Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1476/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Bašović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1375/2019-31 od 5. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1375/2019- 31 od 5. rujna 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i troškova sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 365,59 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od dana 18. kolovoza 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem OU-1515/06 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i sukladno kojoj se mijenja i visina mjesečnog anuiteta (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove tih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu 788,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke). Nadalje utvrđeno je da su ništetne odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja (točka III. izreke) te je naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu 2.820,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka IV. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.451,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. rujna 2024. do isplate (točka V. izreke).

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te nadalje zbog povrede prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno da ukine presudu i vrati postupak na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 365,59 EUR.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu zaključenog 18. kolovoza 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ugovorenih ništetnih odredbi.

7. Prvostupanjski sud, a polazeći od činjeničnih utvrđenja da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 18. kolovoza 2006. ugovor o [broj kredita], kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.934,00 CHF, s rokom vraćanja od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja te redovnu kamatu po kamatnoj stopi u vrijeme sklapanja kredita od 5,25% godišnje promjenjivu sukladno odluci kreditora - tuženika i pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., na koja se pozvao i tužitelj u tužbi, nadalje navodeći kako tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru, utvrđuje kako predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne. Nadalje prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, iz kojeg proizlazi da je tuženiku po predmetnom kreditu s osnova valutne klauzule više plaćeno 2.820,89 EUR, a s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 788,92 EUR, prvostupanjski sud je primjenom odredbi čl. 296., čl. 323., a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115.. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje u tekstu: ZOO/05) zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u cijelosti te odluči kao u izreci pobijane presude.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti, u biti, ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze (saslušanje tužitelja) koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su te odredbe ništetne.

9.1. Tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP-a i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, tvrdeći da se odredba članka 502.c ZPP-a prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

9.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP- a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

9.3. Osim toga, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem postupao na način suprotan onome o kakvom se govori u odlukama na koje se sud pozvao odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a teret dokaza u tom je dijelu bio na tuženiku. Stoga su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

10. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za provođenje testa transparentnosti i tzv. testa poštenosti valja reći kako je Sud Europske unije u presudi od **.**.2013., S, C-415/11 (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ, i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado, C-226/12, Sud je, nakon presude S, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

11. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u prethodno navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

12. Nadalje, sud je ocjenjujući iskaz tužitelja zaključio da njemu od strane banke nisu na valjan i razumljiv način objašnjeni parametri i postupak formiranja kamatne stope tijekom predmetnog ugovornog razdoblja te da on nije jasno i nedvosmisleno bio informiran od strane banke o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanju otplate glavnice i kamata uz švicarski franak, a iz njegovog iskaza jasno proizlazi da je tekst ugovora u cijelosti pripremila banka, koja je odredila sve uvjete kredita i u njemu ništa nije mogao mijenjati.

13. U odnosu na daljnje žalbene navode, a koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule valja reći da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, no protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, slijedom čega je sud u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka.

14. Predmetni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

15. Nadalje valja reći da ugovornom formulacijom o valuti obveze sadržanom u spornim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, tuženika kao pružatelja usluga, koje postupanje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

16. Stoga s obzirom na gore ranije navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su sporne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

17.1. U pogledu provedenog vještačenja neosnovani su žalbeni navodi da je prilikom obračuna vještak trebao imati u vidu kamatne stope koje su vrijedile za kunske kredite.

Naime utvrđenje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nije bilo i radi se o saniranju negativnih učinaka takvih odredbi, pa je stoga pravilno određen zadatak vještačenja u ovom konkretnom predmetu.

17.2. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi. Po stavu ovog suda taj nalaz i mišljenje je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužitelja.

18.1. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare ovaj sud ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku. Stoga je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka u odnosu na tražbinu s osnove promjenjive kamatne stope, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

18.2. Stoga rok zastare u konkretnom slučaju počinje teći od 4. srpnja 2014. u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnijeta dana 5. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a, tako da tražbina tužitelja nije zastarjela, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 31. siječnja 2022.

18.3. Nadalje, a u odnosu na isti prigovor treba reći da iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj 5. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 10.001,00 kn (1.327,23 EUR), navodeći da će visinu kondemnatornog zahtjeva postaviti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje u smislu odredbe čl. 186b ZPP-a, te je predložio da sud rješenjem naloži tuženiku da dostavi određenu dokumentaciju, pri čemu je uz tužbu dostavio podnesak tuženika kojim prije utuženja obavještava tužitelja da traženu dokumentaciju ne može dostaviti uz obrazloženje da je predmetni ugovor o kreditu zatvoren slijedom čega da banka ne izdaje dokumentaciju po kreditu s obzirom na pozitivne zakonske propise kojima da nije propisana obveza dostave dokumentacije vezane uz kredit po isteku ugovornog odnosa. Tuženik je tek podneskom od 3. svibnja 2023. postupajući po rješenju suda od 28. travnja 2023. u spis dostavio traženu dokumentaciju.

18.4. Budući da je tužitelj podnio tužbu s neodređenim zahtjevom za isplatu, te kako je nakon zaprimanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, podneskom od 1. kolovoza 2024. postavio određeni zahtjev na isplatu, tužba nije preinačena, jer je tim podneskom po prvi puta tužitelj postavio određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev nakon što mu je dostavljen pisani nalaz i mišljenje vještaka pa se suprotno žalbenim navodima nije radilo o preinaci tužbe, te je zastarni rok u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva prekinut podnošenjem tužbe.

18.5. Sve da se i radilo o preinaci prigovor zastare ne bi bio osnovan pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

19. U odnosu na žalbene navode u odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći da je pravilno sud prvog stupnja troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve radnje poduzete tijekom postupka. Naime odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka donosio kada je na snazi bila Tarifa koja je stupila na snagu dana 25. studenog 2023. i koja je propisala vrijednost boda od 2,00 EUR, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 52.3 i Tbr. 54. Tarife naknadu troškova postupka pravilno obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (pravno shvaćanje VSRH u odluci poslovni broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.).

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st.1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić