Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1050/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda, kao predsjednice vijeća Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., Gabriele Topić Kordej sutkinje izvjestiteljice i Željke Rožić Kaleb, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: TR, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 888/2024-57 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-888/2024-57 od 21. studenog 2024., u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 6.360,52 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

Preinačuje se presuda pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 208,37 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja, pod točkom I. izreke, je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu na ime preplaćene kamate temeljem ništetnosti odredbi kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke u visini 1.560,27 EUR / 11.755,51 HRK sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno pod tom točkom izreke.

Pod točkom II. izreke, je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu na ime tečajnih razloka temeljem ništetnosti odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u visini 14.629,03 EUR / 110.222,82 HRK sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno pod tom točkom izreke. Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 6.568,89 eura.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je isplata razlike preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je u bitnome slijedeće:

- da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj od dana 18. siječnja 2006., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 159.048,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750% godišnje,

- da je ugovorena valutna klauzula,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da su navedene presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a-502.h ZPP-a i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu,

- da se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu

6. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne.

7. Nadalje je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio tražbinu za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te naložio tuženiku isplatu otklonivši prigovor zastare tražbine kao neosnovan.

8. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ga u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tužiteljice obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači, suprotno pravnom shvaćanju tuženika, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

9. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1115. st. 1. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja utužene iznose, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svake mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1. ZOO-a).

10. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva ili od dana pravomoćnosti prvostupanjske odluke, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o vezivanju glavnice za CHF, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, a zbog čega se suprotni navodi tuženika vezano za tijek zateznih kamata ne mogu prihvatiti.

11. Pravilno je odbijen i istaknuti prigovor zastare, i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17, od 14. lipnja 2018., i presude poslovni broj Pž-7129/13, od 14. lipnja 2014., a tužba u ovom predmetu je podnesena 23. travnja 2019., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

12. Neodlučni su žalbeni navodi kojima žalitelj pozivom na presude C-81/19 i C- 243/20, izlaže da je ugovaranje valutne klauzule uređeno dispozitivnim odredbama domaćeg prava, pa da je Direktivom 93/13/EEZ, isključeno ispitivanje poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli. U predmetima C 81/19 NG i OH/SC Banca Transilvania, Sud EU, zauzeto je stajalište da je isključenje dispozitivnih odredbi nacionalnog prava iz područja primjene Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dispozitivne odredbe nacionalnog prava isključene su iz područja primjene Direktive ako je tim odredbama uspostavljena ravnoteža stranaka. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule ne isključuje nepoštenost postupanja banke kod sklapanja ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula kada potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja (stajalište Suda EU zauzeto u predmetu C- 609/19 i spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance od 10. lipnja 2020.).Nadalje, prema stajalištu zauzetom u predmetu C-186/16 P, zahtjev informiranosti znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. Kada je u sporu po kolektivnoj tužbi pravomoćnom odlukom utvrđena nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak tipskih ugovora o kreditu kakav je sklopljen između tužitelja i tuženika u razdoblju na koje se odnosi kolektivna zaštita, temeljem članka 502.c ZPP, u pojedinačnom postupku sud je vezan tom odlukom i takvu odredbu ne može smatrati poštenom i valjanom.

14. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa. Za trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom tuženik nije predlagao dokaze na okolnost prethodnog informiranja tužitelja o riziku promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak a iz iskaza tužitelja koji je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao istinit proizlazi da tužitelj potrebne informacije nije dobio.

15. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita kako u osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u visini (čl. 155. st. 1. ZPP), osim u odnosu na dosuđeni trošak za sudsku pristojbu na presudu. Naime, u vezi navoda žalbe valja reći da je osnovano dosuđen tužitelju trošak za zastupanje na ročištu za objavu od dana 27. listopada 2022. jer na to ima pravo temeljem Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 ,107/15, 37/22. 126/22. i 138/23. - dalje: Tarifa) budući je na to ročište pristupio njegov punomoćnik, odvjetnik. No, u pravu je žalitelj da je neosnovano tužitelju dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu 208,37 eura. Navedeno iz razloga jer je temeljem čl. 11. st. 1. t. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023 ), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, u konkretnom slučaju na pobijanu presudu koja je donesena 21. studenog 2024.

16. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke osnovom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373 t. 3. ZPP.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.