Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1310/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Čuturi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-901/2024 od 13. siječnja 2026., dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-901/2024 od 13. siječnja 2026. u točki II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn- 901/2024 od 13. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tuženiku iznos od 37,84 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate, te u točki II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR, i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja JM za isplatu iznosa od 37,84 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju JM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,84 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine pa do isplate u preostalom dijelu u iznosu od 307,45 Eura i više zatražene kamate tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično usvojen tužbeni zahtjev te protiv točke II. prvostupanjske presude u cijelosti, žalbu podnosi tuženica zbog bitnih povreda parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženica u bitnome ističe kako je nastupila zastara i za usvojeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 37,84 EUR. Naime, tuženica nije priznala dug u navedenom iznosu, već je dala tužitelju ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, a navedeno ne predstavlja priznanje duga. Dakle, kako tuženica nije priznala dug, nije niti nastupio prekid zastare u odnosu na iznos od 37,84 EUR, već je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo. Tuženica posljedično prigovara i odluci o trošku parničnog postupka. Slijedom svega navedenoga, tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 EUR, tj. trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neosnovanim lišenjem slobode u iznosu od 345,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2012. do isplate.

5.1. Tužitelj je bio neosnovano lišen slobode 1240 dana i to od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine. U ovom postupku tužitelj ne traži naknadu za sve dane neosnovanog lišenja slobode već samo za štetu koju je zbog neosnovanog lišenja slobode pretrpio dana 17. kolovoza 2012. godine.

5.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 37,84 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja u preostalom zatraženom iznosu od 307,45 EUR kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos teče od 18. kolovoza 2012. do 9. travnja 2020.

5.3. Naime, sud prvog stupnja je ocijenio da je potraživanje tužitelja zastarjelo u iznosu od 307,45 EUR, dok je ocijenio da je tuženica priznala dug u preostalom iznosu od 37,84 EUR, radi čega je došlo do prekida zastare.

6. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP).

7. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U žalbenom postupku je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo u cijelosti.

10. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno sljedeće:

- da se protiv tužitelja vodio kazneni postupak radi sumnje da je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08. – dalje: KZ/97),

- da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine, tj. 1240 dana ili tri godine i 144 dana

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva, a tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine

- da je presudom Vrhovnog suda tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena 3. siječnja 2020. godine,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske 10. travnja 2020. godine radi naknade štete koja je tužitelju nastala neosnovanim lišenjem slobode

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702-

03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. godine ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura za 1240 dana u kojima je tužitelj bio neosnovano lišen slobode, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u istražnom zatvoru

- da je predmetnim dopisom tužitelj upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske

- da je tužitelj smatrao da je ponuđeni iznos neprimjeren te je 21. ožujka 2024. godine pokrenuo predmetni parnični postupak

11. U predmetnom postupku je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tužitelj priznao dug u iznosu od 37,84 EUR te da je nastupio prekid zastare u odnosu na navedeni iznos. Naime, potraživanje tužitelja je zastarjelo u cijelosti, a što će ovaj sud drugog stupnja obrazložiti u nastavku ove presude.

12. Institut naknade štete radi neosnovanog lišenja slobode uređuju odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, 143/2012, dalje u tekstu: ZKP/97) u Glavi XXX pod naslovom - Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba. Unatoč donošenju novog ZKP-a, navedena glava ZKP/97 se i dalje primjenjuje do donošenja posebnog zakona, a kako je to propisano čl. 573. alinejom 3. novog Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024).

12.1. Osoba koja je bila neosnovano lišena slobode ima pravo na naknadu štete, a kako je to propisano odredbama članka 476. (čl. 494.) i članka 480. (čl. 498.) ZKP/97. Tako je člankom 480. st. 1. toč. 1. (čl. 498.) izričito propisano da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

12.2. U konkretnom slučaju se upravo to i dogodilo – tužitelj je proveo 1240 dana u pritvoru, a naposljetku je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva.

12.3. Nadalje, člankom 477. (čl. 495.) st. 1. i 2. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

12.4. Tužitelj je pravomoćno oslobođen optužbe u postupku u kojem je viši sud rješavao povodom žalbe na prvostupanjsku presudu, tj. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine je potvrdio presudu Županijskog suda u Splitu K-13/18 kojom je tužitelj oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva.

12.5. Tužitelju je presuda višeg suda dostavljena dana 3. siječnja 2020. godine, te je od idućeg dana počeo teći zastarni rok od 3 godine, sve u smislu čl. 477. st. 1. ZKP/97. Kada bi zastarni rok tekao nesmetano, bez zastoja i prekida tijeka zastare, tražbina tužitelja bi zastarjela dana 4. siječnja 2023. godine.

12.6. Međutim, tužitelj se, dana 10. travnja 2020., obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi postignuća nagodbe o postojanju štete radi neosnovanog lišenja slobode te dobrovoljnoj isplati naknade štete, a isto predstavlja i procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u parničnom postupku.

12.7. Člankom 478. st. 1. i 2. (čl. 496.) ZKP/97 propisano je da, nakon što se oštećenik obrati Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe, ako njegov zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje postupak nagodbe pred Ministarstvom pravosuđa, ne teče zastarni rok od tri godine.

12.8. Ministarstvo pravosuđa se obratilo tužitelju dopisom od 2. veljače 2023. godine te je ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, a tužitelj, nezadovoljan nagodbenim prijedlogom, pokreće predmetni postupak dana 21. ožujka 2024.

13. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je, u razdoblju od kada je tužitelj zaprimio presudu višeg suda (3. siječnja 2020.) pa sve do dana podnošenja tužbe (21. ožujka 2024.), zastarni rok od tri godine bio u zastoju samo tri mjeseca. Naime, podnošenjem zahtjeva Ministarstvu pravosuđa zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao svega tri mjeseca, budući da je protekom roka od tri mjeseca oštećenik, tj. tužitelj ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, kako je od primitka oslobađajuće odluke dana 3. siječnja 2020. do podnošenja tužbe u ovom postupku dana 21. ožujka 2024. proteklo četiri godine, dva mjeseca i 17 dana, od kojeg se razdoblja oduzimaju (samo) tri mjeseca kad zastara nije tekla odnosno kad je trajao zastoj zastare, jasno je da je protekao trogodišnji zastarni rok, propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

14. Međutim, sud prvog stupnja smatra da potraživanje tužitelja ipak nije u cijelosti zastarjelo. Naime, sud prvog stupnja ističe da prijedlog za sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura za 1240 dana u kojima je tužitelj bio neosnovano lišen slobode, koji je Ministarstvo pravosuđa uputilo tužitelju dopisom od 2. veljače 2023., predstavlja priznanje duga te stvara pravni učinak prekida zastare, u smislu čl. 240. i 245. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO).

14.1. Naime, uzevši u obzir iznos od 46.078,40 EUR te činjenicu da je tužitelj bio neosnovano lišen slobode 1240 dana, sud prvog stupnja smatra je tuženica priznala dug u iznosu od 37,16 EUR po danu neosnovanog lišenja slobode. Kako je priznanje duga učinjeno 2. veljače 2023., sud prvog stupnja smatra da je za iznos od 37,16 EUR zastara ponovo počela teći od dana priznanja, a radi čega za navedeni iznos nije protekao zastarni rok od tri godine.

15. Prije svega, tuženica u žalbi osnovano ističe da je, čak i ako nagodbeni prijedlog predstavlja priznanje duga, prvostupanjski sud trebao dosuditi tužitelju iznos od 37,16 EUR, a ne 37,84 EUR. Međutim, taj žalbeni navod nije od važnosti, budući da ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da nagodbeni prijedlog Ministarstva pravosuđa ne predstavlja priznanje duga.

16. Priznanje duga, u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

16.1. Očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga na način kako je to propisano odredbom čl. 240. ZOO-a, koje za posljedicu ima prekid zastarijevanja, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe u smislu odredbe čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski i to sukladno odredbama posebnog zakona (ZKP/97), koju ponudu je tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije niti sklopljen. Pritom se napominje da činjenica priznanja pravne osnovanosti zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor protivne strane kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno odredbi čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

16.2. Prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

17. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, radi čega je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

18. Dakle, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan te je valjalo, primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, tj. odbiti tužbeni zahtjev u iznosu od 37,84 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. stavku 1. drugostupanjske presude.

19. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, preinačena je odluka o troškovima postupka te je odlučeno kao u točki II. stavku 2. ove drugostupanjske odluke.

19.1. Naime, prema ocjeni suda drugog stupnja, tuženica je u cijelosti uspjela u sporu te je tužitelj, primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), dužan nadoknaditi tuženici nužne i konkretizirane troškove parničnog postupka u cijelosti.

19.2. Uzevši u obzir vrijednost predmeta spora (345,29 EUR) i zahtjev za naknadu parničnog troška kojeg je tuženica postavila na ročištu od 11. prosinca 2025. (list 151-152 spisa), tuženici je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), tj. ukupno 100,00 eura (Tbr. 54. Tarife). Stoga je odlučeno kao u točki II. stavku 2. ove drugostupanjske odluke.

19.3. Međutim, prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio trošak postupka u preostalom zatraženom iznosu od 150 bodova, tj. 300 EUR. Naime, tuženica je osim troška sastava odgovora na tužbu, zahtijevala i „trošak pristupa na tri ročišta“ , kako to proizlazi iz zahtjeva za naknadu parničnog troška kojeg je tuženica postavila na ročištu od 11. prosinca 2025. (list 151-152 spisa). Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, takav zahtjev nije u skladu sa čl. 164. st. 2. ZPP-a prema kojem je stranka dužna u zahtjevu za naknadu troškova određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Izraz „trošak pristupa na tri ročišta“ nije dovoljno određen. Naime, stranka je dužna navesti datum održavanja ročišta za koje traži trošak te vrstu ročišta (pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu). Dakle, trošak mora biti određen i konkretiziran kako bi stranka imala pravo da joj se takav trošak prizna, a što je tuženica propustila uraditi, sve u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. ove drugostupanjske odluke, tj. prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR.

20. Naposljetku, budući da je sa žalbom u cijelosti uspjela u pogledu glavne stvari, tuženica ima pravo i na naknadu troška žalbenog postupka. Tuženica potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 bodova ili 125,00 EUR. Međutim, tuženica je pobijala dosuđeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 37,84 EUR, a radi čega trošak sastava žalbe iznosi 31,25 bodova, a ne 62,50 bodova. Dakle, vrijednost pobijanog dijela spada u niži tarifni razred u odnosu na tarifni razred prema vrijednosti predmeta spora. Naime, kada se presuda pobija žalbom, za trošak sastava žalbe je relevantna vrijednost pobijanog dijela, tj. iznos od 37,84 EUR, a ne cjelokupna vrijednost predmeta spora, tj. iznos od 345,29 EUR. Stoga tuženica ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 bodova ili 62,50 EUR (Tbr 10.1. Tarife u vezi s Tbr 7.1. Tarife), a nema pravo na naknadu troška u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III. I IV. ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević