Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-910/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Luki Marčiću, odvjetniku iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupane po punomoćniku Ivan Glamuzina, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2259/2025-46 od 11. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2259/2025-46 od 11. studenoga 2025. u točki I. izreke, te dijelu točke II izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu 2.529,56 eur, u roku od 15 dana.

II Preinačava se navedena odluka u dijelu točke II izreke, kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 350,00 eur, u roku od 15 dana, te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 Magazinska cesta 69, Zagreb da u roku od 15 dana tužitelju VA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.921,30 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 6.07 EUR od dana 02.11.2007.

- na iznos od 6.04 EUR od dana 05.12.2007.

- na iznos od 7.50 EUR od dana 02.02.2008.

- na iznos od 9.47 EUR od dana 04.03.2008.

- na iznos od 12.85 EUR od dana 03.04.2008.

- na iznos od 7.77 EUR od dana 05.05.2008.

- na iznos od 9.26 EUR od dana 07.06.2008.

- na iznos od 11.45 EUR od dana 07.07.2008.

- na iznos od 9.21 EUR od dana 07.08.2008.

- na iznos od 9.22 EUR od dana 08.09.2008.

- na iznos od 10.13 EUR od dana 06.10.2008.

- na iznos od 26.67 EUR od dana 08.11.2008.

- na iznos od 15.59 EUR od dana 08.12.2008.

- na iznos od 29.68 EUR od dana 08.01.2009.

- na iznos od 31.85 EUR od dana 06.02.2009.

- na iznos od 32.82 EUR od dana 06.03.2009.

- na iznos od 35.74 EUR od dana 07.04.2009.

- na iznos od 36.27 EUR od dana 07.05.2009.

- na iznos od 32.04 EUR od dana 09.06.2009.

- na iznos od 28.93 EUR od dana 06.07.2009.

- na iznos od 29.76 EUR od dana 07.08.2009.

- na iznos od 31.40 EUR od dana 04.09.2009.

- na iznos od 31.26 EUR od dana 05.10.2009.

- na iznos od 29.60 EUR od dana 04.11.2009.

- na iznos od 32.71 EUR od dana 07.12.2009.

- na iznos od 35.21 EUR od dana 07.01.2010.

- na iznos od 38.76 EUR od dana 06.02.2010.

- na iznos od 37.94 EUR od dana 08.03.2010.

- na iznos od 42.76 EUR od dana 07.04.2010.

- na iznos od 41.85 EUR od dana 06.05.2010.

- na iznos od 43.63 EUR od dana 16.06.2010.

- na iznos od 59.05 EUR od dana 08.07.2010.

- na iznos od 55.87 EUR od dana 17.08.2010.

- na iznos od 65.57 EUR od dana 17.09.2010.

- na iznos od 62.22 EUR od dana 19.10.2010.

- na iznos od 56.83 EUR od dana 17.11.2010.

- na iznos od 68.20 EUR od dana 03.12.2010.

- na iznos od 82.67 EUR od dana 05.01.2011.

- na iznos od 72.43 EUR od dana 07.02.2011.

- na iznos od 76.02 EUR od dana 03.03.2011.

- na iznos od 71.45 EUR od dana 05.04.2011.

- na iznos od 72.27 EUR od dana 18.05.2011.

- na iznos od 91.66 EUR od dana 18.06.2011.

- na iznos od 93.55 EUR od dana 23.07.2011.

- na iznos od 108.67 EUR od dana 20.08.2011.

- na iznos od 100.37 EUR od dana 16.09.2011.

- na iznos od 91.29 EUR od dana 19.10.2011.

- na iznos od 87.52 EUR od dana 19.11.2011.

- na iznos od 86.83 EUR od dana 24.12.2011.

- na iznos od 91.12 EUR od dana 19.01.2012.

- na iznos od 94.85 EUR od dana 20.02.2012.

- na iznos od 95.35 EUR od dana 22.03.2012.

- na iznos od 92.77 EUR od dana 23.04.2012.

- na iznos od 94.51 EUR od dana 22.05.2012.

- na iznos od 95.71 EUR od dana 21.06.2012.

- na iznos od 93.70 EUR od dana 24.07.2012.

- na iznos od 94.23 EUR od dana 24.08.2012.

- na iznos od 92.72 EUR od dana 25.09.2012.

- na iznos od 89.47 EUR od dana 30.10.2012.

- na iznos od 92.94 EUR od dana 29.11.2012.

- na iznos od 94.60 EUR od dana 31.12.2012.

- na iznos od 93.43 EUR od dana 23.01.2013.

- na iznos od 86.89 EUR od dana 26.02.2013.

- na iznos od 92.45 EUR od dana 22.03.2013.

- na iznos od 92.94 EUR od dana 26.04.2013.

- na iznos od 90.75 EUR od dana 21.05.2013.

- na iznos od 83.98 EUR od dana 27.06.2013.

- na iznos od 83.80 EUR od dana 25.07.2013.

- na iznos od 85.47 EUR od dana 29.08.2013.

- na iznos od 88.14 EUR od dana 28.10.2013.

- na iznos od 91.83 EUR od dana 28.10.2013.

- na iznos od 89.93 EUR od dana 26.11.2013.

- na iznos od 91.28 EUR od dana 27.12.2013.

- na iznos od 92.81 EUR od dana 27.02.2014.

- na iznos od 93.76 EUR od dana 28.03.2014.

- na iznos od 95.78 EUR od dana 29.04.2014.

- na iznos od 95.12 EUR od dana 29.05.2014.

- na iznos od 92.89 EUR od dana 29.05.2014.

- na iznos od 92.17 EUR od dana 04.08.2014.

pa do isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 14. kolovoza 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 15. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.879,56 eur u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbe tuženika.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11., na koju se ukazuje u žalbi.

6. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

7. Tuženik pri tom iste razloge podvodi i pod bitne povrede ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (o sadržaju obrazloženja; ista odredba međutim propisuje formu obrazloženja i njegov obvezni sadržaj).

8. Obrazloženje pobijane presude sadrži upravo takve, propisane navode o tome koji su dokazi izvedeni (u odlomku 5.) te ocjenu provedenih dokaza.

9. Tuženik žalbene prigovore obrazlaže na način da osporava ocjenu provedenih dokaza, odnosno činjenicu da je sud povjerovao istinitosti iskaza tužitelja, a ne i istinitosti navodi tuženika; ocjena dokaza je u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pa nisu osnovani žalbeni prigovori tuženika.

9.1. Neosnovano tuženik prigovara i da mu nije dana mogućnost iznošenja dokaza kojima bi potkrijepio svoje navode, čime je zanemareno načelo jednakosti oružja, odnosno tuženik stavljen u nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tužitelja te bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10. Tuženik je sudjelovao u postupku te je imao priliku predlagati dokaze, a zbog činjenice, da nisu provedeni dokazi koje je predložio, ovaj sud je ukinuo prethodno donesenu presudu prvostupanjskog suda posl. br. P-5153/2019-37 od 22. studenoga 2024., upravo radi utvrđivanja činjenica o načinu postupanja tuženika prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem.

11. U predmetnom, ponovljenom postupku prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ČA. Zato sada ne može osnovano prigovarati da mu je onemogućeno iznošenje dokaza, jer je od dokaza koje je predložio izričito odustao, te je istaknuo da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

12. Nadalje, o prijedlogu tuženika za donošenje dopunske presude odlučeno je već odlukom prvostupanjskog suda posl. br. P-5153/2019-37 od 22. studenoga 2024. kada je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.669,48 eur (12.578,71 kn) a žalba tuženika protiv navedene dopunske presude je odbačena rješenjem ovog suda posl. br. Gž-4064/2022-10.

13. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa na temelju ugovora o kreditu sklopljenog sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli u CHF.

14. U obrazloženju pobijane presude navodi se, da je iz Ugovora o kreditu vidljivo, da je tužitelj korisnik kredita a tuženi davatelj kredita te su se obvezali da će banka tužitelju isplatiti kredit od 22.922,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

14.1. Također je iz ugovora vidljivo, da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, odnosno da je kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila, a sve je to sadržano u čl. 2. navedenog ugovora.

15. Među strankama, a što je i utvrđeno u postupku, nije sporno da je za trajanja otplate kredita po navedenom ugovoru kamatna stopa sa početnog postotka više puta mijenjana na više, slijedom čega je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta i to čak i trostruko kada se gleda pregled uplata po kreditu. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u članku 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza istih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

16. Prema odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima određeno je da je ugovor ništetan kada je činidba neodređena ili neodrediva. Imajući u vidu okolnost da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 26 Zakona o obveznim odnosima te da ista mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 272 ZOO-a, pa već samim tim odredbu Ugovora koju koristi banka, a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud ocjenjuje protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

17. Budući da stranke nisu ugovorile elemente - parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatu stopu, već je banka sama jednostrano odlučila promijeniti kamatnu stopu, to se ugovorna odredba koja promjenjivost vezuje uz jednostranu odluku banke ukazuje ništetnom.

17.1. Također ugovor treba tumačiti i primjenom čl. 320. ZOO-a u korist tužitelja budući da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženi pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o navedenom spornom članku ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope. Tuženi je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navedena ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisila je o odluci banke bez da su pri tom ugovoreni relevantni kriteriji za takvu odluku i da je tužitelj o istima upoznat.

18. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora a putem navedene ugovorne odredbe tuženi je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je Ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

19. Tuženik nije dokazao, da bi s tužiteljem pregovarao o valuti ugovora, odnosno da bi mu pružio obavijesti o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, da bi tužitelj na isto mogao dati informirani pristanak.

20. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, utvrđeno je da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava.

Navedena je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika kao neosnovane.

21. Iz citirane odluke Vrhovnog suda proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapani u spornom razdoblju koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva.

22. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesena u postupcima protiv, između ostalih, i ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

23. Neosnovano tuženik prigovara, da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženica u tom predmetu četvrto tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženicu, utvrđeno da su kamatne stope mijenjane bez ugovorenih parametara jednostranom Odlukom banke, samim objašnjavanjem o promjeni, kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo a posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost određene ugovorne odredbe , te je u tim presudama utvrđeno da je upravo ovdje tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

24. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

25. Budući da tužitelju, koji je prosječni potrošač, a što je sud pravilno utvrdio, nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Z: ZOO, te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. st. 1. ZOO.

26. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te tako ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.921,30 eur, a sam matematički izračun tuženik nije osporio.

27. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

29. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen.

30. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

31. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

32. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

33. Radi toga je situaciji kada je tužba podnesena 10. travnja 2019., ista podnesena unutar zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

34. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

35. Osnovano se međutim prigovara odluci o troškovima postupka u dijelu, u kojem je tužitelju dosuđen trošak podneska od 24.9.2025. jer takav podnesak ne postoji u spisu predmeta, radi čega je trošak u iznosu od 200,00 eur, sa PDV-om od 25%, neosnovano dosuđen.

36. Radi toga ukupni trošak zastupanja tužitelja, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP, iznosi 1.600,00 eur (umjesto 1.800), što uz PDV od 25% iznosi 2.000,00 eur, te trošak vještačenja od 265,45 eur i trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 2.64,11 eur, odnosno ukupno 2.529,56 eur, dok je u iznosu od 350,00 eur, isti neosnovano dosuđen.

37. U odnosu na prigovor tuženika da bi sud propustio odlučiti o trošku postupka koji pripada tuženiku u odnosu na povučeni dio tužbe valja reći da je o istom već odlučeno u dopunskoj presudu od 31.7.2023., koju je ovaj sud potvrdio rješenjem posl. br. Gž-4064/2022-10 od 11. ožujka 2025.

38. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u pretežnom dijelu nije uspio sa žalbom, dok u dijelu u kojem je uspio sa istom (u odnosu na troškove postupka) nisu nastali posebni troškovi.

39. Na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić