Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-19/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, 21000 Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, zastupanog po punomoćniku Ivici Zaradiću, odvjetniku u Solinu, radi isplate, u povodu žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-5946/2021-29 od 12. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-5946/2021-29 od 12. rujna 2025.

- potvrđuje u pobijanom dijelu glavnice iz točke I izreke

- djelomično preinačuje u pogledu stope dosuđenih zateznih kamata na način da se tužiteljici dosuđuju kamate u visini stope koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

II. Žalba tužiteljice se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-5946/2021-29 od 12. rujna 2025.

- potvrđuje u pobijanom dijelu iz točke III izreke.

- ukida u dijelu iz točke II. izreke ali bez vraćanja na ponovni postupak.

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-5946/2021-29 od 12. rujna 2025. pod točkom IV. izreke (odluka o trošku) u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 638,09 EUR- a i to na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 301,75 EUR odbija kao neosnovan.

II. Odbijaju se tužiteljica i tuženik sa zahtjevima za naknadu troškova žalbi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću te po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja za razdoblje s dospijećem od 15. svibnja 2017. pa do 15. kolovoza 2024. u ukupnom iznosu od 101,91 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno u toj točci, kao i na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.g. isplatiti joj iznos od 993,94 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom. Točkom II. izreke iste presude odbijen je podredni (eventualno kumulirani) zahtjev za isplatu istih iznosa i istog dospijeća zateznih kamata dosuđenih točkom I., a koji je postavljen na ime stjecanja bez osnove, točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.290,15 EUR kao neosnovan, dok je točkom IV. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 939,84 EUR, na račun punomoćnice tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić, u roku od 15 dana.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju žalbama tužiteljica i tuženik. Tužiteljica presudu pobija u dijelovima iz točki II., III. i IV. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava , a tuženik u dijelovima iz točki I. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog tužiteljice da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da ukine odbijajući dio presude iz točke II. te da tužiteljici dosudi parnični trošak u cijelosti, dok tuženik predlaže dopunu prvostupanjske presude u pogledu odluke o svim povučenim osnovama i dijelovima zahtjeva, a potom da ju drugostupanjski sud preinači na način da zahtjev tužiteljice odbije u svim dijelovima u kojima je tužba povučena te dosudi tuženiku parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuž iteljica i tuženik traže trošak sastava žalbi.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana (točka II. i odluka o trošku) i djelomično neosnovana (točka III.), dok je žalba tuženika neosnovana u pogledu glavne stvari (točka I.), a djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće za razdoblje od 01. svibnja 2016.godine do 30. lipnja 2018.godine, te naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 2019. godini.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre;

- da je tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživala na ime razlike manje isplaćene plaće i naknade plaće ukupan iznos od 1.386,00 EUR (s osnova dodataka za prekovremeni rad noću, blagdanima, subotom i nedjeljom, dodataka za otežane uvjete rada, za iznimnu odgovornost te za razliku plaće za godišnji odmor i bolovanje), dok je na ime naknade zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora tijekom 2019. godine potraživala iznos od 1.000,00 EUR;

- da tuženik tužiteljici nije omogućio korištenje godišnjeg odmora u 2019. godini nakon što se tužiteljica vratila sa porodiljnog dopusta slijedom čega nije iskoristila 24 dana godišnjeg odmora u toj godini;

- da tužiteljici u spornom razdoblju nije vršen obračun dodataka na plaću za odrađene prekovremene sate, već samo za odrađeni redovan fond sati;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Buljana proizlazi da tužiteljici u razdoblju od svibnja 2016.godine do lipnja 2018. nisu obračunati niti isplaćeni dodaci na plaću za otežane uvjete rada (kolona 6 tablice u nalazu) te da posljedično tome nisu pravilno isplaćene naknade za godišnji odmor (kolona 17 tablice) i bolovanje (kolona 18 tablice), a sve u ukupnom bruto iznosu od 101,91 EUR, s dospijećem po mjesecima kako je to prikazano u nalazu;

- da naknada za 24 dana neiskorištenog godišnjeg odmora i broj sati 192 ukupno iznosi 993,94 EUR, prema rezultatima kojeg vještačenja je tužiteljica konačno precizirala svoj zahtjev.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka na plaću po osnovama čl. 57. i 59. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne Novine“ broj 143/13, dalje KU) te Dodataka I. KU (''Narodne Novine'' broj 96/15, dalje KU/15) i to za otežane uvjete rada te za prekovremeni rad, koji dodaci tužiteljici pripadaju za efektivno odrađene sate rada, bilo kao sate redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bilo kao prekovremene sate. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica osnovano potražuje razliku plaće za vrijeme bolovanja, koje joj pripada u visini od 85 % od njene plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započela bolovanje, a za vrijeme za koje je ista bila odsutna s rada zbog privremene nesposobnosti za rad, kao i razliku plaće za vrijeme godišnjeg odmora, te joj dosuđuje razliku koja joj nije plaćena, odnosno ukupne iznose prema nalazu vještaka. Konačno, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da tužiteljica sukladno odredbi čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17; dalje: ZR) ima pravo i na naknadu zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019. u trajanju od 24 dana, te joj dosuđuje i po tom osnovu iznos utvrđen vještačenjem, dok odbija eventualno kumulirani zahtjev (postavljen u istim iznosima i s istim datumima dospijeća). Nadalje, uvažavajući činjenicu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužiteljice, prvostupanjski sud odbija zahtjev za iznos od 1.290,15 EUR.

8. Tužiteljica u žalbi u bitnom prvenstveno smatra da nije bilo mjesta odlučivanju u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva zbog prihvaćanja glavnog tužbenog zahtjeva. Nadalje smatra da je u konkretnom slučaju bila dopuštena tzv. “stupnjevita tužba“, no kako prvostupanjski sud nije naložio tuženiku da dostavi dokumentaciju (platne liste, odjelne liste, plan i raspored rada, te evidenciju rada s točnim vremenom početka i završetka rada), s kojom tuženik kao poslodavac nesporno raspolaže, to je tužiteljica bila prisiljena „napamet“ odrediti tužbeni zahtjev, što je sve zanemareno pri donošenju odluke o trošku, pri čemu ističe i da tuženik u vrijeme početno postavljenog zahtjeva uopće nije bio zastupan po odvjetniku. Konačno smatra da joj je trošak vještačenja trebalo dosuditi u cijelosti jer se radilo o trošku nužnom za vođenje parnice.

9. Tuženik u svojoj žalbi prvenstveno predlaže dopunu presude na način da prvostupanjski sud za onaj dio za koji se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, ali na način da to učini za sve pravne osnove, mjesečne iznose i zatezne kamate, a da parnični trošak odmjeri prema uspjehu stranaka u postupku imajući u vidu koliki iznos je tužiteljica prvotno utužila, kao i koliki iznos joj sud eventualno dosuđuje. Ističe da tuženik nije odgovoran za situaciju da tužiteljica nakon povratka s porodiljnog dopusta nije realno mogla koristiti godišnji odmor za prethodnu godinu, a što je sve vidljivo iz evidencije rada tužiteljice u kalendarskoj godini nakon povratka tužiteljice na rad nakon porodiljnog dopusta, pa utoliko tuženik ne odgovara za štetu tužiteljici i pobijana presuda u dijelu u kojem se tužiteljici dosuđuje po predmetnom osnovu nije zakonita. Pobija i odluku o trošku jer tužiteljica nije uspjela s osnovom svoje tužbe u cijelosti, uzimajući u obzir da je pojedine osnove tužbe tijekom postupka povlačila, kao i utužene mjesečne iznose i razdoblja (utužila je naknadu za 98 mjeseci a smanjila je na 14), te je povukla i znatan dio novčanog iznosa.

10. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

11. spitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio utvrđeno je da nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju sadržajno ističe žalba tuženika jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

12, U pogledu žalbe tužiteljice:

13. Vezano za žalbene navode da nije bilo mjesta o odlučivanju u pogledu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva zbog prihvaćanja glavnog tužbenog zahtjeva, ističe se da je navedeno točno. Naime sukladno odredbi čl.188. ZPP-a u procesnoj situaciji eventualne kumulacije, kada sud prihvati prvi postavljeni zahtjev, o ostalim zahtjevima ne odlučuje. Slijedom navedenog nije bilo mjesta za donošenjem točke II. izreke kojom se odbija eventualno kumulirani (podredni) tužbeni zahtjev, pa je ovakvim postupanjem prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a te je na temelju odredbe čl. 369. st. 4. ZPP-a valjalo presudu u dijelu iz točke II. izreke ukinuti.

14. Tužiteljica žalbom pobija i točku III. prvostupanjske presude ne navodeći točne razloge pobijanja. Kako je prvostupanjski sud, uvažavajući činjenicu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužiteljice, pravilno primijenio odredbu čl. 193. st. 2. ZPP-a te odbio zahtjev za iznos od 1.290,15 EUR, to su suprotni žalbeni navodi neosnovani, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuda je u dijelu iz točke III. potvrđena.

15. Nadalje, tužiteljica žalbom pobija odluku o trošku iz prvostupanjske presude i to u dijelu vezano za uspjeh u odnosu na visinu konačno postavljenog zahtjeva, smatrajući da je zahtjev bila prisiljena povući jer prvostupanjski sud nije naložio tuženiku da joj dostavi dokumentaciju (platne liste, odjelne liste, plan i raspored rada, te evidenciju rada s točnim vremenom početka i završetka rada), koje žalbene navode ovaj drugostupanjski sud smatra neosnovanima. Naime, pretpostavka za podnošenje stupnjevane tužbe u smislu čl. 186. b. ZPP-a jest da tužiteljica dokaže da je prethodno zatražila određene podatke od tuženika, a tuženik joj ih je odbio dati ili joj neopravdano uskraćuje uvid u njih, pa bez njih nije moguće postaviti određeni tužbeni zahtjev . Kako tužiteljica ničim nije dokazala da bi se prije podnošenja tužbe obraćala tuženiku sa zahtjevom za dostavu podataka, to prvostupanjski sud nije niti mogao odmah naložiti tuženiku dostavljanje dokumentacije potrebne za uređenje tužbenog zahtjeva, već joj je pravilno vratio tužbu na ispravak, pa je za to što je „napamet“ postavila tužbeni zahtjev, kako to tužiteljica u žalbi ističe, ona sama i kriva.

16. Slijedom takvih utvrđenja, a uvažavajući činjenicu da je od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (list 41-42 spisa) od 2.386,00 EUR tužiteljica isti smanjila na iznos od 1.095,85 EUR, prvostupanjski sud je njezin uspjeh u sporu u pogledu visine tužbenog zahtjeva pravilno izračunao u omjeru od 45,92%, te se suprotni žalbeni navodi ukazuju u cijelosti neosnovanima

17. Međutim osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da joj je trošak vještačenja trebalo dosuditi u cijelosti neovisno o uspjehu u sporu jer se radilo o trošku nužnom za vođenje parnice. Naime, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 233/2024-2 od 14. veljače 2024. izraženo je pravno shvaćanje da, prema usvojenoj sudskoj praksi toga suda, kod djelomičnog uspjeha u parnici, kada je tuženik osporavao osnovu zahtjeva, trošak vještačenja koje je predujmio tužitelj istom se priznaje u cijelosti obzirom da je bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama toga suda Rev 994/21 od 14. rujna 2021. i Rev 204/2023-2 od 14. ožujka 2023.

18. Kako je provođenje financijskog vještačenja bio trošak potreban za vođenje parnice, a tuženik je od početka osporavao i osnov i visinu tužiteljičinog zahtjeva, to je prvostupanjski sud neosnovano navedeni trošak umanjio prema uspjehu tužiteljice u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

19. Slijedom navedenog valjalo je po žalbi tužiteljice primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a rješenje o trošku preinačiti i priznati tužiteljici u cijelosti trošak vještačenja od 265,45 EUR, odnosno dosuditi tužiteljici na ime predujma za vještačenje daljnji iznos od 143,53 EUR (prvostupanjskim rješenjem o trošku dosuđen joj je iznos umanjen za 45,92 % odnosno 121,89 EUR), a što će biti kasnije uračunato u konačnu odluku o trošku (točka 29. obrazloženja).

20. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je ista žalbom uspjela u neznatnom dijelu (odluka o trošku vještačenja), a i uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima se u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok je žalba u odnosu na točku II. izreke bila zapravo bez ikakve realne svrhe.

21. U pogledu žalbe tuženika:

22. Prvenstveno se ističe da je prvostupanjski sud u izreci presude (točka III.) jasno naveo da odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 1.290,15 EUR, što je učinjeno zbog tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe, pa je izreka u tom dijelu jasna i neproturječna, slijedom čega nema razloga niti da se ista dopunjuje kako to neosnovano traži tuženik. Nadalje, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da je sud trebao utvrditi za koje je pravne osnove tužba povučena, jer stavljanje takvog utvrđenja u izreku prvostupanjske presude nema uporišta u odredbama ZPP -a, a niti je trebao odlučivati o svakom pojedinačnom mjesečnom iznosu povučenog zahtjeva, već je o ukupnom iznosu povlačenja ispravno vodio računa kod donošenja odluke o uspjehu u sporu u pogledu visine zahtjeva (pravilno ga je izračunao u omjeru od 45,92% , uzimajući između ostalog u obzir i da je utuženo za 98 mjeseci po više osnova, a konačno presuđeno za 14 mjeseci, odnosno da je utuženo 2.386,00 EUR a konačno dosuđeno 1.095,85 EUR).

23. U pogledu pobijanja žalbom točke I. izreke prvostupanjske presude i navoda da u postupku nije proveden niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da tužiteljica ima pravo na utužene i prvostupanjskom presudom dosuđene dodatke na plaću, kao i da tuženik nije odgovoran za situaciju da tužiteljica nakon povratka s porodiljnog dopusta nije realno mogla koristiti godišnji odmor za prethodnu godinu, radi se o neosnovanim žalbenim navodima, a presuda je u tom dijelu zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

24. Naime, iz vještačkog nalaza, na koji tuženik nije imao prigovora, proizlazi da je sam tuženik obračunavao tužiteljici dodatak za otežane uvjete rada, ali ga nije obračunavao na razdoblja prekovremenih sati (kolona 4 i 6 nalaza i mišljenja), pa suprotni navodi u žalbi utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovode u pitanje . Uz to vještak je u dopuni nalaza i mišljenja razjasnio pitanje broja dana i načina obračuna naknade za neiskorišteni godišnji odmor, za koji tužiteljica nije obeštećena, dok osnov toga dijela zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 76. i 84. st. 5. Zakona o radu, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, pri čemu razlozi zbog kojih tužiteljici nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora uopće nisu bitni.

25. Nadalje, u pogledu žalbenih navoda da prvostupanjski sud nije odlučio o preinaci tužbe, ističe se da se djelomično povlačenje tužbe (o čemu je u konkretnom slučaju bilo riječ) ne smatra preinakom u smislu čl. 191. st. 3. ZPP-a, pa prvostupanjski sud usprkos tuženikovom protivljenju nije niti trebao donositi posebno rješenje, već je protivljenje vrednovao odlučujući o punoj visini zahtjeva, kao i cijeneći navedeno u pogledu uspjeha u sporu.

26. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava , ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja da je stopa zateznih kamata kako ju je dosudio prvostupanjski sud nejasno opisana te nije u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), pa je na temelju 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude.

27. Vezano za žalbene navode kojim tuženika kojima pobija odluku o trošku u dijelu da se isplata toga troška ima izvršiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, isti se ne mogu prihvatiti osnovanim.

28. Naime, polazeći od čl. 94. st. 1. ZPP-a koji propisuje da opseg punomoći određuje stranka, te čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a koji propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetn ik je ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove, kao i od čl. 164. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) koji propisuje da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik, te uvažavajući činjenicu da je tužiteljica u punomoći koja prileži spisu izričito ovlastila svoju odvjetnicu Martinu Radić Šunjić primiti novac i novčane vrijednosti, čime je ovlastila odvjetnicu primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka od tuženika u korist tužiteljice, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka isplatom na račun njezine punomoćnice.

28. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o trošku, odnosno prvostupanjski sud je pogrešno smatrao da je tužiteljica sa osnovom svoga zahtjeva uspjela u cijelosti, što je posljedično dovelo i do pogrešne primjene odredbe čl. 156. st. 2. ZPP-a. Pritom je prvostupanjski sud propustio cijeniti da u odnosu na dvije osnove (rad vikendom i blagdanima te dodatak za iznimnu odgovornost) tužiteljica konačno nije postavila nikakav zahtjev iako su iste utužene te su bile predmetom vještačenja, dok su pak dijelovi zahtjeva za prekovremene sate (kolona 6 nalaza), dodatak za odgovornost (kolona 7 nalaza), pogrešan obračun bolovanja (kolona 17 nalaza) i godišnjeg odmora (kolona16 nalaza) te naknada za neiskorišteni godišnji odmor utvrđeni osnovanima. U tom smislu ovaj drugostupanjski sud smatra da je tužiteljica sa osnovom zahtjeva uspjela u omjeru od 75% a s visinom u omjeru od 45,92 % (u tom je dijelu zaključak prvostupanjskog suda ispravan), pa je dakle uspjeh tužiteljice ukupno 60,46% a uspjeh tuženika 39,54%, te kada se od uspjeha tužiteljice oduzme uspjeh tuženika dolazi se do tužiteljičinog konačnog uspjeha u sporu od 20,92%.

30. S obzirom na prednje zaključke, kao i cijeneći činjenicu da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a utvrdio visinu troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku u iznosu od 1.781,25 EUR uključujući PDV, koja visina se žalbom određeno ne pobija, to je valjalo ovaj iznos umanjiti razmjerno uspjehu u sporu od 20,92% i tužiteljici priznati troškove u iznosu od 372,64 EUR, te joj dosuditi u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR kako je to obrazloženo u točkama 17. do 19. obrazloženja, što ukupno dakle iznosi 638,09 EUR.

31. Kako je tužiteljici prvostupanjskim rješenjem o trošku dosuđen iznos od 939,84 EUR, to je uvažavanjem žalbe tuženika te primjenom odredbe čl. 380. st. 3. ZPP -a valjalo rješenje o trošku preinačiti te odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troška preko iznosa od 638,09 EUR.

32. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari njegova žalba u cijelosti neosnovana, to tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer