Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4103/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ŠD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-61/2024-8 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-61/2024-8 od 20. lipnja 2024. u točkama I. i II. Izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-61/2024- 8 od 20. lipnja 2024. u dijelu točke II. izreke kojim tužitelju nisu priznati daljnji troškovi postupka preko iznosa od 2.483,35 eura do iznosa od 2.608,35 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama od 31. ožujka 2026. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.575,12 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. travnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:

- Iznos od 5,99 eura počev od 01.04.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 8,26 eura počev od 01.05.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 8,26 eura počev od 01.06.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 5,50 eura počev od 01.07.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 4,79 eura počev od 01.08.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 4,64 eura počev od 01.09.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 6,12 eura počev od 01.10.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 6,39 eura počev od 01.11.2009. godine pa sve do ispate

- Iznos od 4,94 eura počev od 01.12.2009. godine pa sve do isplate

- Iznos od 7,61 eura počev od 01.01.2010. godine pa sve do isplate

- Iznos od 8,54 eura počev od 01.02.2010. godine pa sve do isplate

- Iznos od 10,38 eura počev od 01.03.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 12,44 eura počev od 01.04.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 13,11 eura počev od 01.05.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 13,29 eura počev od 01.06.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 14,14 eura počev od 01.07.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 23,02 eura počev od 01.08.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 20,67 eura počev od 01.09.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 27,68 eura počev od 01.10.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 24,90 eura počev od 01.11.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 21,72 eura počev od 01.12.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 30,75 eura počev od 01.01.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 35,43 eura počev od 01.02.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 31,91 eura počev od 01.03.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 34,32 eura počev od 01.04.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 30,17 eura počev od 01.05.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 31,70 eura počev od 01.06.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 40,41 eura počev od 01.07.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 42,35 eura počev od 01.08.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 52,06 eura počev od 01.09.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,62 eura počev od 01.10.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 43,59 eura počev od 01.11.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 43,23 eura počev od 01.12.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 43,19 eura počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 45,07 eura počev od 01.02.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 47,56 eura počev od 01.03.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,48 eura počev od 01.04.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 46,63 eura počev od 01.05.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 47,70 eura počev od 01.06.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,48 eura počev od 01.07.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,02 eura počev od 01.08.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,08 eura počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 47,45 eura počev od 01.10.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 46,30 eura počev od 01.11.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,24 eura počev od 01.12.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 49,29 eura počev od 01.01.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 49,11 eura počev od 01.02.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 46,56 eura počev od 01.03.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,92 eura počev od 01.04.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 49,40 eura počev od 01.05.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 49,69 eura počev od 01.06.2013. godine pa sve do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.483,35 eura sa zateznim kamatama počev od dana 20. lipnja 2024. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalbu je protiv odluke o troškovima postupka izjavio i tužitelj koji traži i naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja koja se odnosi na odluku o troškovima postupka je osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Sud prvog stupnja nije trebao saslušavati javnog bilježnika na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, a kako bi se temeljem tog iskaza utvrdila informiranost tužitelja o uvjetima sklapanja ugovora o kreditu. Naime, javni bilježnik nije niti dužan niti educiran da informira potrošača o tim pitanjima.

7. Sud prvog stupnja je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, i pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopio ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita] dana 4. travnja 2007. na iznos od 11.200,00 CHF s rokom otplate na šest godina, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Odredbom čl. 3. toč. 3. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

9. Tužitelj navodi da je tuženik u čl. 3. t. 3. ugovora o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ove ugovorne odredbe bile su nerazumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne što je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

Tužitelj navodi da uzimajući u obzir odredbe čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i odredbe čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule postupao nepošteno, da su navedene odredbe ništetne te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj navodi da su gore navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od Udruge potrošač a sukladno čl. 502. a ZPP-a. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz navedenih presuda.

10. Pravilno tužitelj tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je petotužena Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Addiko Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Addiko Bank d.d. postupila suprotno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Gore navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a istog zakona odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj.

Stoga pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet te da nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke 2009. kao univerzalna pravna slijednica preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva.

Pored toga, Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženici radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženicu neovisno o tome je li ona ili pak Slavonska banka d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.

11. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

13. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje na način da vještak izračuna svako mjesečnu razliku između plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu u odnosu na anuitete koje bi tužitelj bio u obvezi plaćati po osnovnom ugovoru o kreditu bez ugovorene valutne klauzule uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, za sve vrijeme trajanja otplate kredita.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da iznos plasiranog kredita iznosi 11.200,00 CHF.

