Pr-2126/2022-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL, [adresa] zastupan po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u [adresa], protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, Split, Spinčićeva 1, radi isplate,, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. rujna 2025. u nazočnosti pun. tužiteljice Martine Radić Šunjić, odvjetnice u Splitu i punomoćnice tuženika IL, dipl. iur., objavljene 01. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.679,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.07.2017.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 31,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.437,50 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 11.8.2022. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika ta da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena 44,96 km od mjesta rada Split, Spinčićeva 1 - Firule. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 67. st. 18. TKU (NN 141/12, 14/12,150/13), odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 18. TKU (NN 24/17) te čl. 65. st. 11. TKU (NN 65/11). Nadalje, kako je odredbom čl. 67. st. 6. Odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a(NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020),čl.65.st.11.TKU-a (NN br.56/2022) je propisano redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. kombiniranja naknade za trošak prijevoza i naknade po prijeđenom kilometru u kojem se slučaju se smatra da ne postoji organizirani prijevoz i radnik ostvaruje naknadu za trošak prijevoza u visini od 0,75 kn/km. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g., je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

Odredbom iz čl.65.st.14.TKU-a (NN br.56/2022) koji se primjenjuje od 01.05.2022.g. prethodno navedena naknada je povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Sukladno tumačenju br.136/15 prijevoz koji ne omogućava svakodnevni dolazak na posao i povratak s posla ne smatra se organiziranim prijevozom, jer ne zadovoljava kriterije organiziranog prijevoza. Organizirani prijevoz mora omogućavati radniku svakodnevni dolazak na posao.

Obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice, kada tužitelj radi noćnu ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Također, tužitelj napominje kako je za vrijeme terenskog rada na Zavodu za transfuzijsku medicinu u razdoblju od siječnja 2018.g. do rujna 2020.g. zbog učestalog putovanja na otok Brač na radnom mjestu morao biti već u 5,30 sati, za koji termin dolaska ne postoji autobusna linija.

Radi navedenog, tužitelj je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza . Nadalje, sve da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, tužitelj ima pravo uz mjesečni iznos pokazne karte i na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za sve dane kada nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Tuženik je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza;

Odredbom čl.67.st.14.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.14. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), tečl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022) je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru se mogu manjiti samo za određene dane i to kada tužitelj nije u obvezi dolaziti na posao više od dva dana.

Nadalje, sve da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, sukladno odredbi iz čl.66.st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.23.TKU-a (NN br.56/2022) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g., a kojima je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, tužitelju je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik.

Nadalje, tuženik da je tužitelju umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16.TKU/17, odnosno odredbi čl.65.st.21.TKU/22..

U razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. da nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19, radi čega da tužitelj u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužitelju umanjenu naknadu troškova prijevoza, tužbom potražuje razliku između onog što mu je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužitelj je predložiti sudu da donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 9.1.2020. do 30.4.2024., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 07.09.2022. navodi kako osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako je tuženik isplaćivao tužitelju naknadu troškova sukladno odredbama Zakona o radu.

3. Podneskom od 03.02.2025.. tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev pa je tako za razdoblje od 01.07.2017. do 30.09.2024. zatražio isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.679,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos, kako je to navedeno u izreci presude.

3.1. Tuženik je u podnesku od 25.04.2025. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, i nadalje osporavajući osnov potraživanja, navedeno iz razloga jer da tužitelj nije dokazao da se prije utuženja obratio tuženiku pa da ne može tražiti troškove niti razliku troškova prijevoza. U smislu odredbe čl. 42 KU je ustanovljeno pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza, međutim da za primjenu te odredbe je neophodno izvijestiti poslodavca o stvarnim troškovima prijevoza, te staviti zahtjev za naknadu istih, što da je tužitelj u konkretnom slučaju propustio učinit.

Tuženik je isticao kako je tužitelju isplaćivao sukladno Odlukama tuženika o naknadi troškova prijevoza, koje Odluke tužitelj nije pobijao, iako je imao mogućnost pobijati, te da se nije obratio tuženiku kao poslodavcu radi drugačijeg obračuna troškova prijevoza, nije dostavio vozni red ni raspored, kako je to trebao učiniti prije podnošenja tužbe. Stoga da je potraživanje tužitelja neosnovano.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAK mape, Ugovora o radu, Odluka tuženika od 18.8.2022. i 24.5.2022., Odluke tuženika od 31.8.2018. za rad na lokaciji Križine i za rad na lokaciji Spinčićeva, Odluka tuženika od 13.10.2018, Izjava tužitelja o načinu ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza od 13.10.2017., Google maps planera putovanja, Plana rada i evidencije o radnom vremenu za tužiteljicu, rasporeda vožnji Autobusnih linija) te spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan

6. Punomoćnica tužitelja popisala je parnični trošak.

7. Nije bilo sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika dijelom na Klinici za bolesti srca i krvnih žila, a dijelom na Zavodu za transfuzijsku medicinu, te da je prebivao u [adresa] te da je mjesto rada tužitelja od mjesta stanovanja udaljen 44,96 km. Među strankama nije sporna ni visina potraživanja jer je tuženik podneskom od 25. travnja 2025. ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kako je to postavljeno podneskom tužitelja od 03. veljače 2025., stoga nije bilo potrebno izvesti dokaz vještačenja po vještaku financijske struke.

Nije bilo sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju isplaćivao naknadu za troškove prijevoza u različitim mjesečnim iznosima.

8. Predmet spora je osnov potraživanja tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.7.2017. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 2.679,00 eura, odnosno jeli je tuženik tužitelju u navedenom razdoblju na pravilan način obračunavao i plaćao troškove prijevoza.

9. Tužitelja svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

9.1. Odredbom čl. 66. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl. 65. st. 1.TKU/22 („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

9.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

9.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

9.5. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10. Iz Odluku tuženika od 31.8.2018. kojom je tužitelju priznata naknada troškova međumjesnog prijevoza i naknadu troškova mjesnog prijevoza, i to za relaciju od adrese prebivališta do adrese međumjesne stanice u Splitu, Obala kneza Domagoja 12 u cijeni pokazne karte javnog prijevoznika sukladno broju dolazaka na posao, počev od 01.8.2018. pa na dalje.

11. U stranačkom iskazu tužitelj je iskazao da od lipnja 2022. radi na Klinici za bolesti srca i krvnih žila, od rujna 2017. do 2019. da je radio na Zavodu za transfuzijsku medicinu, a za vrijeme covida od rujna 2019. do lipnja 2022. u RIC-u. Svo vrijeme da je živio u [adresa], vezano za troškove prijevoza da se tuženiku obraćao više puta usmeno, pismeno tijekom 2019. Od 2017. da je dobivao naknadu za putni trošak u visini cijene pokazne karte od [adresa] do Splita. Međutim, obzirom da radi u turnusima, da je svo vrijeme na posao dolazio osobnim vozilom, jer da za početak turnusa u 07, koristeći javni prijevoz, da je trebao krenuti u 05 sati koji bi ga autobus odvezao u Trajektnu luku. Od Trajektne luke do Križina da je trebao koristiti gradski autobus, te da je od kuće do autobusne postaje u [adresa] također trebao hodati cca 15minuta. Tužitelj je istaka da za vrijeme pandemije međugradskih linije nije niti bilo, da mu je tuženik plaćao vrijednost pokazne karte. Obzirom da radi u turnusima i tijekom vikenda kako su linije prorijeđene u razmacima oko 4 sata, dok blagdanima linija uopće nema.

12. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj za redoviti dolazak na posao i povratak s posla, u utuženom razdoblju radio je u turnusima s početkom rada u 07:00h ili 19:00h mogao koristit samo one vozne linije kod kojih bi vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena ili od završetka radnog vremena do polaska vozne linije, prelazilo 45 minuta tj. prema iskazu tužitelja bilo je potrebno cca 120 minuta. Tužitelj je radio vikendom i blagdanom kada su linije prorijeđene ili ih da uopće nije bilo adekvatne autobusne linije kojom bi redovito došao na posao, stoga da je na posao dolazio uvijek osobnim vozilo, pa ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22, obračunat u visini kako to propisuje čl. 66. st. 12. TKU-a/17 i čl. 52. st. 14., 16. i 18. TKU/22.

13. Slijedom svega navedenog, tužitelj je prema mišljenju suda dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i da mu je isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je zahtjev tužitelja iz podneska od 03.02.2025. trebalo usvojiti. Tuženik je tužitelju u utuženom razdoblju trebao obračunavati i isplaćivati iznose po prijeđenim kilometrima jer na relaciji tužiteljevog mjesta prebivališta u [adresa] do mjesta rada kod tuženika Križine ili Spinčićeva 1 nije bilo adekvatnog organiziranog javnog prijevoza s kojim bi tužitelj mogao na vrijeme doći na posao i na vrijeme vratiti se s posla, trebao bi na posao kretati cca 120min te se tako sa zakašnjenjem od cca 120min vraćati kući. Tuženik nije osporavao tvrdnju tužitelja da je rad obavljao rad u turnusima kao ni početka ni završetak rada u turnusu. Sud kao uvjerljiv i logičan prihvaća iskaz tužitelja.

Na koncu, opravdanost i racionalnost određene vrste prijevoza kao jedan od kriterija za osiguranja prijevoza ne može se ocjenjivati samo s gledišta jedne strane tj. tuženika kao poslodavca koji osigurava prijevoz, nužno je pri tome uzeti u obzir okolnosti na strani radnik o čemu je tužitelj uvjerljivo iskazao. Nadalje, u koliko zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troškova mjesečne karte zbog korištenja godišnjeg odmora, naknada troškova prijevoza neće se isplatiti za jedan mjesec i to za jedan mjesec u kojem je zaposlenik koristio pretežiti dio godišnjeg odmora.

13.1. Na dosuđene iznose tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15- og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR), zato je odlučeno kao pod toč. I izreke presude.

14. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1., a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), tako se punomoćniku tužitelja obistinjuje parnični trošak u iznosu za sastav tužbe – 200,00 eura, za sastav podneska od 23.8.2024 200,00 eura za ročišta održana 13.2.2023.,31.01.2025.,08.09.2025. po 200,00 eura, za ročište održanog 16.5.2024 50,00 eura, za objavno ročište 100,00 eura, kojem iznosu je trebalo pridodati i iznos od 287,50 eura na ime pripadajućeg PDV tako se punomoćniku tužitelja obistinjuje parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.437,50 eura 14.1. Tužitelju pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14.2. U stranačkom iskazu tužitelj je iskazao kako je izdao punomoć za zastupanje odvjetnici Martini Radić Šunjić te da je suglasan da je ista ovlaštena primiti novac i novčani vrijednosti. U smislu odredbe čl. 95. st.1.3 ZPP-a propisano je da ako stranka izdala odvjetniku punomoć, a nije odredila ovlaštenje u punomoći kako je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od stranke primiti dosuđene troškove zato je odlučeno kao pod toč. II izreke presude.

U Splitu, 01. travnja 2026.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tome ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimljena pisanog otpravka iste.

DNA: -pun. tužitelja

-tuženiku

-u spis