Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž R-16/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Kovačeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi, Građansko upravni odjel, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-28/2023-23 od 14. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-28/2023-23 od 14. studenog 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.911,21 EUR sa zakonskom zateznim kamatama tekućim na iznos od 291,99 EUR od 18. ožujka 2022., na iznos od 796,34 EUR od 31. ožujka 2022. te na iznos od 822,88 EUR od 29. travnja 2022., dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.300,00 EUR sa zatezn im kamatama tekućim od 14. studenog 2025. pa do isplate
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik traži trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, u istom se u bitnom protivi svim žalbenim navodima tuženika i predlaže da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu , te traži trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom terenskog dodatka za razdoblje od 21. ožujka 2022. pa do 31. svibnja 2022.
6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije na radnom mjestu pravosudnog policajca u Kaznionici u Požegi te da je u razdoblju od 21. ožujka 2022. pa do 31. svibnja 2022. bio privremeno premješten na rad u Centru za izobrazbu, kao i da mu u tom vremenu nije bio plaćen terenski dodatak.
7. Prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja u visini koja je tijekom postupka bila nesporna, pozivajući se pritom na čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17., 12/18., 2/19., 119/19. i 66/20.; dalje: KU/17) i na Tumačenje broj 4/56 Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 16. prosinca 2013. u kojem je navedeno da se upućivanje službenika u drugo mjesto koje je različito od mjesta rada i mjesta njegovog stalnog boravka radi obavljanja poslova radnog mjesta smatra terenskim radom iz članka 56. Kolektivnog ugovora, te da stoga službenik ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje 8 sati uključujući i vrijeme putovanja, a koje tumačenje ima pravnu snagu i učinak Kolektivnog ugovora.
8. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud pri donošenju odluke propustio cijeniti da se u konkretnom slučaju radi o tužitelju koji je u utuženom razdoblju bio upućen na pohađanje Temeljnog tečaja u svojstvu vježbenika da bi stekao teorijska i praktična znanja koja će mu koristiti u daljnjem poslu, a po završetku Temeljnog tečaja tužitelj je bio dužan položiti stručni ispit, koji je i položio, što znači da se ne radi se o klasičnom terenskom radu službenika, već se radi o privremenom upućivanju radi izobrazbe u drugu ustrojstvenu jedinicu unutar Uprave za zatvorski sustav. Ističe da da sud nije uzeo u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III 3992/2018 u objektivno činjenično i pravno identičnoj stvari. Dostavlja uz žalbu i dopis koji je Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za službenički sustav uputilo kaznionicama, zatvorima i centrima u zatvorskom sustavu, pod brojem klasa: 121 03/22-01/156, ur.broj: 514-08-03-03-01/01-23-24 od 5. rujna 2023., a u kojem je zauzeto stajalište da službenici pravosudne policije (vježbenici i službenici premješteni u zatvorski sustav) za vrijeme privremenog upućivanja na rad u Centar za izobrazbu ili drugo tijelo zatvorskog sustava radi obavezne izobrazbe odnosno pohađanja Temeljnog tečaja ne ostvaruju pravo na dodatak za rad na terenu.
9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tužen ika i po službenoj dužnosti, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci, odnosno odredbu čl. 50. st. 1. 2., 3. i 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, koja propisuje da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu i to ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Nadalje, prema Tumačenju broj 12/56 od 18. svibnja 2015. službenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka ima pravo na terenski dodatak ako su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 56. Kolektivnog ugovora (sada čl. 50.), pa kako je tužitelj imao stalno mjesto rada u Požegi, a u Centar za izobrazbu je privremeno premješten, to je njegovo radno mjesto u Centru bilo izvan mjesta stalnog boravka (Požega), slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši mu terenski dodatak.
11. Pritom se ističe da niti jedna od navedenih odredbi ne radi razliku vezano za to da li je službenik za vrijeme privremenog upućivanja bio na obveznoj izobrazbi, a niti bi proizlazilo da u tom slučaju ti službenici ne ostvaruju pravo na dodatak za rad na terenu. Upravo suprotno, i na njihovu pravnu poziciju primjenjiva su utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev 1199/2022 od 13. ožujka 2024. u kojoj je taj sud izrazio stav da odredba članka 56. KU-a (sada članak 50. KU) i Tumačenja Zajedničke komisije broj 12/56 od 12. svibnja 2015., pravo službenika na dodatak za rad na terenu (tzv. terenski dodatak) vezuju uz rad službenika izvan stalnog mjesta rada, pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak jedino odlučno je li u određenom razdoblju službenik doista radio izvan stalnog mjesta rada , kao i utvrđenja iz oduke posl.br. Rev-1173/2024-2 od 9. listopada 2024.
12. U pogledu žalbenih navoda vezanih za odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III 3992/2018 ističe se da ista uopće nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj odluci predmet je bilo pitanje je li podnositelj ustavne tužbe trebao biti upućen na rad temeljem rješenja o privremenom premještaju ili rješenja o premještaju te je Ustavni sud upravo i naglasio da u toj rješidbi ne odlučuje o materijalnim pravima. Dakle, Ustavni sud je sud preispitivao odluku o premještaju, dok se u ovom predmetu radi o zahtjevu za isplatu terenskog dodatka temeljem odluke koja je među strankama nesporna.
13. Konačno, vezano za pozivanje u žalbi na dopis koji je Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za službenički sustav uputilo kaznionicama, zatvorima i centrima u zatvorskom sustavu, pod brojem klasa: 121 03/22-01/156, ur. broj: 514-08-03-03- 01/01-23-24 od 5. rujna 2023., valja istaknuti da se radi o novoj činjenici čije iznošenje u žalbi nije dopušteno sukladno odredbi čl. 352. ZPP-a. No neovisno o navedenom ističe se da se radi o internom dopisu koji ne može utjecati na osnovanost prava tužitelja o kojima je riječ u ovom postupku, a niti na potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da isti tijekom prvostupanjskog postupka nije bio dostavljen u spis.
14. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika te pobijanu odluku potvrditi na temelju članka 368. st. 1. ZPP-a.
15. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.300,00 EUR, a niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. st . 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. toč. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.
16. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, to je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).
17. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak nije bio nužan u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a.
U Varaždinu 1. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