Rok otplate kredita je 72 mjeseca, ugovorena je kamatna stopa od 5,10%. Kredit je stavljen u otplatu 1. svibnja 2007., a banka je tužitelju isplatila protuvrijednost 11.150,85 CHF, odnosno 49.958,45 kn, prema važećem srednjem tečaju HNB za CHF koji je na taj datum iznosio 4,480237 kn/CHF.

Razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi 12.136,79 kn odnosno 1.575,12 eura.

14. Kako je tuženik na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli primio ukupan novčani iznos od 1.575,12 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u točki I. izreke prvostupanjske presude to je pravilno prvostupanjski sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju te obvezao tuženika da u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a isplati zateznu kamatu tekuću od dana kada je dospio svaki preplaćeni anuitet na isplatu.

15. Pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a (dakle 4. travnja 2012.) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (dakle od 14. lipnja 2018.).

Ovo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev- 2245/2017 od 20. veljače 2018.

Isto tako, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude dana 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 14. travnja 2021., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

16. U odnosu na žalbene navode da je sud prvog stupnja obveze tuženika trebao utvrđivati prema kreditima koji su sklapani u kunama treba dodati da je to pravno shvaćanje tuženika pogrešno i da se osnovanost tužbenog zahtjeva treba ocjenjivati prema kamatnoj stopi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a kao glavnicu uzeti kunskiu iznos isplaćenog kredita, kako je to učinio sud prvog stupnja.

17. S obzirom na pravila o vraćanju stečenog bez osnove pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da vrati onog što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama, a kako se ovdje radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe, zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

18. Vezano uz žalbene navode tuženika vezane uz tzv. negativnu tečajnu razliku treba navesti sljedeće.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a donijelo prošireno vijeće, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".

18.2. Dakle, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.

18.3. Prema tome, kako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno kako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

18.4. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

19. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao i pravo na pošteno suđenje jer je prvostupanjska presuda dovoljno obrazložena.

Žalbeni navodi da sud prvog stupnja nije obrazložio zašto prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijske struke neosnovan je jer je vještak izradio nalaz i mišljenje po uputi suda sukladno valjanom pravnom shvaćanju o pravno relevantnim činjenicama koje je za pravilnu primjenu materijalnog prava potrebno utvrditi. Primjedbe tuženika nisu dovele u sumnju ispravnost i pravilnost nalaza i mišljenja vještaka, a dodatna obrazloženja sud nije trebao dati jer prvostupanjska presuda je dovoljno obrazložena da bi se mogla ispitati. Pri tome tuženik pogrešno smatra da je izračun trebalo vršiti po promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u kunama, a ne prema početno ugovorenom tečaju.

20. Tuženik neosnovano u žalbi tvrdi da nije povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljev ugovor o kreditu sklopljen je 4. travnja 2007. pa se na njega primjenjuju utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu potrošača koji je prethodno spomenut. S druge strane, tuženik u ovom sporu nije dokazao suprotno.

Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužitelja u svezi sklapanja ugovora o kreditu netočni i neistiniti. Pri tome je pravno nevažno što tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Naime, tužitelj zaštitu svojih prava i interesa u ovom sporu ostvaruje upravo kroz ovaj institut, a sukladno smislu zakonskih odredbi koje uređuju pravni položaj potrošača.

21. U odnosu na žalbene navode o troškovima postupka da sud prvog stupnja nije odlučio o zahtjevu tuženika za naknadu troška postupka, treba istaknuti da je tuženik mogao staviti prijedlog za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka, a kako to nije učinio njegovi žalbeni navodi su pravno neodlučni za ocjenu osnovanosti njegove žalbe protiv presude suda prvog stupnja.

21.1. Neosnovano tuženik smatra da tužitelju naknada troškova zastupanja po odvjetniku nije trebala biti priznata prema vrijednosti boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 - dalje: Tarifa) u iznosu od 2,00 eura. Naime, noveliranom odredbom Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura i sukladno Tbr. 48. st. 3. Tarife primjenjuje se i u vrijeme donošenja ove odluke o parničnom trošku.

21.2. Naknadu troška sastava žalbe protiv presude koja je donesena dana 5. svibnja 2022. kao i sudske pristojbe na žalbu sud prvog stupnja je pravilno tužitelju priznao jer je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje spora, a s žalbom je tužitelj uspio.

22. No, sud prvog stupnja pogrešno smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude primjenom tbr. 9/3 Tarife.

Na navedeni trošak u visini od 100,00 eura tužitelju pripada i pravo na PDV od 25 % primjenom tbr. 42. Tarife.

23. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda pretežnim dijelom potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, primjenom čl. 373. ZPP-a je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi daljnje troškove postupka.

24. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom iste odredbe u svezi s Tbr. 10/4 Tarife tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe u visini od 100,00 eura uvećano za PDV od 25%.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević