Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1202/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, Stjepana Radića 14, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-963/2025-11 od 12. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 31.ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-963/2025-11 od 12. veljače 2026. pod točkom I. izreke te u točki II. izreke za trošak postupka u iznosu od 281,25 EUR-a.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-963/2025-11 od 12. veljače 2026 u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 843,75 EUR-a te sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 843,25 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su 25. ožujka 2014. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita te je pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično je osnovana u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troškova postupka.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9018169293 koji su 25. ožujka 2014. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije.

9. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 25. ožujka 2014. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] kojim je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 7.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, da je tužitelj potrošač te da je obrađivačka pristojba plaćena.

10. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, te da li je tuženica bez osnove stekla iznos u visini uplaćene naknade za obradu kredita te da li je tražbina tužitelja zastarjela.

11. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da na ugovorenu naknadu za obradu i odobravanje kredita tužitelj nije mogao utjecati, da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, pa je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, pa je nepoštena u smislu odredbe 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 46/07, 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), a time i ništetna u smislu čl. 102. st. 1. istog Zakona, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

13. U smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženica nije dokazala, niti je u tom pravcu uopće predlagala dokaze. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % iznosa kredita te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 13. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 i ništetne u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

14. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženica ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja, s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da je u postupku utvrđeno da tužitelj nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, kako je gore navedeno, te nije mogao tražiti da se iz ugovora izostavi čl. 13. st. 2. kojim se regulira naknada za obradu kredita.

19. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

20. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

21. Budući da je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila prava potrošača zajamčena Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi.

22. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

23. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Pravilan je pri tome zaključak prvostupanjskog suda da bi zastara zahtjeva za isplatu (restituciju) temeljem ništetnih ugovornih odredbi, s time da se napominje da isplata nije predmet spora, započela teći tek od pravomoćnosti ove presude, a što je u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike

Hrvatske od 31. siječnja 2022

24. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke.

25. Osnovano u žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud povodom njezinog prigovora na od strane tužitelja označenu vrijednost predmeta spora pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR-a.

26. Prvostupanjski sud je rješenjem na pripremnom ročištu održanom 28. listopada 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR-a i prema tako utvrđenoj vrijednosti predmeta spora odmjerio troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku.

27. Prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 40. ZPP, što je bilo od utjecanja na pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno na donošenje zakonite i pravilne odluke o parničnom trošku, na što osnovano u žalbi ukazuje tuženica.

28. Stav je ovog suda kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR-a, a na što osnovano u žalbi ukazuje tuženica. Ovo stoga što deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 13. st. 2. predmetnog ugovora služi u pravilu samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 92,51 EUR-a koji je tužitelj isplatio tuženici na osnovi ništetne ugovorne odredbe, koji iznos nije utužen zajedno sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti iako bi isto bilo za razumno očekivati, jer upravo utvrđenje ništetnosti predstavlja osnovu za isplatu, te se deklaratorni zahtjev ne bi uzimao u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavnog za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku u procesnoj situaciji da su utvrđenje ništetnosti i isplata zajedno utužene. U toj bi se situaciji vrijednost predmeta spora odredila samo prema visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu.

29. Kako se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu u slučaju zajedničkog utuženja utvrđenja ništetnosti i činidbe, to osnovano u žalbi tuženica navodi da je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku trebalo odmjeriti prema navedenoj vrijednosti predmeta spora.

30. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 92,51 EUR-a odvjetniku pripada nagrada za zastupanje po Tbr. 7./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25 – dalje u tekstu: Tarifa) u visini od 25 bodova.

31. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak ročišta za objavu presude, jer je riječ o troškovima postupka koji tužitelju pripadaju po Tbr. 9./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 37/23 – dalje: Tarifa). Naime, trošak ročišta koje sud zakazuje radi objave presude potreban je za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, obzirom da je pravo svake stranke u postupku da sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

32. Imajući u vidu utvrđenu vrijednost predmeta spora opravdani trošak zastupanja sastoji se od troška sastava žalbe po Tbr. 7./1. Tarife – 25 bodova, sastava podneska od 10. rujna 2025. po Tbr. 8./1. Tarife – 25 bodova, zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 28. listopada 2025. i 28. siječnja 2026. po Tbr. 9./1. Tarife – 25 bodova po ročištu i zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9./1. Tarife – 12,5 bodova, odnosno ukupno 112,50 bodova, pa računajući iznos boda vrijednošću od 2,00 EUR-a po Tbr. 54. Tarife uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 281,25 EUR-a.

33. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak postupka u iznosu od 1.125,00 EUR-a valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 843,75 EUR-a te u preostalom dijelu žalbu na trošak odbiti kao neosnovanu te potvrditi odluku o trošku za iznos od 281,25 EUR-a, sve temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

34. Tuženici nije dosuđen trošak žalbe, jer je sa žalbom uspjela samo u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troška postupka.

35. Slijedom izloženoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš