Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2550/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženice OTP banke d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Mislavu Plašćaru, odvjetniku iz OD Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-281/2021-9 od 20. veljače 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-281/2021-9 od 20. veljače 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj [broj kredita], solemniziranog kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa] pod brojem Ov-14786/06 od 20.prosinca 2006. godine, a koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita“, te je tuženica dužna isplatiti tužitelju iznos od 368,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2007. do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 569,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žala nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 368,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

7. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i proturječni.

8. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8 ZPP, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Pri tome je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost izložiti činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve dokaze predložene na pripremnom ročištu dana 1. prosinca 2022. godine proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, pa je neosnovan navod tuženice da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir dokaze predložene po tuženici.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od prednika tuženice, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

14. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on kredit podignuo radi kupnje nekretnine , jer je kod tuženice već imao otvoren račun, a kad je došao potpisati ugovor dočekao ga je u banci unaprijed pripremljeni ugovor koji je mogao ili potpisati ili ne potpisati, a ugovor je potpisao punim povjerenjem u banku kao takvu instituciju. Tom prilikom pročitao je ugovor i pažnju obratio na iznos kredita, visinu i broj mjesečnih rata. U banci mu nisu objašnjene odredbe ugovora, pa tako mu nije niti objašnjena odredba koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti je on o tome s bankom mogao pregovarati, niti je uopće znao da se može o tome pregovarati, a čitajući ugovor razumio ga je onoliko koliko ga prosječni čovjek može razumjeti, pa tada nije mogao znati točno je li takva odredba ugovora poštena.

17. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženica dokazala, da je obavijestila tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

18. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada za obradu kredita od 0,50% od iznosa kredita, zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

19. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

20. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

21. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

22. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

24. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

25. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

26. Pri tome neosnovano tuženica navodi da ZOO u dijelu kojem je određen institut stečenog bez osnove ne predviđa i rok zastarijevanja te tražbine, budući da zahtjevi koji se temelje na stjecanju bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina kako je to predviđeno odredbom čl. 225. ZOO.

27. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila.

28. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice u tom pravcu nisu osnovani.

29. Pri tome nisu jasni žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na sklapanje nekog dodatka ugovoru o kreditu, kao i na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), budući da u spisu nema dokaza, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da je bilo kakav dodatak predmetnom ugovoru o kreditu radi konverzije kredita sklopljen između stranaka, budući da takav dodatak ugovoru o kreditu iz kojeg bi proizlazili navodi na koje ukazuje tuženik, nije dostavljen, pa su stoga ti žalbeni navodi posve neutemeljeni.

30. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

31. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu prvog stupnja.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb