Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-211/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Željke Rožić Kaleb kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Peri Juriću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Iris Šanjug i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-829/2020-31 od 15. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-829/2020-31 od 15. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka IV izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-829/2020- 31 od 15. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.608,31 eura (trinaesttisućašestoosameura-tridesetjedancent) s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, kao i iznos od 134,50 EUR-a (stotridesetčetirieura- pedesetcenti), sve u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak postupka u iznosu od 2.500,00 eura (dvijetisućepetstoeura) sa zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana." kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-829/2020-31 tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 13.608,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i iznos od 134,50 eura, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2025. do isplate.

1.3. U stavku III izreke je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom iznosu odbijen kao neosnovan.

1.4. Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Odluka iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja utemeljena je na nepravilnom zaključku suda prvog stupnja o postojanju drugih činjenica čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

5.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 16. siječnja 2007. zaključili ugovor o kreditu u protuvrijednosti iznosa od 145.000,00 Chf, uz kamatnu stopu promjenjivu prema odlukama kreditora i s rokom otplate od 30 godina u mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti valute Chf po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća.

5.2. Uz navedeni Ugovor o kreditu je dana 12. veljače 2016. zaključen Aneks ugovoru temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su stranke suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

6.1. U odnosu na odluku iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja kojima je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 13.608,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate valja reći kako je ta odluka u suprotnosti sa zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. Naime, nakon što je prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK zaključen Aneks tom ugovoru od 12. veljače 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je prilikom konverzije pogrešno utvrđena nedospjela glavnica i zahtijevati povrat navedenih iznosa.

6.2. Kada je, kao u stavku I izreke osporene presude, tuženiku naložio isplatu iznosa od 13.608,31 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama, prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da taj iznos predstavlja preplatu isplaćenih anuiteta kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu po osnovi ništetne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i preplaćene iznose otplate kredita u odnosu na početni tečaj Chf pri zaključenju ugovora o kreditu, temeljem odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

6.3. Međutim, zbog između stranaka sklopljenog Aneksa ugovoru od 12. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.1. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

7.2. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa ugovora od 12. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koji su u anuitetima otplaćeni a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

8.1. Slijedom navedenog Aneksa ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 16. siječnja 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koji su plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 16. siječnja 2007. jer te razlike nema obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa ugovoru od 12. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

8.2. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa ugovora od 12. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

9.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

9.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj obzirom da je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

9.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu ZS protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

10.1. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici u prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf, u predmetnom se Aneksu ugovora o kreditu od 12. veljače 2016. ne nalaze takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ne bi proizlazilo da bi Aneks ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. bio zaključen bez dovoljnih informacija odnosno da bi se radio o nepoštenim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.

49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22). Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

10.2. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 12. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 12. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za isplatu obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 12. veljače 2016.

10.3. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Aneksa ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

11.1. Uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelji nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 16. siječnja 2007. i Aneksu ugovora od 12. veljače 2016. imao pravo na naknadu štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

11.2. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da mu je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2007. nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

12. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

13.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku II izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2025. do isplate valjalo j preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku I, toč. 2. izreke.

13.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, C i Z od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

13.3. Iz navedenih je razloga valjalo primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odbiti žalbu tuženika koja je u tom dijelu neosnovana i potvrditi odluku iz stavka IV izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao u stavku I izreke.

14. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej