Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-471/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Matić kao predsjednice vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3572/2023-27 od 28. studenog 2025., dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3572/2023-27 od 28. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u točci 12.3. [broj kredita] sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 15. ožujka 2006. koja propisuje iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2,00%, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 289,26 eura (dvjestoosamdesetdevet eura i dvadesetšest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 462,82 eura (četristošezdesetdva eura i osamdesetdva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 318,53 eura (tristoosamnaest eura i pedesettri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 27. kolovoza 2025 "

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe toč. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011083756 kojeg su dana 15. ožujka 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita (tzv. ulazne naknade) i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja, kao i restitucijski zahtjev za povrat stečenog bez osnove na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe.

5. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno ima li tužena banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita koje su jasno ugovorene i određene ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik) odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita i za osiguranje kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je li suprotna načelu savjesnosti i poštenja, u smislu odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) kako tvrdi tužitelj.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Nesporno je da su stranke 15. ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos kredita od 31.071,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da se radi o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila te da je spornom odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno ugovoru o osiguranju kredita i da je temeljem ove sporne ugovorne odredbe tuženik prilikom isplate kredita jednokratno naplatio tužitelju iznos naknade za obradu kredita u visini od 466,07 CHF-a i naknadu za osiguranje kredita u visini od 621,42 CHF-a dana 17. ožujka 2006.

10. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužitelj prije sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi niti su mu bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade, a nije mu bilo niti jasno objašnjeno od čega se sastoji naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.

11. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski je sud u skladu s odredbama čl. 81. st. 1. i 2., te čl. 59. al. 3. i čl. 87.st.1.i 2.. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP-), zauzeo pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade te naknade za osiguranje kredita, nepoštene i ništetne, slijedom čega u smislu čl. 323. ZOO prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe iz toč. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 289,26 EUR, a preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o naknadi za osiguranje kredita iznosi 462,82 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu ovih plaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene citiranih odredbi ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita te naknadi za osiguranje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji su to stvarni troškovi obuhvaćeni predmetnim naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi, propisana čl. 84.ZZP jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, dok je naknada za osiguranje kredita uobičajen sastojak ugovora o kredita, a za koje odredbe tuženik tvrdi da su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku prije sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi.

18. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da banka nije s njim pojedinačno pregovarala o predmetnim spornim odredbama, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZPP jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj spornih odredbi, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornim odredbama nije pregovaralo.

20. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost što banka nije tužitelju prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno upućuje na zaključak da je time očito prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

21. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, time što tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita niti je tvrdio ili dokazivao da je predmetni kredit osigurao te da je snosio bilo kakve troškove navedenog osiguranja.

22. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelju prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

23. Utvrđeno je da je riječ o akcesornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita te naknade o osiguranju kredita o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, a te odredbe unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih klauzula stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa plaćenih naknada).

24. S obzirom na utvrđenu ništetnost predmetne ugovorne odredbe pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, to je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz citiranih odredbi ZZP kada je naložio tuženiku vratiti tužitelju primljeno po osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

25. Kako je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

26. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe to nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

27. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

28. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu."

29. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., 107/25.) pri čemu je tuženik pobija očito samo u slučaju drugačijeg uspjeha u sporu, a u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti.

30. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

31. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić