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što da je izričito zabranjeno ZZP-om. Činjenica, da su naknade navedene u Ugovoru o kreditu da ne oslobađa banku obveze da potrošaču omogući potpunu transparentnost i razumljivost uvjeta. Predmetne odredbe ne navode kriterije za utvrđivanje naknade, ne sadrže način izračuna, ne dopuštaju potrošaču da predvidi konačan iznos naknade već upućuju samo na akte banke koji nisu sastavni dio ugovora i čiji sadržaj potrošač ne može kontrolirati. Takvo formuliranje ostavlja potrošača u neizvjesnosti o stvarnom financijskom teretu koji preuzima i onemogućava informiran i slobodan pristanak u slučajevima kada potrošač unaprijed ne može predvidjeti svoje obveze, odredba po svojoj naravi postaje nepoštena.

3.3. Vezano za tuženikovu tvrdnju da solemnizacija Ugovora o kreditu isključuje mogućnost ocjene materijalne pravičnosti odredbi nije točna, jer čak i kod solemniziranih ugovora sud je dužan ocijeniti postoje li nepoštene ili neravnopravne odredbe koje bi trebalo isključiti iz primjene sukladno čl. 323. st. 1. ZOO. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj praksi, primjerice u predmetu Rev-167/2021-3 potvrđuje da formalni oblik ugovora ne isključuje materijalnu ocjenu njegova sadržaja niti mogućnost utvrđenja ništetnosti odredbi koje su nepoštene ili neravnopravne. Nadalje, i sud EU u predmetu C-618/10 jasno je utvrdio da nacionalni sudovi moraju isključiti iz primjene ugovorne odredbe koja je nepoštena, bez mogućnosti da ju mijenjaju. Isto tako u presudi C-26/13 naglašena je uloga nacionalnih sudova u ocjeni je su li ugovorne odredbe transparentne, poštene i uravnotežene. Slijedom navedenog, solemnizacija Ugovora o kreditu ne oslobađa sud od obveze da isključiti ništetne odredbe koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je i slučaj s predmetnim spornim odredbama.

3.4. Vezano za navod tužene da se ništetnost više ne može isticati jer je Ugovor o kreditu ispunjen, tužiteljica sa poziva na pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda broj Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022. godine, gdje je jasno navedeno da je izvršenje ugovora i ispunjenje obveze ne isključuju mogućnost isticanja ništetnosti ugovornih odredbi koje su u suprotnosti sa zakonom i javnim interesom, a što je slučaj i u predmetnom sporu.

3.5. Vezano za navode tužene o nepostojanju svojstva potrošača na strani tužiteljice odnosno da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, tužiteljica ukazuje kako su to nevjerodostojni navodi koji su u suprotnosti s dokumentacijom koju posjeduje i sama tužena. Naime, tužiteljica da je sklopila kreditni posao po Ugovoru o kreditu radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta kako je to i opisano u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koju činjenicu je potvrdila i sama tužena potpisom Ugovora o kreditu, slijedom navedenog da je u cijelosti neosnovano kazivanje tužene o nepostojanju svojstva potrošača na strani tužiteljice, odnosno da predmetni Ugovor o kreditu ne bi bio potrošački. Tužiteljica napominje da je ovdje tužena kao kreditor bila u obvezi izvršiti provjeru namjene kredita, odnosno da li je namijena kredita naznačena u ugovoru osnovana i potkrijepljena dokazima, a sve to prije navođenja namijene kredita u samom ugovoru. Međutim, naglašava se, i to bilo nesporno do sada, da su sredstva kredita u cijelosti iskorištena sukladno namijeni predmetnog kredita. Konačno sukladno odredbi čl. 18. Ugovora kreditor ima pravo kontrolirati da li je korisnik kredita odobreni kredit koristio za ugovorenu namjenu. Tužena nije raskinula ugovor jer je korisnica kredita odobreni kredit koristila za ugovornu namjenu odnosno za izgradnju i dovršenje stambenog objekta. Osim toga, prema utvrđenoj praksi suda EU, u predmetima primjera radi C-464/01, sud jasno naglašava da status potrošača nije određen isključivo formalnošću ili nazivom ugovora, već i svrhom ugovora i okolnostima njegovog sklapanja, posebno kada je ugovor sklopljen radi osobnih potreba tužitelja. U konkretnom slučaju tužiteljica jasno zadovoljava uvjete potrošača jer je kredit odobren za njezine osobne potrebe, a ne u svrhu poslovanja ili gospodarske djelatnosti, stoga da je i taj prigovor promašene aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan.

3.6. U odnosu na prigovor o tijeku zateznih kamata i tvrdnjama tužene da nije bila nepošteni stjecatelj, tužiteljica je suprotnog stajališta jer je zahtjev za povrat preplaćenog iznosa podnijela na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koje su ugovorne odredbe nevaljane od samog početka ugovornog odnosa, zbog čega tužena duguje zatezne kamate otkad joj je tužiteljica uplatila (neosnovano stečeni) iznos spornih naknada. Vrhovni sud da je već zauzeo stajalište o tom prigovoru banaka rješenjem broj Revd-1294/2021-2 od 12. listopada 2021. godine navodeći: "Vrhovni sud…. je u uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije". Dakle, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovornih odredaba zbog povreda načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u ugovornoj fazi (propustom tužene da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tužiteljica je stajališta da je tužena nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, dakle otkad je tužiteljica tuženoj uplatila (neosnovano stečeni) iznos spornih naknada.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u tečaj Addiko bank od 20. prosinca 2011. godine (list 6);

- čitanjem obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 20. prosinca 2011. godine (list 8);

- uvidom u isplatni nalog (list 9);

- čitanjem Ugovora o kreditu (list 10-18);

- čitanjem Odluke o naknadama za usluge (list 42-64);

- saslušanjem svjedokinje FG na ročištu od 23. veljače 2026. godine (list 211-212);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 23. veljače 2026. godine (list 212-213).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredaba iz čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu br. 346-83/2004 sklopljenog dana 10. prosinca 2004. godine (potvrđen 14. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa], pod posl.br. OU-808/04) kojega su nesporno zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a sve iz razloga što je označenim odredbama tužena povrijedila interes i prava tužiteljice kao potrošača, korisnice kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu gdje je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,630% od iznosa odobrenog kredita i taksa (naknada) u slučaju prijevremene konačne otplate kredita sukladno Odluci o naknadama banke te restitucijski zahtjev po osnovi tih ništetnih odredbi.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu broj 346-83/2004 dana 10. prosinca 2004. godine (potvrđen kod javnog bilježnika 14. prosinca 2004. godine), kojim je odobren tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 CHF i ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%;

- da je predmetnim ugovorom u čl. 5. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulazna naknada", u visini od 0,630% jednokratno;

- da je tužiteljica platila naknadu za obradu u iznosu 3.224,55 kuna / 427,97 eura;

- da je predmetnim ugovorom u čl. 8. ugovorena taksa (naknada) u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno Odluci o naknadama banke;

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit i po tom osnovu primjenom čl. 8. platila jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.726,32 eura / 2.109,05 CHF.

8. Među strankama je sporno:

- da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulaznu naknadu" i jednokratnu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita tzv. "izlaznu naknadu", koje odredbe kako smatra tužena su jasno ugovorene i određene Ugovorom o kreditu, odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama ZOO, a time odredba i ništetna, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužitelj ima pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li je nastupila zastara potraživanja;

- da li tužiteljica ima status potrošača odnosno da li je riječ o potrošačkom ugovoru.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

9.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

9.3. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

10. Tužiteljica u tužbi tvrdi, a isto ponavlja i kroz stranački iskaz, da se u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženom nije pojedinačno pregovaralo ni o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti glede naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi se da službenica FG koja je i obrađivala njezin kredit, zapravo izlagala samo ono što u ugovoru i piše i ništa više u odnosu na te naknade u smislu što bi ti troškovi značili, kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se plaćaju i kako se računaju. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tužiteljici da uopće nije jasno kako je banka to naplatila s obzirom da je kredit isplaćen u kunama pa vjeruje da je banka sebi isplatila te troškove od iznosa odobrenog kredita i da je de facto dobila manji iznos za tu visinu. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, navodi da je u trenutku sklapanja ugovora nije znala ni otprilike koliko bi to moglo biti jer je odredba potpuno neodređena s obzirom da nema iznosa ni postotka, a isto tako da nije ni mogla utvrditi po bilo kakvoj odluci jer joj se ista nije dala na uvid niti uručila uz ugovor. Konačno tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora nije ni slutila da će taj kredit prijevremeno otplatiti jer da joj to nije bila namjera da nisu uslijedile ovakve okolnosti da je početna rata porasla gotovo dvostruko što je za nju bio veliki teret. Ponuđeni ugovor da je bio gotov proizvodi i da se ništa nije moglo pregovarati, a u slučaju da je i prigovorila nešto pa i glede tih naknada, vjerojatno da se ugovor ne bi sklopio, a ni zatvorio. Predmetni stambeni kredit da je sklopila radi izgradnje i dovršetka kuće u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji kada nije imala namjeru da istu iznajmljuje sve do 2009. godine kada je to bila primorana da bi mogla uredno plaćati mjesečne anuitete koji su joj tada bili visine njezine mjesečne plaće.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, da su sporne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u Ugovoru jasno, uočljivo i razumljivo određene na koje je tužiteljica pristala, pa stoga da sukladno odredbama čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odnosno da su naknade ugovorene u skladu sa odredbama ZOO i u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici je bila jasna kao obveza.

12. Saslušana svjedokinja FG, koja je nesporno obradila tužiteljičin kredit prepoznavši tužiteljicu, a isto tako i svoj potpis na predočenom ugovoru, iskazala je sudu da je u svezi naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu strankama uobičajeno, a vjeruje i ovoj, rekla samo da postoje troškovi obrade kako je to navedeno u Ugovoru i ništa više od toga. Dakle da nije objašnjavala koji su to troškovi za banku, zašto i kako su nastali, čime su propisani jer to tada ni ona nije znala. Dakle i pored postojanja odluke o naknadama tvrdi da nigdje nije pisalo na što se to odnosi, što to sadržava i kakvi su to troškovi, tako da i klijentu nije mogla prenijeti da ju se i pitalo. Glede naknade za prijevremeno vraćanje da je tada znala da postoji o tome odluka i da je banka zaračunavala tu naknadu ovisno o trenutku vraćanja i kako je to odlukom banke bilo tada propisano. Svjedokinja je izričita u navodu da u trenutku sklapanja ugovora i u obradi kredita nije objašnjavala klijentima zašto se naknada plaća i koji su to troškovi za banku, a ona osobno shvatila kao neku vrstu penala za prijevremeno vraćanje. Konačno navodi da se o tim naknadama nije pregovaralo niti se moglo pregovarati, a to klijenti nisu ni tražili jer su shvatili da je to gotov proizvod i da je to ugovor "u paketu", a u tom trenutku n isu ni razmišljali o prijevremenoj otplati jer da je kredit ostao bez promjena kamata i tečaja, ne bi ni bilo prijevremenih otplata. Ugovor o kreditu da su sastavljali pravnici no da je riječ o šprancama koje su imale za promjenu samo imena korisnika, iznose i opise nekretnina.

13. Ugovor o kreditu broj: 346-83/2004 zaključen je dana 10. prosinca 2004. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, kao i vezano za utvrđenja da li tužiteljica ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

14. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

15. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

18. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

20. Tužiteljičin status potrošača definiran je čl. 3. st. 1. ZZP/03, a tužena istome prigovara. Nije sporno, da je predmetni Ugovor kao korisnik kredita zaključila fizička osoba, ovdje tužiteljica, koja je preuzela ispuniti obveze iz sklopljenog ugovora za odobreni stambeni kredit. Nadalje, nije sporno da za cijelo vrijeme otplate kredita tužena nije osporavala tužiteljici status potrošača niti je dovodila u pitanje ispunjenje njezinih ugovornih obvezi, već to po prvi put čini u predmetnom sporu.

20.1. Odredbom čl. 3. ZZP/2003 potrošač bi bila svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

20.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

20.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

20.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, a ugovor odobren od strane tužene kao kreditora, ona je u trenutku sklapanja ugovora o stambenom kreditu imala svojstvo potrošača i to je svojstvo zadržala, po motrištu ovoga suda zasigurno za cijelo vrijeme isplate kredita za koje njezin status potrošača nije bio upitan. Osim toga, teret dokaza za što je kredit utrošen od strane tužiteljice kao fizičke osobe bio bi na tužnoj, koja niti jednim dokazom nije osporila da bi tužiteljica predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu iskoristila u neke nedopuštene svrhe.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21.1. Prethodno već citiranom odredbom čl. 81. ZZP/03 ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Obveza je nesporno bila poznata tužiteljici, međutim ista nije shvatila kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti joj je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

21.2. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

21.3. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

21.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

21.5. Prema tužiteljičinom iskazu proizlazi da izuzev što je znala za tu obvezu, nije joj pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

21.6. Sukladno odredbi čl. 142. ZOO/91 (čl. 295. ZOO/05) kako je i naprijed već istaknuto, sud cijeni predmetni Ugovor o kreditu, ugovorom sa standardnim stipulacijama kako sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, ovdje konkretno tzv. ulazne naknade, vrijede odredbe općih akata banke, te se stoga korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke odnosno u skladu s izmijenjenim propisima, a potpisom ugovora potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke. Tek se odredbom čl. 295. ZOO-a koji je stupio na snagu 2005. godine uređuje pojam općih uvjeta ugovora definirajući ih kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovora strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a njima se dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

21.7. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 0,630% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

21.8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 5. st. 3. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP- a ništene.

22. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.); osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

23. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

24. Tuženica tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Po tvrdnji tuženice u trenutku prijevremene otplate kredita narušava se kamatonosna struktura bilance tuženice pri čemu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na ono na što se odnosi visina tih troškova.

25. Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u svezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

26. Pored toga, što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte važećim na dan prijevremene otplate), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

27. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 (Sl. list 60, 28/2014). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s p prijevremenim zatvaranijem kredita i sl.; a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

28. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj:

Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo: „1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava. Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.“

29. Slijedom navedeno, predmetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tzv. "izlazna naknada" suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

30. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

31. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

32. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu sve naprijed navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85 ZZP/03, čijom primjenom je ovaj sud zaključio da je sporna odredba čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, a tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

33. Naknada za prijevremeni raskid ugovora je jednokratna tražbina koja dospijeva zbog i nakon raskida ugovora. Stoga se na takvu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO (tako i, primjerice, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7015/2018-2 od 26. lipnja 2019.) koji počinje teći od trenutku utvrđenja ništetnom predmetne odredbe.

34. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog Ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se ove naknade plaćaju i kako se računaju jer to i nije njegov zadatak, niti je on ovlašten davati o tome bilo kakve informacije niti je to očito mogao kada i sama službenica banke takva saznanja nije imala u vrijeme plasiranja kredita.

35. S obzirom da tužena plaćene naknade u visini od 427,97 eura (po osnovi troškova obrade kredita) i iznosa od 1.726,32 eura (po osnovi jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita) nije osporila nije bilo potrebno provoditi na tu okolnost financijsko vještačenje pa kako ništetnost ugovorne odredbe rezultira obvezom restitucije plaćenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja po pravilima o posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO.

36. Tijek zakonske zatezne kamate utvrđen je na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja tih naknada (odnosno za ulaznu naknadu od 22. prosinca 2004. godine, a za izlaznu naknadu od 21. prosinca 2011. godine) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

37. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 1.142,00 eura, sastojeći od troška sastava tužbe (100 bodova-200,00 eura), pristupa na ročišta od 03. prosinca 2025. godine i 23. veljače 2026. godine (svako po 100 bodova-200,00 eura), za sastav obrazloženog podneska od 21. studenoga 2025. godine (100 bodova-200,00 eura), za sastav podnesaka od 24. studenoga 2025. godine (25 bodova-50,00 eura), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (50 bodova-100,00 eura) te sudske pristojbe na tužbu i presudu (u iznosu od 102,00 eura) i trošak pristupa na ročište svjedokinje FG u iznosu od 90,00 eura.

38. Sud je priznao tužiteljici gotovo sve troškove izuzev troška pristupa na ročište za objavu presude na koje tužiteljica nije pristupila, pa je slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno kao u točki V. izreke ove presude to je tužiteljici dosuđen iznos od 1.042,00 eura, dok je u točki VI. izreke odbijena sa iznosom od 100,00 eura, a sve primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7. toč. 1, 8. toč. 1. i 9. toč. 1. i čl. 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 01. travnja 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.