Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1472/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika Erste&steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 400/2019-39 od 5. siječnja 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&steiermärkische bank d.d, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-400/2019-39 od 5. siječnja 2023.. pod toč.I. i II. izreke presude.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 400/2019-39 od 5. siječnja 2023.pod toč.III. izreke i sudi:

„Odbija se zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva isplatu iznosa od 4.353,94 eura/32.804,75 kuna eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom III. izreke presude, kao neosnovan.“

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod toč. V. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-400/2019-39 od 5. siječnja 2023. i rješava:

Svaka stranka snosit će svoj trošak parničnog postupka.

II. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda drugog stupnja kao nedopušten.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], od 15. siječnja 2008. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi “Povrat obveza iz ovog Ugovora obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke.” (toč.I. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], od 15. siječnja 2008. sklopljenog između tužiteljice i tuženika,vezano uz kamatnu stopu iz čl. 8. Ugovora koja iznosi 8,25% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (toč.II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.353,941 eura / 32.804,75 kn sa zateznom kamatom koja ns svaki pobliže navedeni iznos teće od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč.III. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 3.339,771 eura / 25.163,52 kn sa zateznom kamatom (toč.IV. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.505,481 eura /18.877,52 kn sa zateznom kamatom tekučom od dana presuđenja 5. siječnja 2023.do isplate, po stopi pobliže navedenim u izreci presude (toč.V. izreke).

2. Protiv navedene presude, sadržajno pod toč.I., II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Dopunskom presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-400/2019-44 utvrđeno je da je neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 4.984,73 eura s pripadajućom zateznom kamatom, koja dopunska presuda nije pobijana žalbom tuženika.

5. Iz sadržaja izvedenih i po sudu prvog stupnja ocjenjenih dokaza sud prvog proizlazi slijedeće:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao Banka, dana 15.siječnja 2008. sklopili su Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je u čl. 8. određena je kamatna stopa u visini od 8,250% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke a otplata je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima,

-da je iskazom tužiteljice u bitnom utvrđeno da prilikom ugovaranja kredita nije bila upozoravana na mogućnost da će doći do promjene kamatnih stopa iako je pročitala ugovor i vidjela da piše promjenjiva kamata, a niti je bila upozorena na valutni rizik, da je Ugovor je dobila na obrascu s uvjetima banke tako da takve uvjete nisu mogli posebno dogovarati odnosno pregovarati s djelatnicama tuženika,

-da iz iskaza svjedoka MM proizlazi da je radio kao savjetnik banke, ne sjeća se konkretnog ugovora niti o čemu je razgovarao s tužiteljicom no vjeruje da su iscrpili više opcija oko dogovora, da je tada kamatna stopa u CHF bila manja u odnosu na kamate u EUR, a ugovor je kao sama forma postojao i tužiteljica nije mogla pregovarati o visini kamatne stope, dok iz iskaza svjedoka OM proizlazi kako je u to vrijeme bilo više ugovora, a kompletna odluka je bila na samom klijentu

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao Banka, dana 27.siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu

-da sklapanje sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZID ZPK) nije zapreka za utvrđivanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i pojedinih odredaba ugovora o kreditu koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladni Zakoni o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje: ZZP/03)

-da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubila pravni interes za utvrđenjem ništetnosti.

6. Nalazom i mišljenjem vještaka, kao i dopunskim očitovanjem vještaka utvrđeno je, da su dana 15.siječnja 2008. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao Banka, sklopili su Ugovor o kreditu kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz kamatna stopa u visini od 8,250% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke a otplata je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Konverzijom kredita koju je proveo tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena je preplata u iznosu od 37.557,46 kuna. Na razliku utvrđenu nalazom do 01. studenog 2012. obračunata je zatezna kamata do 30.rujna 2015., te je izvršeno zatvaranje do iznosa 37.557,46 kuna, i to zatezne kamate u iznosu od 12.458,89 kuna i razlike više plaćenog u iznosu od 25.098,57 kuna. Preostala razlika (više plaćeno) iznosi 32.804,75 kuna (57.903,32 - 25.098,57), pa prema ocjeni suda prvog stupnja konverzijom nije uspostavljena ravnoteža između stranaka u smislu principa primjene kamatne stope iz osnovnog ugovora do konverzije i primjene tečaja na dan isplate kredita.

7. Slijedom iznesenog, upućujući na presude donijete u kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka između kojih je i tuženik, ocjenjujući ništetnim jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl.502.c. ZPP, te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO/05) sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutne klauzule Ugovora o kreditu (čl.7. i 8. Ugovora o kreditu), te sudi tužiteljici preplaćeni i u konverziji kredita nepriznat iznos kredita u iznosu od 4.359,94 eura/32.804,75 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za iznos od 3.339,77 eura/25.163,52 kn odbija i odlučuje kao u izreci presude.

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među strankama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

10.1. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

11. Međutim donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

12. U ovom konkretnom slučaju, predsjednik suda je rješenjem broj Su-353/2020 od 3. prosinca 2020. odbio tuženikov zahtjev za izuzećem raspravnog suca smatrajući da ne postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.

12.1. Predsjednik suda u dovoljnoj mjeri uzeo je u obzir da je sudac zadužen za postupanje u predmetu koji je u konačnici rezultirao donošenjem pobijane presude osobno nema kredit kod tuženika niti posluje s navedenom bankom, a njegova supruga ima kredit koji je bio u CHF i konvertiran je u EUR, ali za sada ne vodi istovrsni postupak. Navedena okolnost,sama po sebi, ne dovode u pitanje objektivnost suca koji sudjeluje u suđenju. Pri tome, uvidom u spis te cijeneći navode zahtjeva za izuzeće i navode izjave raspravnog suda nije utvrđeno da sudac ima neke osobne predrasude ili neki osoban razlog pristranosti u konkretnim predmetu. Pravo na neovisni i nepristrani sud jedan je od elemenata prava na pošteno suđenje propisan čl. 6. st. 1. Konvencije. Neovisnost suca znači da nitko ne smije sucu koji odlučuje u konkretnoj pravnoj stvari određivati kako će suditi, dok nepristranost suca znači da u pojedinim slučajevima ne smiju postojati okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje objektivnost suca koji sudjeluje u suđenju.

12.2. Stoga predsjednik suda donošenjem rješenja kojim je odbio tuženikov zahtjev za izuzećem pravilno je primijenio odredbu čl.71.st.7. ZPP pa u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl. 71.st.7. ZPP.

13. Prije upuštanja u odgovaranje na navode žalbe, valja odgovoriti na navode žalbe u vezi općenitog zahtjeva za izuzeće sudaca žalbenog suda.

13.1. Tuženik u žalbi zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl.71.st.7. ZPP - da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73.ZPP time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi 72.st.2. ZPP.

13.2. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženika ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl.71.st.7. ZPP i potom postupke u smislu daljnje odredbe čl.72.st.2. ZPP ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće.

13.3. Obzirom da tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl.73.st.2.toč.1. ZPP, posljedično čemu je valjalo takav zahtjev odbaciti, primjenom odredbe čl. 73.st.3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.), i odlučiti kao pod toč.II. izreke ovog rješenja.

14. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., s time da odredbe čl. 96., 97., 98. i čl. 102. propisuju identično kao u odredbe čl. 81., 82., 83 i čl. 87. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), pa okolnost da se sud prvog stupnja prilikom obrazlaganja pozivao na odredbe ZZP/03 nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

15. Iskazom tužiteljice proizlazi da je namjena kredita bila adaptacija stana iz čega se može zaključiti da tužiteljica imam status potrošača (čl. 3. ZZP/07), a tuženik tijekom postupka nije dokazivao suprotno.

16. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa ocijenio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud prvog stupnja je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

17. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

18. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP i čl. 102. u svezi čl. 96. ZZP/07 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužiteljice kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

19. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19.1. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope. Ne proizlaze stoga tvrdnje tuženika da je tužiteljica kao potrošač dobila od tuženika precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

19.2. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajuće dokaze u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje Ugovora o namjenskom kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost da je tužiteljica bila informirana o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHFi promjena kamatne stope, a navedeno, suprotno navodima žalbe ne proizlazi iz općenitih iskaza po tuženiku predloženih svjedoka KM (koji se uopće ne sjeća o čemu je razgovarao s tužiteljicom) i OM (koji nije direktno sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu već je kao direktor bio jedan od odobritelja kredita). Nadalje, nije bilo potrebno cijeniti pisani iskaz svjedoka NM jer nije riječ o svjedoku koja je direktno sudjelovala u pregovaranju s tužiteljicom, pa njezinim saslušanjem ne bi se ni moglo utvrditi o čemu je to sve tužiteljica bila tijekom pregovaranja informirana (ne radi se o adekvatnom dokazu).

20. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

21. Posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredbi je njihova ništetnost na temelju odredbe čl.102. ZZP/07.

22. Stoga je primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP odlučeno kao pod toč.I. izreke ove presude.

23. Međutim, presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč.III.izreke, a posljedično tome i u odluci o troškovima postupka (toč.V. izreke) nije pravilna.

24. Tako nije moguće prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica ima pravo na isplatu onog što je platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

25. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Aneks Ugovora o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

26. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

26.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

27. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

28. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

29. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

30. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

31. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

32. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

33. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Aneksa Ugovora o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

34. Tijekom postupka tužiteljica nije tvrdila da je Aneks Ugovora o kreditu sklopljen protivno strogim odredbama ZID ZPK/15.

35. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

37.Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

38. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

38.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

38.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

38.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

39. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom br. Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

40. Tako je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

41. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

42. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 BMČ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

43. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

44. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa Ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica ne osporava pravilnost izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK, polazeći od sadržaja ugovora o konverziji kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. čl.1111. ZOO/05, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks Ugovora o kreditu što tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom.

45. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao pod toč.II. izreke ove presude.

46. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev tužiteljice za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.166.st.2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i B, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredni, ali nije uspjela sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

48. Stoga je primjenom odredbe čl. 380.toč.3. ZPP odlučeno kao pod toč.I i II. izreke ovog rješenja.

49. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak