Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-995/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj P-1233/2023-29 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj P-1233/2023-29 od 9. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj P-1233/2023-29 od 9. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod VI. i VII. izreke.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj P-1233/2023-29 od 9. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i VIII. izreke i odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PU isplati iznos 8.919,04 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PU isplati iznos 1.240,93 EUR, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PU isplati iznos 3.965,89 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena.

VIII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PU naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 4.900,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana."

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj P-1233/2023-29 od 9. siječnja 2026. u toč. V. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

II Odbija se zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.919,04 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos 1.240,93 EUR, u roku 15 dana.

Točkom III. izreke, nalaženo je tuženiku da isplati iznos 3.965,89 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Točkom IV. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos 1.240,93 EUR (točka II. izreke) teku od 30.09.2015. do isplate, a toč. V. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu 725,09 Eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

Točkom VI. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] od 12.09.2005., koja u dijelu čl. 8. glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.".

Točkom VII. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos 680,44 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10.08.2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Točkom VIII. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu 4.900,00 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

2. Presudu u dijelu pod toč. IV. i VIII. izreke pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. I., II., III., V., VI., VII i VIII. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te pobija i odluku o trošku. Predlaže, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno, istu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.159,97 Eur na ime potpune restitucije uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem te ništetne odredbe.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

8. U postupku je utvrđeno da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. dana 12.09.2005. sklopili Ugovora o [broj kredita] kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 20 godina; da je kamata iznosila 3,99% godišnje; da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama koja se obračunava u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja prema otplatnom planu; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečna anuiteta, a podmiruje u kunama obračunatim prema srednjem tečaju prednika tuženika za devize na dan plaćanja; da su tužiteljica i tuženik dana 3. veljače 2016. sklopili Aneks kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u Eur.

9. Nije sporno da je tuženik sastavio predmetni ugovor i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta rasla i da je istovremeno rastao i tečaj CHF.

10. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da razlika s osnove valutne klauzule iznosi 8.919,04 Eur, zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.240,93 Eur a ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 3.965,89 Eur. Iz nalaza proizlazi da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit dana 11. kolovoza 2021., a prema obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita, naknada za prijevremeni povrati iznosi 680,44 Eur.

11. U ocjeni osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

12. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07-dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi. Međutim u konkretnom slučaju, tuženik je na tu okolnost dostavio ovjerenu izjavu PUU, od 24. kolovoza 2020. iz koje izjave proizlazi da je u spornom periodu ista bila na radnom mjestu Regionalnog managera za poslovanje s građanstvom, a sadržajem dane izjave objašnjava se poslovna politika banke u pogledu ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, ista nije sudjelovala u sklapanju spornog ugovora. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik budući da tuženik nije dokazao da se je pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne te ovaj sud zaključuje da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice.

14. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod točkom I., II. i III. izreke, a budući da je tuženik proveo konverziju Ugovora o kreditu iz CHF u Eur, na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka nalaže tuženiku isplatu razlike s osnove valutne klauzule u iznosu od 8.919,04 Eur, 1.240,93 Eur s osnova zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije, te iznos od 3.965,89 Eur koji iznos se odnosi na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu.

15. Donoseći ovaj dio odluke u odnosu na nesporno sklopljeni Aneks, prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj prihvatio izračun konverzije i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16. Između stranaka nije sporno da su dana 3. veljače 2016. sklopili Aneks na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

17. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

18. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Aneksa pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

19. Odredbom. Aneksa je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnice kredita, tužiteljice, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

20. Odredbom čl. 2. Aneksa, na temelju pisanog izračuna konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Eur, na dan 30. rujna 2015. iznosi 46.926,28 Eur, a iznos preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.429,68 kn i koristi se za namirenje budućih anuiteta. U čl. 2. Aneksa ugovorne strane su suglasne da odredba prethodnog st. predstavlja sporazum vjerovnika i potrošača u smislu čl. 19. c. st. 1. toč. 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

21. Aneksom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Aneksu tužiteljica potpisom Aneksa potvrdila kako je prije njegova potpisa tuženik pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o euru a tužiteljica je potvrdila izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.

22. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti Euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

23. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

24. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

25. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

26. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

27. S tim u vezi, valja zaključiti da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koja je sadržana u Ugovoru o kreditu jer je, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila, vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Dodatkom pa joj ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

28. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK st. 1. uključuje i te uplate.

29. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZIDZPK.

30. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 19. c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

31. Kada su dakle, svote koje je tužiteljica platila više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužiteljici, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

32. Budući da je tužiteljica kao korisnik kredita prihvatila konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Aneksa sa tuženikom, ona više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

33. Tuženik je žalbu podnio i protiv točke V. izreke presude kojom je utvrđeno nepostojanje prijebojnog potraživanja, ali obzirom da je pobijana odluka preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu, to nije bilo uvjeta odlučivati o tom prigovoru, jer ne postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku, pa stoga ne može postojati niti prijebojni zahtjev tuženika prema tužiteljici. S tim u vezi valjalo je ukinuti presudu u dijelu pod toč. V. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

34. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom I., II. i III. izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19. c ZID ZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

35. Nije sporno da je odredbom čl. 1024. ZOO. propisano pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje i naknaditi štetu ako je davatelj kredita štetu pretrpio, a niti je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ništavo.

36. Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV-308/2020, na pitanje je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

37. Iz formulacija odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu proizlazi da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredit, a sukladno uvjetima iz Odluke naknadama Kreditora. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da o navedenoj odredbi stranke nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj.

38. Dakle, radi se o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužiteljica nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženica (sukladno uvjetima iz Odluke o naknadama Kreditora), njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

40. Tijekom postupka tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate pa s tim u vezi, nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada. Stoga, po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

41. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbu čl. 8. Ugovora u dijelu koji se odnosi na prijevremene konačnu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu kredita, te ovlaštenje Banke zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

42. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 680,44 Eur koje je tužiteljica platila tuženiku s osnove prijevremene otplate kredita.

43. Neosnovani su navodi tuženika da je sud trebao primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen), pa da se time radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost više ne može isticati. Naime, ugovaranje takse, sukladno Odluci o naknadama Kreditora, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita (čl. 8. Ugovora) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

44. Kako je pobijana odluka djelomično preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.

45. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužitelja ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

46. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis