Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1154/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupane po generalnom punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, Ulica Matije Antuna Reljkovića 4, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1095/2024-20 od 27. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1095/2024-20 od 27. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

„I. Odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 218118 od 20. lipnja 2008. godine, zaključenog između tužiteljice ŽP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Sberbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Volksbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora), koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužiteljici ŽP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.079,64 Eura, na ime naknade parničnih troškova u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.207,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 127,63 Eura.“

2. Tuženik je podnio žalbu kojom sadržajno pobija točke I. i II. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude utvrđeno je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), te nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

5. Neosnovano upire tuženik i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 3. ZPP. Naime, tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, pa tako ima i pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi, neovisno o tome što u ovom postupku nije zatražila isplatu s te osnove.

6. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 20. lipnja 2008. kojima je ugovorena jednokratna naknada prilikom sklapanja ugovora.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao banka-kreditor 20. lipnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 218118 kojim Ugovorom je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 25.516,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno je plaćanje jednokratne ulazne naknade kod zaključenja ugovora.

9. Ocjenom iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi Ugovora o kreditu prije zaključenja Ugovora o kreditu, da nije postojala mogućnost pregovora oko predmetnih odredbe, da je tužiteljica potpisala unaprijed sastavljeni ugovor od strane tuženika. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica kredit koristila za kupnju osobnog vozila koje koristi za osobne potrebe.

10. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je odredba o naknadi koja se plaća prilikom zaključenja ugovora, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07; dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu slijedom čega je ništetna.

11. Odredbom članka 96. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 102. st. 1. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužiteljica potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na sporne odredbe (kojima se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezala tuženiku platiti ulaznu i izlaznu naknadu), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetnih naknada (u čemu bi se sastojali troškovi naknade i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

13. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužiteljica, kao korisnica, obvezala tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 96. i 102. ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

14. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07.

15. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

16. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

18. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članaka 154. ZPP tužiteljici dosudio parnični trošak. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je tužiteljica oslobođena od plaćanja troškova sudskih pristojbi pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) jer su prema navedenoj odredbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa – što ovdje nije slučaj.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP-u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić