Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4851/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glavašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-641/2021-31 od 29. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja BČ kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-641/2021-31 od 29. travnja 2024. u točkama II. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-641/2021-31 od 29. travnja 2024. u točki I. izreke i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 901,55 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2024. do isplate.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-641/2021-31 od 29. travnja 2024. u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 901,55 EUR do iznosa od 1.147,57 EUR (iznos od 246,02 EUR), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2024. do isplate, te se odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja BČ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 246,02 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od od 29. travnja 2024. do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja BČ za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 412,50 EUR.

V. Odbija se zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 260,91 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, da tužitelju BČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 677,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2020. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.058,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. kolovoza 2020. do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.147,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.416,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

29. travnja 2024. do isplate.“

2. Protiv točke II. i točke IV. prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da, u nastanku štetnog događaja, postoji doprinos vozačice vozila tužitelja u omjeru od 10%. Tužitelj smatra da uopće ne postoji doprinos vozačice vozila, već da je predmetni štetni događaj prouzročen isključivo radnjom osiguranika tuženika. Osiguranik tuženika je oduzeo prednost vozačici, na način da je skretao sa sporedne ceste na glavnu cestu, unatoč tome što se vozačica kretala glavnom cestom te je potom došlo do sudara vozila tužitelja i vozila osiguranika tuženika. Dakle, glavni i pravno odlučujući uzrok nastanka štetnog događaja je nepropisna i nepromišljena radnja skretanja koju je izvršio osiguranik tuženika, bez da se uvjerio da istu može izvršiti na siguran način, bez dovođenja drugih sudionika u prometu u opasnost. Nadalje, tužitelj prigovara nalazu i mišljenju prometnog vještaka Berislava Šimunovića, navodeći kako vještak nije mogao utvrditi brzine kretanja vozila tužitelja i osiguranika tuženika, radi čega je dinamika štetnog događaja pogrešno utvrđena. Nadalje, tužitelj smatra kako je visina imovinske štete na vozilu tužitelja pogrešno utvrđena, budući da je vještak utvrdio vrijednost vozila na dan nastanka štetnog događaja, koju vrijednost je umanjio za iznos vrijednosti spašenih ostataka vozila. Tužitelj smatra da mu se treba nadoknaditi puna šteta, bez umanjenja za iznos vrijednosti spašenih ostataka vozila. Radi navedenih manjkavosti u nalazu i mišljenju prometnog vještaka, tužitelj je predložio da se provede dokaz prometnog vještačenja s novom osobom vještaka. Tužitelj pobija i odluku o trošku parničnog postupka, smatrajući da je trebao uspjeti u cijelosti sa tužbenim zahtjevom, radi čega bi i odluka o trošku bila drugačija. Tužitelj posebice upire da mu prvostupanjski sud neosnovano nije priznao trošak sastava podneska od 27. travnja 2021., trošak sastava podneska od 21. studenog 2022. i trošak sastava podneska od 20. lipnja 2023. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 412,50 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 100,00 EUR.

3. Protiv točke I. i točke III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da, u nastanku štetnog događaja, postoji doprinos vozačice vozila tužitelja u omjeru od samo 10%. Naime, tuženik smatra da je doprinos vozačice u nastanku štetnog događaja znatno veći te da iznosi 50%. Naime, vozačica se kretala brzinom koja je veća od dopuštene te je mogla izbjeći prometnu nezgodu da se kretala dopuštenom brzinom. U okolnostima gdje je izbjegavanje prometne nezgode bilo moguće, doprinos vozačice se mora cijeniti u omjeru od 50%. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio uspjeh tužitelja sa osnovom tužbenog zahtjeva, budući da nije uvažio doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja. Također je tužitelju neosnovano dosuđen trošak za usmeno očitovanje prometnog vještaka u iznosu od 33,37 EUR, budući da je vještak ostao u cijelosti kod svoga nalaza. Nadalje, tuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primjenjivao Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, prvostupanjski sud je za sve priznate parnične radnje kao vrijednost jednog boda uzimao iznos od 2,00 EUR, međutim, takva vrijednost boda je uvedena izmjenom Tarife koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., a prije te izmjene je vrijednost boda iznosila 15,00 kuna (od 1. studenog 2022. do 25. studenog 2023.), odnosno 10,00 kuna (sve do 1. studenog 2022.). S obzirom na navedeno, tuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir kolika je vrijednost boda bila za vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 260,91 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 234,37 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 EUR.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana u pogledu glavne stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.736,01 EUR (13.080,00 kn), zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (18. kolovoza 2020.), koji iznos predstavlja imovinsku (totalnu) štetu na automobilu u vlasništvu tužitelja, koja šteta je nastala sudarom vozila tužitelja i vozila osiguranika tuženika.

7.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 677,36 EUR, a da nije osnovan u iznosu od 1.058,65 EUR.

8. Među strankama je sporan, uzevši u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, omjer odgovornosti tužitelja i osiguranika tuženika u nastanku štetnog događaja, tj. tuženik smatra da je tužitelj (točnije: vozačica LČ koja je upravljala vozilom tužitelja) suodgovoran u omjeru od 50%, a tužitelj smatra da postoji isključiva odgovornost osiguranika tuženika u nastanku štetnog događaja.

9. Nadalje, među strankama je sporna i visina štete koja je nastala na vozilu u vlasništvu tužitelja. Naime, tužitelj smatra da se, u slučaju totalne štete, visina štete ne može računati na način da se vrijednost vozila umanjuje za spašene ostatke vozila.

10. Nije sporno da je tuženik, u mirnom postupku za naknadu štete povodom predmetnog štetnog događaja, isplatio tužitelju iznos od 1.582,06 EUR (11.920,00 kn), a što je tužitelj i uzimao u obzir prilikom podnošenja tužbenog zahtjeva.

11. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je, dana 26. svibnja 2020., došlo do prometne nezgode, i to u raskrižju državne [adresa] s [adresa] u [adresa]

- da je u prometnoj nezgodi došlo do sudara vozila KIA CEED u vlasništvu tužitelja, registracijske oznake [registarska oznaka], kojim vozilom je upravljala LČ, te vozila OPEL MOVANO koje je osigurano kod tuženika, registracijske oznake [registarska oznaka], kojim vozilom je upravljao VČ

- da se LČ kretala desnom prometnom trakom državne ceste D-8, koja cesta ima prednost prolaska, približavajući se raskrižju s [adresa]

- da se VČ kretao po istočnom prometnom traku [adresa], koja cesta je sporedna u odnosu na državnu cestu D-8, približavajući se raskrižju s navedenom cestom gdje je bio postavljen znak „STOP“ u odnosu na njegov smjer kretanja

- da je VČ ušao u raskrižje na način da je presjekao put kretanja vozilu tužitelja, uslijed čega je LČ poduzela radnju skretanja ulijevo da bi izbjegla nalet na vozilo osiguranika tuženika

- da LČ nije izbjegla nalet na vozilo osiguranika tuženika te je prednjim desnim dijelom vozila tužitelja naletjela na lijevi bočni dio vozila osiguranika tuženika

- da se vozilo tužitelja kretalo brzinom od 56,4 km/h, a vozilo osiguranika tuženika brzinom od 15,7 km/h

- da je ograničenje brzine na predmetnoj dionici ceste iznosilo 50 km/h

- da je osiguranik tuženika, prije ulaska u raskrižje, mogao vidjeti da se vozilo tužitelja kreće glavnom cestom na udaljenosti od 22 do 25,1 metara od mjesta sudara

- da je LČ radnjom intenzivnog kočenja mogla zaustaviti vozilo prije mjesta sudara, pri čemu je imala zaustavni put od 20 metara

- da je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta u iznosu od 2.510,47 EUR

- da je tužitelj podnio tuženiku odštetni zahtjev dana 18. kolovoza 2020.

- da je tuženik, u mirnom postupku za naknadu štete, isplatio tužitelju iznos od 1.582,06 EUR (11.920,00 kn)

12. Radi utvrđivanja dinamike štetnog događaja i visine štete na vozilu tužitelja, prvostupanjski sud je proveo dokaz izvođenja prometnog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Berislavu Šimunoviću.

12.1. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka Šimunovića od 23. listopada 2022. (list 64-75 spisa) proizlazi da se u trenutku sudara, uzevši u obzir zaustavne položaje vozila tužitelja i vozila osiguranika tuženika nakon sudara, vozilo tužitelja kretalo brzinom od oko 56,4 km/h, a vozilo osiguranika tuženika brzinom od 15,7 km/h. Vještak tvrdi da, radi izostanka tragova od kotača vozila tužitelja na kolniku, nije moguće izračunati brzinu vozila tužitelja prije sudara, ali da je tehnički moguće da se vozilo tužitelja i prije sudara kretalo brzinom od 56,4 km/h. Neposredno prije štetnog događaja vozilo tužitelja se kretalo svojom desnom prometnom trakom južnog kolnika D-8, od zapada prema istoka, dok se teretno vozilo osiguranika tuženika kretalo istočnim prometnim trakom [adresa] od juga u smjeru sjevera. U raskrižju s glavnom ulicom D-8, teretno vozilo osiguranika tuženika se radnjom skretanja u lijevo željelo uključiti u desnu prometnu traku sjevernog kolnika D-8 i nastaviti s vožnjom u smjeru zapada. Vještak ističe kako nije moguće utvrditi je li vozač teretnog vozila osiguranika tuženika radnju uključivanja iz sporedne [adresa] na D-8 vršio iz zaustavnog položaja ispred zaustavne linije raskrižja ili kontinuiranim kretanjem bez prethodnog zaustavljanja. Ako je teretno vozilo osiguranika tuženika u raskrižje ušlo iz zaustavnog položaja ispred zaustavne linije raskrižja, proizlazi da se u tom slučaju vozilo tužitelja nalazilo udaljeno oko 25,1 m od mjesta udara u trenutku kada je teretno vozilo prešavši liniju ušća raskrižja ušlo u raskrižje i time tužitelju postalo opasnost sigurnom prolasku. Kako je zaustavni put vozila tužitelja radnjom intenzivnog kočenja bio kraći i iznosio oko 20,1 m, vozačica vozila tužitelja je radnjom intenzivnog kočenja mogla izbjeći ovaj štetni događaj. Ako je teretno vozilo osiguranika tuženika u raskrižje ušlo kontinuiranim kretanjem bez prethodnog zaustavljanja, proizlazi da se u tom slučaju vozilo tužitelja nalazilo udaljeno oko 22 m od mjesta sudara u trenutku kada je teretno vozilo osiguranika tuženika prešavši liniju ušća raskrižja ušlo u raskrižje i time mu postalo opasnost sigurnom prolasku. Budući je zaustavni put vozila tužitelja radnjom intenzivnog kočenja bio kraći i iznosio oko 20,1 m, vozačica vozila tužitelja je radnjom intenzivnog kočenja mogla izbjeći ovaj štetni događaj. Međutim, treba uzeti u obzir i da je vozač teretnog vozila osiguranika tuženika ispred raskrižja imao ucrtani znak „STOP“ te je morao propustiti vozilo tužitelja da prođe raskrižjem i tek nakon toga poduzeti radnju uključivanja na kolnik D-8.

12.2. Što se tiče visine štete, vještak Šimunović ističe kako se vozilo tužitelja više ne proizvodi od 2010. godine. Novonabavna cijena vozila tužitelja iznosi 18.871,85 EUR. Međutim, u trenutku štetnog događaja vozilo tužitelja je bilo staro oko 12 godina i 2 mjeseca, čime je vozilo amortizirano oko 85,2 %, što znači da njegova vrijednost iznosila oko 14,8 % vrijednosti novog vozila. Međutim, takvu vrijednost treba uvećati za 2%, uzevši u obzir da je u vozilu tužitelja naknadno ugrađen plin. Stoga tržišna vrijednost vozila tužitelja u trenutku štetnog događaja iznosi oko 3.170,47 EUR. Međutim, kako je na vozilu nastala totalna (potpuna) šteta, s obzirom na to da popravak vozila nije ekonomski opravdan, tržišnu vrijednost vozila treba umanjiti za vrijednost spašenih dijelova vozila, koji iznosi 660,00 EUR. Slijedom navedenog, visina štete na vozilu tužitelja iznosi 2.510,47 EUR (3.170,47 – 660,00 = 2.510,47 eura).

12.3. Radi očitovanja na prigovore tužitelja i tuženika, vještak Berislav Šimunović je usmeno saslušan na ročištu, održanom 12. ožujka 2024. (list 105 – 108 spisa) gdje je iskazao da je brzinu kretanja vozila tužitelja u trenutku sudara utvrdio na temelju oštećenja koja su vozila zadobila prilikom sudara, ali i na temelju duljine kretanja vozila tužitelja do zaustavnog položaja. Kako na kolniku nisu pronađeni tragovi kotača od vozila tužitelja prije mjesta sudara, to nije moguće utvrditi njegovu brzinu kretanja prije sudara, ali je tehnički moguće da su brzine kretanja u trenutku sudara i prije sudara istovjetne, što je i u skladu sa iskazom LČ koja je rekla da se kretala brzinom od oko 50 – 60 km/h. S obzirom na preglednost kolnika vozačica vozila tužitelja je mogla vidjeti vozilo osiguranika tuženika u trenutku kada je započeo s radnjom ulaska u raskrižje (čime joj je postao opasnost sigurnog prolaska), a kada je bila udaljena oko 25,1 metara od mjesta sudara ako je osiguranik tuženika ulazio u raskrižje iz zaustavnog položaja odnosno oko 22 metara ako je u raskrižje ušao kontinuiranim kretanjem bez zaustavljanja.

12.4. Što se tiče visine štete, vještak ponavlja kako je visinu nastale štete na vozilu utvrdio na način da je od novonabavne vrijednosti vozila oduzeo amortizaciju s obzirom na starost vozila u trenutku štetnog događaja. Budući je vozilo tužitelja imalo ugrađeni plin vrijednost vozila s tog naslova je trebalo uvećati. S obzirom na navedene parametre utvrđena je tržišna vrijednost vozila tužitelja u trenutku štetnog događaja u iznosu od 3.170,47 EUR. S obzirom na opseg i intenzitet oštećenja, starost vozila te stanja na tržištu rabljenih i karamboliranih vozila, vrijednost ostatka vozila je procijenjena na nešto više od 20% njegove tržišne vrijednosti, odnosno 660,00 EUR. Kada se od tržišne vrijednosti vozila odbije vrijednost ostatka vozila proizlazi da visina štete na vozilu tužitelja iznosi 2.510,47 EUR.

13. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pisani nalaz i mišljenje vještaka Berislava Šimunovića, kao i njegova usmena dopuna, je stručan, jasan, obrazložen, sačinjen u skladu sa pravilima struke i sukladno čl. 258 st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, takav nalaz i mišljenje predstavlja vjerodostojan dokaz za utvrđivanje dinamike nastanka štetnog događaja i visine štete na vozilu tužitelja. Stoga su svi prigovori tužitelja koji su usmjereni na stručnost tog nalaza i mišljenja, koje prigovore tužitelj ističe u žalbi, neosnovani.

14. Uzevši u obzir dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja, ovaj sud drugog stupnja smatra da postoji doprinos vozačice vozila tužitelja u nastanku štetnog događaja, međutim, pretežiti uzrok nastanka štetnog događaja je ipak nepromišljena i neoprezna radnja osiguranika tuženika, koji je skretao sa sporedne na glavnu cestu, pri čemu nije propustio vozilo tužitelja koje se nalazilo u njegovoj neposrednoj blizini.

15. Naime, osiguranik tuženika je postupio protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, dalje u tekstu: ZSPC). Tako je čl. 57. st. 4. ZSPC-a propisano da vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska dužan je propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom. Nadalje, čl. 43. st. 1. ZSPC-a propisano je da vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu.

16. Međutim, vozačica vozila tužitelja je također postupila protivno odredbama ZSPC-a, i to protivno čl. 51. st. 1. ZSPC-a kojom je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Nadalje, čl. 53. st. 1. ZSPC-a propisuje da na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio.

17. Dakle, oba sudionika prometne nezgode su postupila protivno zakonskim prometnim pravilima, ali kada se uzmu u obzir okolnosti konkretnog slučaja, osiguranik tuženika je u većem omjeru odgovoran za predmetni štetni događaj.

18. Naime, u postupku je utvrđeno da se osiguranik tuženika uključivao u promet sa sporedne ceste označene prometnim znakom STOP, dok se LČ kretala glavnom cestom na udaljenosti od 22-25 metara od raskrižja. Unatoč tome, osiguranik tuženik je započeo radnju uključivanja na glavnu cestu i to u trenutku kada se vozilo tužitelja nalazilo na vrlo maloj udaljenosti (22 – 25 metara), čime objektivno nije postojala sigurna mogućnost uključivanja bez ugrožavanja vozila na glavnoj cesti. Time je osiguranik tuženika oduzeo prednost prolasku vozila tužitelja i prouzročio opasnu prometnu situaciju.

18.1. Premda se LČ kretala brzinom od oko 56 km/h na mjestu gdje je ograničenje brzine 50 km/h, riječ je o relativno malom prekoračenju brzine koje ne predstavlja glavni uzrok nastanka štetnog događaja. Naime, i da je LČ vozila 50 km/h, vozilo tužitelja bi i se i dalje nalazilo na vrlo maloj udaljenosti od vozila osiguranika tuženika. Nadalje, činjenica da je LČ mogla izbjeći sudar poduzimanjem radnje intenzivnog kočenja (uz zaustavni put od 20 metara) ne umanjuje pretežitu odgovornost osiguranika tuženika. Mogućnost izbjegavanja sudara uz poduzimanje radnje intenzivnog kočenja zahtijeva vremenski izuzetno ograničenu reakciju vozačice LČ. Naime, iako se intenzivno kočenje može promatrati kao hipotetska mogućnost izbjegavanja sudara, takva radnja ne predstavlja standardnu reakciju vozača u prometu, te nepoduzimanje takve radnje ne može biti temelj da postoji podjednaka odgovornost vozačice u nastanku predmetnog štetnog događaja.

18.2. Naime, ako je potrebno poduzeti izvanrednu mjeru (radnju intenzivnog kočenja) da bi se izbjegao sudar, doprinos vozača svakako postoji, ali u znatno manjem omjeru od omjera odgovornosti vozača koji je iznenadno oduzeo prednost drugom vozaču.

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja se slaže s ocjenom prvostupanjskog suda da postoji doprinos vozačice vozila tužitelja u omjeru od 10% te da je osiguranik tuženika pretežito odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 90%.

20. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja kojima osporava način izračuna štete na njegovom vozilu, valja istaknuti da se visina štete, kada je na vozilu nastala totalna šteta, ako je oštećenik zadržao spašene ostatke vozila odnosno ako ih nije prepustio štetniku tj. osiguratelju, utvrđuje u iznosu koji odgovara vrijednosti vozila prema stanju u vrijeme štetnog događaja umanjenom za iznos vrijednosti spašenih ostataka vozila (takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci 953/2022-2 od 4. siječnja 2023.)

21. Upravo na gore navedeni način je i utvrđena visina štete na vozilu tužitelja, stoga je, uzevši u obzir i stručnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka Berislava Šimunovića, prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu štete u iznosu od 2.510,47 EUR.

22. Sukladno članku 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO), kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila te ako postoji obostrana krivnja oba vozača, svaki vozač odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

23. Nadalje, člankom 1092. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

24. S obzirom da je na vozilu tužitelja nastala šteta u iznosu od 2.510,47 EUR, a kako postoji doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 10%, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je imovinsku štetu na vozilu tužitelja u iznosu od 2.510,47 EUR razmjerno smanjio za 10% te je utvrdio u iznosu od 2.259,42 EUR. Nadalje, iznos od 2.259,42 EUR je također potrebno umanjiti za iznos od 1.582,06 EUR, koji iznos je tuženik isplatio tužitelju u mirnom postupku za naknadu štete. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju, na ime naknade imovinske štete, iznos od 677,36 EUR. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji prelazi dosuđeni iznos od 677,36 EUR do utuženog iznosa od 1.736,01 EUR, tj. iznos od 1.058,65 EUR, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za taj iznos.

25. Zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete je pravilno određena. Naime, riječ je o šteti koja se nadoknađuje na temelju police o obveznom osiguranju u prometu, tj. osiguranju vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti). Stoga tijek zatezne kamate na iznos štete se određuje sukladno čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP), a prema kojem oštećena osoba ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

26. Slijedom svega navedenoga, nisu osnovane žalbe tužitelja i tuženika u pogledu glavne stvari.

27. Što se tiče troška parničnog postupka, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio uspjeh tužitelja sa osnovom tužbenog zahtjeva, radi čega je došlo do pogrešne primjene čl. 154. st. 2. ZPP-a.

27.1. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio da je tužitelj uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, tj. u omjeru od 100%. Naime, uspjeh u osnovi se treba promatrati kroz omjere odgovornosti parničnih stranaka u predmetnom štetnom događaju. Budući da je osiguranik tuženika odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 90%, a tužitelj u omjeru od 10%, u takvim omjerima se ocjenjuje i njihov uspjeh u parničnom postupku. Drugim riječima, tužitelj je uspio u sporu u onom omjeru u kojem nije odgovoran za predmetni štetni događaj, isto kao i tuženik. Dakle, tužiteljev uspjeh sa osnovom tužbenog zahtjeva iznosi 90%, a tuženikov uspjeh sa osnovom iznosi 10%.

27.2. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio uspjeh parničnih stranaka sa visinom tužbenog zahtjeva. Budući da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 677,36 EUR, a nije osnovan u iznosu od 1.058,65 EUR, uspjeh tužitelja s visinom tužbenog zahtjeva iznosi 39%, a tuženikov uspjeh s visinom iznosi 61%.

27.3. Konačni uspjeh parničnih stranaka u ovome postupku je takav da je tužitelj uspio u omjeru od 64,50%, a tuženik je uspio u omjeru od 35,50%. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio konačni uspjeh parničnih stranaka, radi čega je došlo do pogrešne primjene čl. 154. st. 2. ZPP-a te radi čega je potrebno preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka.

27.4. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (64,5% - 35,5% = 29%), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 29%.

28. Prilikom odmjeravanja troškova koji pripadaju tužitelju, prvostupanjski sud je ocijenio da, u skladu sa čl. 155. ZPP-a, tužitelj ima pravo na sljedeće troškove: trošak odvjetničkih radnji punomoćnika tužitelja u iznosu od 1.750,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, trošak prometnog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i trošak pristupa prometnog vještaka na ročište u iznosu od 33,37 EUR.

28.1. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 29 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti odvjetnički trošak i trošak sudskih pristojbi. Dakle, odvjetnički trošak u iznosu od 1.750,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, tj. trošak u ukupnom iznosu od 1.849,54 EUR je potrebno razmjerno sniziti u skladu sa uspjehom tužitelja od 29%. Razmjernim snižavanjem dobije se iznos od 536,37 EUR (1.849,54 x 0,29 = 536,37 EUR), a trošak prometnog vještačenja i trošak pristupa vještaka na ročište u ukupnom iznosu od 365,18 EUR nije potrebno sniziti. Naime, u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (isto tako je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2024., poslovni broj: Rev- 1312/2024-2). Dakle, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 901,55 EUR (536,37 EUR + 365,18 EUR) te je u tom dijelu potrebno potvrditi prvostupanjsku presudu.

28.2. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio trošak u iznosu od 1.147,57 EUR, ali određivanje troška u tom iznosu je posljedica pogrešne ocjene uspjeha parničnih stranaka. Slijedom navedenog, potrebno je odbiti dio zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka koji predstavlja razliku iznosa od 1.147,57 EUR i iznosa od 901,55 EUR, tj. iznos od 246,02 EUR.

29. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada tužitelju nije priznao troškove sastava podneska od 27. travnja 2021. (list 35 spisa) i podneska od 20. lipnja 2023. (list 60 spisa). Naime, tužitelj je tim podnescima obavijestio sud da je platio sudsku pristojbu, odnosno da je platio predujam za prometno vještačenje, a navedene uplate je prvostupanjski sud mogao provjeriti putem računovodstva suda, dakle, sastav tih podnesaka nije bio nužan i potreban u smislu čl. 155. ZPP-a. Također pravilno je prvostupanjski sud postupio kada tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 21. studenog 2022. (list 43 spisa). Naime, navedenim podneskom je tužitelj požurivao postupanje suda. Međutim, troškovi sastava požurnice nisu potrebni i nužni troškovi u smislu čl. 155. ZPP-a, budući da takvi podnesci ne utječu na ishod samog spora, već predstavljaju neobaveznu radnju požurivanja suda.

30. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju priznao trošak pristupa prometnog vještaka na ročište u iznosu od 33,37 EUR. Naime, sudjelovanje vještaka na ročištu je bilo potrebno za raspravljanje i razjašnjenje stručnih pitanja, bez obzira što je vještak na kraju ostao kod svoga nalaza. Dakle, saslušanje vještaka je doprinijelo potpunom i pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja, a što je cilj parničnog postupka. Zato se takav trošak smatra potrebnim u smislu čl. 155. ZPP-a.

31. Naposljetku, neosnovano tuženik ističe da prvostupanjski sud, prilikom izračuna troškova parničnog postupka, nije smio primijeniti izmijenjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: Tarifa), objavljenu u "Narodnim novinama" broj 138/2023, na radnje koje su izvršene u postupku prije stupanja na snagu navedene izmjene.

31.1. Dana 29. travnja 2024., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka, na snazi je bila upravo gore navedena Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), a koja se primjenjuje od 25. studenog 2023. Prije navedene izmjene, vrijednost boda je iznosila 15,00 kn/1,99 EUR, odnosno 10,00 kn/1,33 EUR. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud dužan primjenjivati vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

31.2. Odredbom iz Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa uslijed navedenog žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

31.3. Također treba i istaknuti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske, presudom poslovni broj: Usoz-55/2024-21 (Usoz-60/2024, Usoz-84/2024, Usoz- 87/2025) od 18. srpnja 2025., odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti odredbe iz Tbr. 52. st. 3. Tarife, ističući da je takva odredba usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja te da prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, radi čega se ne može govoriti o povratnom djelovanju sporne odredbe.

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

33. Žalbu tuženika je valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu te, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. izreke drugostupanjske presude. Kako je žalba tuženika djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, valjalo je, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki III. stavku 1. drugostupanjske presude.

34. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude

35. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da je sa žalbom uspio samo u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok nije uspio u pogledu glavne stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić