Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3811/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1463/2021-13 od 2. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1463/2021-13 od 2. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 472,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenoga 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te iznos od 998,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. studenoga 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“
2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti, žalbu podnosi tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica u bitnom ističe kako je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, radi čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Slijedom navedenog, tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev. Ne potražuje trošak žalbenog postupka
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženice. Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, radi čega su žalbeni navodi tuženice neosnovani.
4. Žalba tuženice nije osnovana.
5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.470,94 EUR, koji iznos je tužitelj, u razdoblju od 1. travnja 2019. do 31. listopada 2023., isplatio osiguranici OU u vidu naknade zbog tjelesnog oštećenja.
6.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tome što je tjelesno oštećenje osiguranice OU prouzročeno propustom tuženice. Točnije, OU je bila zaposlena kod tuženice te se ozlijedila na radu (pad prilikom silaska stepenicama) i zadobila tjelesno oštećenje, a navedena ozljeda predstavlja propust tuženice da osigura sigurno okruženje na radnom mjestu.
7. Među strankama nije sporno da osiguranica tužitelja OU trpi tjelesno oštećenje upravo zbog propusta tuženice. Nadalje, nije ni sporno da je tužitelj, na ime naknade za tjelesno oštećenje, isplatio osiguranici ukupan iznos od 1.470,94 EUR, i to u razdoblju od 1. travnja 2019. do 31. listopada 2023.
8. Među strankama je sporno je li utuženo potraživanje zastarjelo, uzevši u obzir relevantne zakonske odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022, dalje u tekstu: ZOMO) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 - dalje u tekstu: ZOO).
9. Naime, člankom 161. st. 1. ZOMO-a je propisano da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
9.1. Člankom 161. st. 2. toč. 3. ZOMO-a propisano je da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZOMO-a, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, i novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.
9.2. Člankom 162. st. 1. ZOMO-a propisano je da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.
9.3. Naposljetku, člankom 165. st. 1. i 2. ZOMO-a propisano je da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rokovi zastare potraživanja naknade štete prema ZOMO-u počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja.
10. Kao što je već i navedeno, odgovornost tuženice za naknadu štete nije sporna. Stoga tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženice naknadu isplaćenih novčanih davanja po osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, sve u smislu čl. 161. st. 1., 161. st. 2. toč. 3. i 162. st. 1. ZOMO-a.
11. Osiguranici OU je pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja priznato rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj spisa: 301081, od 19. listopada 2016., a koje rješenje je postalo pravomoćno dana 13. siječnja 2017. (list 3-4 spisa).
12. Prema tumačenju tuženice, potraživanje tužitelja je zastarjelo jer naknada štete počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je OU priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, tj. od dana 13. siječnja 2017. Kako se u konkretnom slučaju primjenjuju zastarni rokovi iz ZOO-a, točnije zastarni rok od tri godine iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, potraživanje tužitelja je zastarjelo jer je od pravomoćnosti rješenja pa do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, koji je podnesen 5. studenog 2020., prošlo više od tri godine.
13. Međutim, takvo tumačenje tuženice je pogrešno.
14. Prije svega, valja istaknuti kako prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da, u konkretnom slučaju, zastarni rok iznosi pet godina, navodeći da je riječ o regresnoj tražbini za koju nije propisan posebni zastarni rok, slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.
15. Međutim, unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu tumačenja zastarnih rokova, prvostupanjski sud je ipak pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu, budući da potraživanje tužitelja ipak nije zastarjelo.
16. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju se primjenjuju zastarni rokovi za naknadu štete. Naime, potraživanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje po osnovi isplaćenih mirovinskih davanja, prema osobi odgovornoj za štetu, smatraju se naknadom štete te se na te tražbine primjenjuju zastarni rokovi za naknadu štete, a koji su propisani u odredbi čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a. Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (odluke broj Rev-x-800/12 od 3. srpnja 2013., Rev-110/10 od 16. veljače 2011. i Rev-x-639/17 od 10. listopada 2019.).
17. Dakle, u konkretnom slučaju se primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, koji počinje teći u trenutku kada je tužitelj isplatio svojoj osiguranici naknadu za tjelesno oštećenje, budući da u tom trenutku nastaje šteta tužitelju. Naime, riječ je o šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom naknade za tjelesno oštećenje, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći i zastara naknade štete za pojedina davanja. S obzirom da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine. (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011. i Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018.).
18. Premda čl. 165. st. 2. ZOMO-a propisuje da rokovi zastare potraživanja naknade štete prema ZOMO-u počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja, takva odredba se ne smije tumačiti na način da, nakon što protekne tri godine od pravomoćnosti rješenja, tužitelj više nema pravo potraživati povrat mirovinskih davanja koja je isplatio radi propusta tuženice. Ako bi se ta odredba tumačila na taj način, tužitelj bi mogao samo potraživati povrat novčanih davanja koja je izvršio u roku od tri godine od dana pravomoćnosti rješenja, dok bi se preostala, buduća davanja smatrala zastarjelima. U stvarnosti, isplata novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja može trajati znatno dulje od tri godine od dana pravomoćnosti rješenja. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, odredba čl. 165. st. 2. ZOMO-a se odnosi samo na novčana davanja koja su obuhvaćena rješenjem, ali se odnose na razdoblje prije pravomoćnosti rješenja. Za sva buduća davanja, tj. davanja koja se odnose na razdoblje nakon pravomoćnosti rješenja, zastara počinje teći svakom mjesečnom isplatom naknade za tjelesno oštećenje jer isplatom dolazi do umanjenja imovine tužitelja, kada realno nastaje šteta tužitelju, pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanja.
19. Tužitelj u konkretnom predmetu potražuje štetu prouzročenu mjesečnim isplatama naknade za tjelesno oštećenje koju je isplaćivao svojoj osiguranici u razdoblju od 1. travnja 2019. do 31. listopada 2023. Uzevši u obzir datum najstarije isplate naknade za tjelesno oštećenje (1. travnja 2019.) te datum podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (5. studenog 2020.), odnosno datum podnošenja tužbe (16. travnja 2021.), jasno je kako zastarni rok od tri godine nije protekao u konkretnom predmetu.
20. Slijedom svega navedenog, prigovor zastare kojeg ističe tuženica je neosnovan, radi čega je i žalba tuženice također neosnovana.
21. Još jednom se ponavlja kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se u konkretnom predmetu primjenjuje zastarni rok od pet godina, a ne od tri godine, ali takva pogrešna primjena materijalnog prava ne utječe na pravilnost prvostupanjske odluke, budući da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
22. Dakle, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 31. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Iris Gović Penić
