Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-130/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari IHV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Golubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Golubić & Šikić j.t.d., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-365/2024-26 od 6. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-365/2024-26 od 6. studenog 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev za nadoknadu troškova prihvaćen u iznosu od 2.216,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 365/2024-26 od 6. studenog 2025. u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 361,2 4 eura s pripadajućim zateznim kamatama i sudi se:

"Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 361,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.520,71 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

26,29 EUR od 31.03.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.04.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.05.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.06.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.07.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.08.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.09.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.10.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.11.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.12.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.01.2010 do isplate

28,51 EUR od 28.02.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.03.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.04.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.05.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.06.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.07.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.08.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.09.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.10.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.11.2010 do isplate

21,64 EUR od 31.12.2010 do isplate

21,64 EUR od 31.01.2011 do isplate

21,64 EUR od 28.02.2011 do isplate

21,64 EUR od 31.03.2011 do isplate

21,64 EUR od 30.04.2011 do isplate

21,64 EUR od 31.05.2011 do isplate

122,33 EUR od 30.06.2011 do isplate

178,15 EUR od 31.07.2011 do isplate

161,35 EUR od 31.08.2011 do isplate

142,96 EUR od 30.09.2011 do isplate

124,75 EUR od 31.10.2011 do isplate

123,37 EUR od 30.11.2011 do isplate

131,90 EUR od 31.12.2011 do isplate

139,33 EUR od 31.01.2012 do isplate

140,33 EUR od 29.02.2012 do isplate

135,19 EUR od 31.03.2012 do isplate

138,66 EUR od 30.04.2012 do isplate

141,03 EUR od 31.05.2012 do isplate

137,04 EUR od 30.06.2012 do isplate

138,09 EUR od 31.07.2012 do isplate

135,09 EUR od 31.08.2012 do isplate

128,71 EUR od 30.09.2012 do isplate

135,61 EUR od 31.10.2012 do isplate

138,92 EUR od 30.11.2012 do isplate

136,51 EUR od 31.12.2012 do isplate

123,49 EUR od 31.01.2013 do isplate

134,55 EUR od 28.02.2013 do isplate

135,52 EUR od 31.03.2013 do isplate

131,18 EUR od 30.04.2013 do isplate

117,70 EUR od 31.05.2013 do isplate

117,36 EUR od 30.06.2013 do isplate

120,67 EUR od 31.07.2013 do isplate

125,98 EUR od 31.08.2013 do isplate

133,33 EUR od 30.09.2013 do isplate

129,54 EUR od 31.10.2013 do isplate

132,22 EUR od 30.11.2013 do isplate

135,27 EUR od 31.12.2013 do isplate

118,97 EUR od 31.01.2014 do isplate

122,55 EUR od 28.02.2014 do isplate

121,38 EUR od 31.03.2014 do isplate

117,41 EUR od 30.04.2014 do isplate

116,14 EUR od 31.05.2014 do isplate

116,71 EUR od 30.06.2014 do isplate

121,22 EUR od 31.07.2014 do isplate

125,00 EUR od 31.08.2014 do isplate

124,22 EUR od 30.09.2014 do isplate

127,50 EUR od 31.10.2014 do isplate

129,72 EUR od 30.11.2014 do isplate

128,41 EUR od 31.12.2014 do isplate

128,78 EUR od 31.01.2015 do isplate

128,78 EUR od 28.02.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.03.2015 do isplate

128,78 EUR od 30.04.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.05.2015 do isplate

128,78 EUR od 30.06.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.07.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.08.2015 do isplate

128,78 EUR od 30.09.2015 do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 31. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2025. do isplate pod stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka I. izreke). Navedenom presudom tužiteljica se s dijelom tužbenog zahtjeva i to iznad dosuđenog iznosa od 7.520,71 euro do iznosa traženog u tužbi odbija. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.577,98 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka, podredno, pobijanu presudu ukinuti te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je pogledu odluke o glavnoj stvari neosnovana, dok je u pogledu odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao banka, 20. rujna 2004.sklopili Ugovor o [broj kredita] u iznosu kunske protuvrijednosti od 100.000,00 CHF s redovnom kamatom po stopi od 5,25 % godišnje s rokom otplate do 30.9.2024.,

- da je ugovorena godišnja kamatna stopa u visini od 5,25 % time da je banka ovlaštena u slučaju promjene na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope u skladu

Odluci o kamatnim stopama banke,

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama sukladno otplatnom planu prema kojem anuitet iznosi 673,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po središnjem tečaju banke;

- da su stranke zaključile 24. veljače 2016. Aneks uz Ugovor o [broj kredita].

6. U postupku je bilo sporno:

- je li nastupila zastara potraživanja;

- ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju navodno ništetnih predmetnih odredbi a s obzirom na to da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu 24. veljače 2016.

7. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno Zakonu o obveznim odnosima;

- da su, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu, da su u odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva, da su navedeno postupanje banke kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa;

- da je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak);

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika;

- da je presudom suda Europske unije od **.**.2014., I, C-26/13, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze;

- da u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe, a da je tužba i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.

8. Analizirajući iskaz tužiteljice sud prvog stupnja je utvrdio da su joj sredstva kredita trebala za izgradnju obiteljske kuće u kojoj kući i sada živi sa svojom obitelji. Razvidno je da joj je djelatnik tuženika kao najpovoljniju opciju ponudio kredit u CHF, da je ona vjerovala djelatniku banke da joj nudi najpovoljniji kredit, radi čega se odlučila na isti. Prema navodima tužiteljice istoj nisu bili spominjani nikakvi rizici vezani uz kredit u CHF , time da, s obzirom da se radilo o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, djelatnik banke nije joj objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope niti joj je prezentirao odluku banke u kojoj bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, dakle da tužiteljica nije mogla zaključiti koliko bi kamatna stopa po predmetnom kreditu mogla rasti i o čemu ovisi porast kamatne stope. Nadalje, prema navodima tužiteljice koje tuženik nije pobijao ista je ugovor o kreditu prvi put vidjela kod javnog bilježnika kojom prilikom nije bio nazočan nitko od djelatnika banke, kako bi joj eventualno objasnio pojedine odredbe ugovora ili kako bi ista mogla dobiti odgovor na pitanje nakon što je pročitala predmetni ugovor o kreditu. S obzirom da je rata kredita tužiteljice porasla od oko 2.900,00 kuna mjesečno na 4.600,00 kuna mjesečno logično je i životno da je prihvatila Aneks o konverziji, s obzirom da joj je prezentirano da će joj se buduća rata kredita smanjiti ukoliko potpiše isti. Isto tako sud je smatrao logičnim iskaz tužiteljice da je mislila da razumije Aneks ugovora, da je od banke dobila pismeno u kojem se nalazilo dosta tablica i to izračuna iz CHF u EUR, kao i prijedlog konverzije, da je mislila da Aneks djelomično razumije, a da nije imala pitanja vezano uz Aneks jer je mislila da ne može ništa promijeniti. Naime, uvidom u obavijest o konverziji razvidno je da je tužiteljici tuženik dostavio rekapitulaciju provedene konverzije temeljem Aneksa o konverziji. Iz rekapitulacije proizlazi da nije postojala preplata kredita već da je postojao manjak od 1.909,04 kune (251,19 eura) na dan 30.9.2015. odnosno da je konačni saldo manjak iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije 649,48 kuna ( 85,23 eura), te da je tužiteljica dužna iznos manjka podmiriti najkasnije do 30.3.2016. Iz izračuna konverzije od 6.11.2015. razvidno je da je utvrđen iznos manjka za podmirenje na dan 30.9.2015. u iznosu od 336,42 eura, da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 0 eura, da je iznos nove revidne obveze na dan 485,52 eura.

9. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio kako se, prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, u pogledu ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

10. Sud prvog stupnja ocijenio je i kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, prema ocjeni suda, nije razumljiva, a da to, uz već navedeno, da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

11. Nadalje, prema ocjeni suda prvog stupnja, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena ili odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva, da iz takvog ponašanja tuženika, kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost.

12. S druge strane, tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi (ne proizlazi niti iz ugovora, niti iz iskaza tužiteljice).

13. Prema ocjeni suda prvog stupnja navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je, prema ocjeni suda prvog stupnja, trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentici - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. - dalje: ZOO), da je isto tako tuženik bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze, da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik, i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata, i u konačnici, povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

14. Sud prvog stupnja je, nadalje, ocijenio kako su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, i cijena.

15. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredaba ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom.

16. Nadalje, prema shvaćanju suda prvog stupnja sklapanjem Dodatka (Aneksa) od 24. veljače 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji uvjeti u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

17. Sud prvog stupnja je utvrdio kako je tuženik ponudom konverzije postupio u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015. dalje: ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

18. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio da je kamatna stopa, određena Dodatkom od 15. prosinca 2015. određena, onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

19. Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom od 16. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka te da sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije u skladu s odredbom članka 326. ZOO, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te da je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

20. Sud prvog stupnja se pozvao i na mjerodavnu praksu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje slijedi da nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici, niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke te na presudu od 14. ožujka 2019., C-118/17u kojoj je Sud tumačio kako okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, kao i na presudu od 9. srpnja 2020., C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, odnosno prava na temelju iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje, i znao čime se takvim pristankom odriče.

21. Imajući u vidu prethodno navedeno, sud prvog stupnja je zaključio kako se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom na to da u vrijeme sklapanja Aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak suprotno tome, u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužiteljica nije bila informirana, niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekao te da predmetnim Aneksom nije obuhvaćena, niti se ne spominje ništetnost odredaba o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

22. Nadalje, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma na temelju odredaba ZIDZPK/15, sud prvog stupnja je zaključio kako se radi o aktu kojim se na temelju Zakona nalaže bankama izmjena odredaba iz osnovnog ugovora te, eventualno, do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznosi ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c.točka.6. ZIDZPK/15 na način kako to nalaže Zakon. Konverzija, odnosno potpisivanje (tog) Sporazuma između stranka, prema shvaćanju suda prvog stupnja ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZPK/15, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredaba koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sud je obrazložio i kako je razlog donošenja navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR., Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kako je to zaključio sud prvog stupnja.

23. Nadalje, izračun konverzije prema odredbama ZIDZPK/15 sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da tuženik tužiteljici vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, prema odredbi članka 1111. ZOO.

24. Uvidom u financijsko knjigovodstveno vještačenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikca (stranice 137-149 spisa) sud prvog stupnja utvrdio je:

- da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužiteljica preplatila iznos od 7.520,71 eura u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja,

- od gore navedenog iznos od 1.134,10 eura odnosi se na preplatu uslijed promjene kamatnih stopa dok se iznos od 6.386,61 euro odnosi na preplatu uslijed promjene tečaja,

- da su u izračun uključena i razdoblja nižih kamatnih stopa i nižeg tečaja otplate od početnih,

- da nova glavnica po konvertiranom kreditu obračunata je u iznosu od 25.959,86 kuna ( 3.398,41 eura) više nego što bi iznosila po početnim uvjetima,

- da prema simuliranom kreditu koristeći promjenjivu kamatnu stopu koja je važila za kunske kredite u razdoblju otplate do dana konverzije korisnica kredita bi temeljem kamatnih stopa imala manjak od 190.863,85 kuna u odnosu na realno uplaćeno i preplatu temeljem tečaja od 48.119,56 kuna što znači da bi ukupan manjak uplata po tako simuliranom kunskom kreditu iznosio 142.744,29 kuna.

25. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 7. srpnja 2025. Tuženik je izjavio prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, te je u svom prigovoru istaknuo da vještak nije obrazložio način izračuna u istom na koju primjedbu je vještak odgovorio u svom očitovanju od 22.8.2025., te je odgovorio i na sva pitanja koja mu je tuženik postavio na ročištu 24.rujna 2025., time da je odgovor na pitanje da li je vještak utvrdio postojanje razdoblja u otplati predmetnog ugovora u kojemu je tužiteljica namirivala manje iznose od navedenih u početnom otplatnom planu sadržano već u samom nalazu i mišljenju vještaka.

26. Tuženik se podneskom od 18. srpnja 2025. protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva navodeći da je tužiteljica podneskom od 7. srpnja 2025. djelomično povukla tužbu. Naime, tužiteljica je tužbom zahtijeva isplatu od 9.078,639 eura, a podneskom od 7. srpnja2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka zahtijevajući iznos od 7.520,71 eura. Dakle, tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva u skladu s odredbom članka 193. ZPP. S obzirom da se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, to je sud prvog stupnja odlučio o zahtjevu kako je postavljen u tužbi te odbio tužbeni zahtjev preko iznosa od 7.520,71 eura do iznosa od 9.052,09 eura.

27. Slijedom navedenog, sud je zaključio da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, zbog čega je tuženiku naložio isplatu iznosa od 7.520,71 eura (članak 1111. u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO), s kamatama od dana stjecanja, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO i po stopi kamate prema odredbi članka 29. stavaka 1. i. 2. Zakona o obveznim odnosima budući da je ocijenio kako se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodio ovaj postupak, pa stoga i zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

28. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

29. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP).

30. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve, kao osnovane, u cijelosti.

31. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

32. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

33. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

35. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Aneksa/Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

36. Žalbeni navodi tuženika kojima upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

37. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

38. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa /Dodatka ugovora o kreditu (2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/20.15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14, propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se Dodatka ugovora o kreditu potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se niti u kojem slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

39. Slijedom navedenog, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne isključuje tužiteljičino pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

40. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87. stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

41. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

42. Prema navedenom direktnom učinku, sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala u tužbi.

43. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

44. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

45. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivost kamatne stope i valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljice bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

46. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je u konkretnom slučaju trebalo primjenjivati kunsku kamatnu stopu potrebno je navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-746/2022 od 30. studenog 2022., Rev-777/2022 od 21. rujna 2022., Rev-819/2022 od 14. rujna 2022., Rev- 610/2022 od 21. ožujka 2023., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023. i dr.). Dakle, nije bilo osnove da se provodi vještačenje s primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite kako to smatra tuženik, a niti je zbog toga visina tražbine pogrešno utvrđena.

47. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da sud nije cijenio postojanje negativnih razlika odnosno da tražbinu tužiteljice nije umanjio za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet. U konkretnom slučaju, tuženik je na ročištu 11. prosinca 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 1.800,00 eura s osnove tražbine na ime negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od početnog, te je naveo da će isti specificirati nakon provedenog vještačenja. Međutim, tuženik to nije učinio, a iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Matije Mikca (stranice 137-149 spisa) proizlazi da su u izračun uključena i razdoblja nižih kamatnih stopa i nižeg tečaja otplate od početnih. Prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske presuda broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

48. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio u iznosu od 7.520,11 eura.

49. Međutim, sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo u prilikom donošenja odluke o troškovima parničnog postupka. Naime, sud prvog stupnja primijenio je odredbu članka 154. stavka 1. ZPP, iako tužiteljica u postupku nije uspjela u cijelosti, odnosno, sud prvog stupnja je propustio o troškovima postupka odlučiti razmjerno uspjehu stranaka u postupku.

50. Odredbom članka 154. stavka 2. ZPP određeno je da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. U konkretnom slučaju, tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom svog zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 83% (dosuđenih 7.520,71 eura u odnosu na zahtijevanih 9.052,09 eura). To nadalje znači da je tužiteljica u parnici uspjela u omjeru od 91,50% (100% osnova zahtjeva + 83% visina), što znači da je tuženik u parnici uspio u omjeru od 8,50%.

51. Kada se od uspjeha tužiteljice (91,50% kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP), oduzme postotak uspjeha tuženika (8,5%), kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi 83% priznatih troškova tužiteljice. Sud prvog stupnja utvrdio je tužiteljici pripada nadoknada troškova u iznosu od 2.125,00 eura, a 83% od priznatih troškova iznosi 1.763,75 eura, kojem iznosu treba pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura i troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 121,18 eura jer se ti troškovi tužiteljici priznaju u cijelosti. Dakle, tužiteljici na ime nadoknade parničnih troškova pripada ukupni iznos od 2.216,74 eura.

52. Kako je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.577,98 eura, valjalo je potvrditi odluku o trošku u iznosu od 2.216,74 eura, i odbiti zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova u iznosu od 361,2 4 eura, odnosno, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

53. Nadalje, u žalbenoj fazi postupka sporna je primjena odredbe Tbr. 48. st. 3. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022. – dalje: Tarifa), odnosno, u suštini, je li sud kod odluke o troškovima parničnog postupka trebao primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka ili onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje.

54. Tuženik u žalbi upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava sudovi pogrešno u pogledu primjene Tarife i vrijednosti boda primijenili Tarifu u odnosu na odvjetničke radnje koje su poduzete prije donošenja Tarife/22, odnosno sadržajno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine, br.138/2023. - dalje Tarifa/23), jer bi se radilo o retroaktivnoj primjeni i djelovanju Tarife što bi bilo protivno odredbi članka 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/1090., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014. – dalje: Ustav RH).

55. Prema Tbr. 48. stavka 3. Tarife/22 kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tbr. 50. Tarife/22 propisano je da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna (1,99 eura). Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023.) kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr.54.

56. Budući je u ovoj pravnoj stvari pobijana presuda kojom je odlučeno o troškovima postupka donesena 6. studenog 2025., proizlazi da se primjenjuje Tarifa/23 te je sud prvog stupnja pravilno kod odluke o parničnim troškovima primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife/23, dosudio i priznao parnične troškove po vrijednosti boda od 2,00 eura.

57. U vezi navedenog ovaj sud ističe da je Tbr. 52 identičan svim ranijim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a odredba je jasna i primjenjuje se sve do onog trenutka kada bi eventualno ista bila proglašena u suprotnosti sa zakonom i Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u odlukama ovoga suda broj Rev 940/2020 od 14. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2023. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-1309/2024-2 od 1. listopada 2024.) Stoga je žalba tuženika u tom dijelu, neosnovana.

58. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na način da je tužiteljici dosudio troškove pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude održano 6. studenog 2025. (stranice 179-182 spisa). Naime, zamjenica punomoćnika tužiteljice bila je prisutna na navedenom ročištu, a radi se o ročištu na kojem se donosi, objavljuje i dostavlja presuda stoga je navedeni trošak nužan za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. i članka 335. ZPP.

59. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika, u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude te u pogledu odluke o troškovima postupka žalbu tuženika, kao djelomično neosnovanu, odbiti i presudu u pobijanom dijelu djelomično potvrditi, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude te, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, kao djelomično osnovanu uvažiti, i presudu u pobijanom dijelu u pogledu odluke o troškovima postupka djelomično, preinačiti, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

60. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u dijelu presude o troškovima postupka, koji zahtjev predstavlja sporedno potraživanje, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na glavno potraživanje, tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP u vezi s odredbom članka 35. stavka 2. ZPP, te je primjenom odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 31. ožujka

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor