Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1681/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Gulan, odvjetnik u Zagrebu, Boškovićeva ulica 13A, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Marko Kallay, Ivana Medić, Mara Terihaj, Ivan Matić, Tihana Poljak, Velid Nasif, Dora Krce-Ivančić, Damjan Vukić i Maxim Lach, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1049/2022-25 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1049/2022-25 od 2. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1049/2022-25 od 2. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se djelomično ništetnim Ugovor o [broj kredita], sklopljen 29. lipnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, i to u dijelu odredbe čl. 1. koja glasi : ''Kunska protuvrijednost CHF 13,205.65 (trinaesttisućadvjestopet švicarskih franaka i šezdesetpet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.'' i odredbe čl. 7.: ''...Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...'', dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.505,16 eura (ranije 11.340,46 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude.

2. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke se utvrđuje da je tužba u odnosu na zahtjev koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, za iznos od 2.106,22 kuna sa zatraženim zateznim kamatama, povučena. Pod točkom II. izreke se dozvoljava preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 7. studenoga 2022., a pod točkom III. se nalaže tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.785,35 eura, zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

3. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s time da se žali i na rješenje u dijelu pod točkom II. i III. izreke. Predlaže presudu i rješenje (u pobijanom dijelu), preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 153,86 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 66,36 eura).

4. Žalba tuženice na presudu i rješenje nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi koji se odnose na visinu potraživanja tužitelja i dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, kao i odluka vezano za istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije i zastare.

6. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužitelj je dokazao sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja) podneskom od 7. studenog 2022. (list 118-121 spisa), za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 29. lipnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.505,16 eura (ranije 11.340,46 kuna), na ime preplaćene tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, između ostalog i pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu i rješenje utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora, obvezujući ujedsno tuženicu da tužitelju nadoknadi prouzročene troškove postupka.

11. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru i u kojem iznosu, s time da je sporna i aktivna legitimacija tužitelja, tijek zateznih kamata na dosuđene iznose te osnovanost istaknutog prigovora u odnosu na status tužitelja kao potrošača i prigovor zastare potraživanja.

12. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom pisane dokumentacije, izvednim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja kao stranke), slijedi:

- da između stranaka nije sporno da su 29. lipnja 2006. zaključile Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 13.205,65 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da je tužitelj kredit otplatio,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je tužitelj saslušan na okolnost svojstva potrošača naveo kako je kupovao svoj prvi automobil za osobne potrebe zbog čega se obratio tuženici kako bi podigao kredit, da mu je ponuđeno sklapanje upravo predmetnog kredita, da misli da mu nisu nudili sklapanje nikakvog drugog kredita sa drugačijim uvjetima i vezanog za drugu valutu, da su u glavnom razgovarali o visini rate, da je ugovor pročitao, da ne zna je li shvatio da će se visina rate mijenjati te da se ne sjeća da bi mu u banci objašnjavali išta u vezi s time da se rata kredita može mijenjati, da nije imao pitanja, da se ne sjeća da bi mu išta bilo nejasno, niti da bi neku odredbu ugovora htio mijenjati, da smatra da nije mogao pregovarati s bankom oko uvjeta kreditiranja, već da se radilo o standardnoj ponudi, a da je ugovor već bio pripremljen, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao otvoren obrt, niti poslovni udio u nekoj pravnoj osobi,

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kojim Ugovorom je tužitelju kao fizičkoj osobi odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupnje vozila (čl. 6.Ugovora),

- da je financijskim vještačenjem po po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (koje je sud u cijelosti prihvatio cijeneći ga jasnim i obrazloženim, bez proturječnosti, na koje vještačenje niti stranke nisu imale prigovore u matematičkom izračunu), utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.505,16 eura (ranije 11.340,45 kuna), za anuitete koje je tim nalazom utvrđen više uplaćen iznos, dok da za anuitete za koje je utvrđen manje uplaćen iznos, ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 82,53 eura (ranije 621,93 kuna).

13. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), prvostupanjski sud je prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega sporne ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak utvrđuje ništetnima, a posljedično tome, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, obvezuje tuženicu na isplatu utuženog iznosa te presuđuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

14. Pri tome, na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i čl. 190. st. 3. ZPP-a, pozivom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022., dopušta preinaku tužbe iz podneska tužitelja od od 7. studenog 2022. kojom je tužitelj po nalazu i mišljenju vještaka uskladio tužbeni zahtjev s izračunom iz nalaza i mišljenja, na način da je tužbeni zahtjev u dijelu povrata preplate po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, povećao s iznosa od prvotno utuženih 11.140,68 kuna, na iznos od 11.340,46 kuna, unatoč protivljenju tuženice takvoj preinaci, s obrazloženjem da je tužitelj tek po izvedenom vještačenju mogao konačno precizirati tužbeni zahtjev, s obzirom na to da on sam nema potrebna stručna znanja da unaprijed točno izračuna preplaćene iznose koji su predmet spora.

15. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16. Polazeći od prednjih utvrđenja, prvostupanjski sud cijeni i to da ne postoje iznimke iz čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK), zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, rukovodeći se time da je predmetni Ugovor o kreditu odobren tužitelju kao fizičkoj osobi.

17. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

18. Prije svega, u odnosu na pobijano rješenje pod točkom II. izreke kojim se dozvoljava preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 7. studenoga 2022., čemu se tuženica protivila, valja reći da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, proizlazi da tužbu bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom na to da je za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, radi čega nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st 1. ZPP-a, u svezi s čl. 190. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženice koji se odnose na prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke kojim je dopuštena preinaka tužbe, bez utjecaja su na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja u tom dijelu, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a, pobijano rješenje u tom dijelu valjalo potvrditi i odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu (točka I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

20. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu 29. lipnja 2006. kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 13.205,65 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kreditaj, dakle, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

21. Na žalbene navode tuženice prije svega je za odgovoriti da neosnovano tuženica prigovara statusu tužitelja kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza nikako ne proizlazi da bi tužitelj kredit sklopio u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužitelj sredstva iz kredita koristio u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetnim kreditom kupovao svoj prvi automobil za osobne potrebe.

22. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužitelj nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagala izvođenje konkretnih dokaza, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužitelju, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, odobrena za kupnju rabljenog vozila, s time da tuženica nije dokazivala da je namjena tog kupljenog vozila bila vezana uz zanimanje, odnosno poslovnu aktivnost tužitelja ili njegovu poduzetničku, obrtničku, profesionalnu djelatnost.

23. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopio u svojstvu potrošača.

24. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima tužitelju osporava status potrošača, uz tvrdnju da tužitelj navedeni status nije dokazao, niti da bi taj status tužitelja prvostupanjski sud utvrdio.

25. Stoga, s obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 29. lipnja 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

26. Naime, postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

27. Treba naglasiti da je odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

29. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

30. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a (koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora), slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da sud u ovom postupku nije utvrđivao jesu li sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni niti žalbeni navodi kojim tuženica upire na to da je tužitelj prihvatio sve odredbe Ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, da tužitelj niti u jednom trenutku nije tražio raskid ugovora, niti je osporavao njegove odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative. Na drugačiju ocjenu svakako ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja.

31. Naime, sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan je za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

32. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti, niti je to tuženica dokazala (imajući u vidu i to da je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje zaposlenice EJ), koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, pri čemu tuženica suprotno u ovom sporu nije dokazala.

33. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13/EZ) - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Matei C-143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

34. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornim odredbama nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

35. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti spornih odredbi te činjenicu da bi iste uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, pri čemu sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene klauzule, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

36. S navedenim u vezi, konačno valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

37. Stoga, interpretirajući nacionalno pravo u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje su protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

38. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te da sud u ovom konkretnom slučaju navedeno nije utvrdio.

39. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

40. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatilo tuženici.

41. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije Darka Prpića, valja odgovoriti da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na rast tečaja (bez odbijanja tzv. negativne razlike), iznosi 1.505,16 eura (ranije 11.340,45 kuna), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima.

42. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnje tuženice da je potraživanje tužitelja svakako trebalo umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit (tzv. negativna tečajna razlika). Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti obveza tužitelja na vraćanje stečenog bez osnove, pa time niti pravo tuženice zahtijevati umanjenje potraživanja tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, onemogućena u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor prava na umanjenje potraživanja tužitelja za navedenu razliku, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a.

43. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

44. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

45. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. veljače 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja se odnosi na pitanje zastare protivno odredbama ZOO-a i ZZP-a, kojima se tuženica, između ostalog, pozivom na drugačiju sudsku praksu domaćih sudova, s tvrdnjom da je potraživanje zastarjelo u cijelosti prije podnošenja tužbe, te da zastara potraživanja na svaki plaćeni anuitet, teče od plaćanja anuiteta.

46. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos od 1.505,16 eura (ranije 11.340,45 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

47. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja).

48. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

49. Konačno, pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

50. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima prigovara tome da prvostupanjski sud neosnovano nije primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, valja obrazložiti da nije sporno da je tužitelj prvotno utužio isplatu iznosa od 13.246,9 kuna, a da je tijekom postupka navedeni tužbeni zahtjev snizio za iznos od 2.106,22 kuna (koji se odnosio na isplatu po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope), zahtijevajući u konačnome isplatu iznosa od 11.340,46 kuna.

51. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je tužitelj snizio tužbeni zahtjev za iznos od 2.106,22 kuna podneskom od 9. rujna 2022., čemu se tuženica nije protivila, u kojim okolnostima je zatražila naknadu troškova s obzirom na djelomično povčlačenje tužbe, pri čemu nije u zakonskom roku od 15 dana u skladu s odredbom čl. 164. st. 2. i 8. ZPP-a, određeno navela troškove za koje traži naknadu (kako to proizlazi iz zapisnika s ročišta od 14. rujna 2022. s lista 65-66 spisa i sadržaja spisa), neosnovano se tuženica sada u žalbi poziva na propust suda da primijeni odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a.

52. Pri tome je za naglasiti i to, kako to ispravno primjećuje i sud prvog stupnja, da uslijed navedenog sniženja tužbenog zahtjeva nije došlo i do promjene tarifnog razreda po kojem je u konačnici odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka, cijeneći da navedena promjena vrijednosti predmeta spora nije imala utjecaja na visinu troškova postupka s osnova zastupanja tužitelja po punomoćnicima odvjetnicima.

53. Stoga, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, pravilno sud prvog stupnja odlučuje o naknadi parničnih troškova kao pod točkom III. izreke pobijanog rješenja, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, žalbu tuženice u tom dijelu valjalo kao neosnovanu odbiti te odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod točkom I.

54. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

55. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš