Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-709/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini, Branku Čuturi i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-222/2023-16 od 11. prosinca 2025., 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-222/2023-16 od 11. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tužene tražio isplatu iznosa od 2.071,74 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je odbijen zahtjev tužitelja kojim je od tužene tražio naknadu parničnog troška (t. 1. izreke) i naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 200,00 eura (t. 2. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj podnosi žalbu, pobija ju zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP), osobito zbog povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Predlaže da sud preinači presudu na način da usvoji tužbene zahtjeve u cijelosti i da naloži tuženici da tužitelju nadoknadi i trošak žalbe, podredno da presudu ukine.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode. Tužitelj je bio lišen slobode 1240 dana i to od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine, pri čemu u ovom postupku ne potražuje naknadu za cjelokupno razdoblje lišenja slobode, već isključivo za dio štete koju je pretrpio sljedeće dane: 23. ožujka 2010., 10. rujna 2010. 16. rujna 2010., 5. travnja 2010., 26. ožujka 2010. i 26. rujna 2010. dakle za ukupno 6 dana.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. godine proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08. - dalje: KZ/97),

- da je tužitelj bio lišen slobode od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine,

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva, a tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine,

- da je tužitelju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena 9. siječnja 2020. godine,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete,

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. godine ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u zatvoru,

- da je tužitelj smatrao da je ponuđeni iznos neprimjeren te je podnio tužbu 21. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-222/23), 9. siječnja 2024. (u postupku poslovni broj Pn-80/24), 9. siječnja 2024. (u postupku poslovni broj Pn-88/24), 29. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-246/23), 25. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-233/23), 9. siječnja 2024. (u postupku poslovni broj Pn-99/24),

- da je prvostupanjski sud na ročištu održanom 21. studenog 2025 rješenjem spojio predmete poslovni broj Pn-233/23, Pn-246/23, Pn-80/24, Pn-88/24 i Pn-99/24 s predmetom poslovni broj Pn-222/23,

- da je iz uvida u espis vidljivo da je tužitelj pokrenuo preko tisuću postupaka na prvostupanjskom sudu, a u svakom potražuje isplatu naknade za pojedini dan neosnovanog lišenja slobode,

- da je tuženica tijekom postupka istaknula prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

7.1. Tužitelj u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije izvršio uvid u kazneni spis niti u spis Ministarstva pravosuđa, zbog čega nije mogao pravilno utvrditi odlučne činjenice pa je time ostalo neutvrđeno kada je tužitelj podnio ministarstvu zahtjev za postignuće nagodbe o naknadi štete, je li o njemu odlučeno i kada.

7.2. Također prigovara pogrešnoj primjeni čl. 478. ZKP/19, tvrdeći da oštećenik nije obvezan podnijeti tužbu po isteku tromjesečnog roka, već da ima samo mogućnost, slijedom čega zastara ne može početi teći prije donošenja odluke ministarstva. U tom smislu smatra da zastara nije tekla sve do 2. veljače 2023.

7.3. Nadalje, ističe da sud nije obrazložio razloge neizvođenja predloženih dokaza (pregled kaznenog spisa i spisa Ministarstva pravosuđa), čime je, prema njegovom stajalištu, počinjena bitna povreda postupka odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

8. Za ocjenu osnovanosti istaknutog prigovora zastare mjerodavne su odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - službeni pročišćeni tekst, 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12. - dalje: ZKP/97).

9.1. Odredbom čl. 477. st. 1. (čl. 495. st. 1.) ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno od pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen. U slučaju kada je povodom žalbe odlučivao viši sud, zastarni rok počinje teći od dana primitka odluke tog suda. Stavkom 2. istog članka propisana je i obveza oštećenika da se prije podnošenja tužbe obrati ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa radi pokušaja postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

9.2. Odredbom čl. 478. st. 1. (čl. 496. st. 1.) ZKP/97 propisano je da oštećenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu ako njegov zahtjev za naknadu štete nije prihvaćen ili o njemu nije odlučeno u roku od tri mjeseca od dana podnošenja, kao i u slučaju kada je nagodba postignuta samo djelomično – u odnosu na preostali dio zahtjeva. Stavkom 2. istog članka propisano je da za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

10. Utjecaj uzroka zastare propisan je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) pa je tako čl. 238. st. 1. ZOO određeno da ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a čl. 238. st. 2. ZOO propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

11. Budući da je u konkretnom slučaju o žalbi odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske, zastarni rok od tri godine počinje teći od dana primitka odluke tog suda, odnosno od 9. siječnja 2020.

12. Tužitelj je, sukladno zakonskoj obvezi, prije podnošenja tužbe bio dužan podnijeti zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi pokušaja mirnog rješenja spora. U tom razdoblju dolazi do zastoja zastare.

13. Međutim, pravilnim tumačenjem čl. 478. ZKP/97 proizlazi da taj zastoj ne može trajati neograničeno, već najdulje tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Svrha te odredbe nije produženje zastare do donošenja odluke upravnog tijela, već zaštita oštećenika od negativnih posljedica obveznog prethodnog postupka.

14. Svako drugačije tumačenje, prema kojem bi zastara mirovala sve do donošenja odluke upravnog tijela, neovisno o proteku vremena, bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti i svrsi instituta zastare.

15. U konkretnom slučaju, iako točan datum podnošenja zahtjeva nije utvrđen, nesporno je da je zastara počela teći 9. siječnja 2020. te da eventualni zastoj nije mogao trajati dulje od tri mjeseca.

16. Stoga, iako u ovom postupku nije utvrđen točan datum podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, navedena okolnosti nije bila odlučna za ocjenu osnovanosti prigovora zastare, koji je istaknut već u odgovoru na tužbu. Naime, sam tužitelj u tužbi navodi da je ministarstvo o njegovu zahtjevu odlučilo 2. veljače 2023., iz čega nedvojbeno proizlazi da je zahtjev prethodno podnesen (a navedenu činjenicu tužena u postupku nije osporavala). Već na temelju tih navoda, uz pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi o tijeku i zastoju zastare, moguće je utvrditi odlučne činjenice.

17. Naime, računanjem vremena od dana primitka odluke Vrhovnog suda (9. siječnja 2020.) do dana podnošenja najranije tužbe u ovom spojenom postupku (21. svibnja 2023.), uz uvažavanje zakonom propisanog tromjesečnog razdoblja zastoja zastare, proizlazi da je zastarni rok istekao 9. travnja 2023. Budući da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a tuženica je pravodobno istaknula prigovor zastare, sud je pravilo postupio kada je, prihvaćanjem tog prigovora, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih dokaza. U takvim okolnostima, činjenica da sud nije posebno obrazložio razloge neizvođenja predloženih dokaza ne predstavlja bitnu povredu postupka koja bi bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, osobito imajući u vidu da se ni njihovim izvođenjem ne bi mogla dovesti u pitanje odlučna činjenicu, trenutak nastupa zastare.

19. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tužitelja te je odlučeno kao pod t. I. izreke.

20. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod t. II. izreke.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić