Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1129/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici iz Pule-Pola protiv tuženika Addiko banka d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul&Petrinović, iz Zagreba, radi utvrđenje i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo poslovni broj P- 914/2021-15 od 7. siječnja 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo poslovni broj P-914/2021-15 od 7. siječnja 2025. te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, u stadij prethodnog postupka.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.01.2005. a koje glase: u čl. 6. "... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ... te" Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune." pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.01.2005. kojima se glavnica i anuteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "... važećem na dan korištenja kredita ...", u odredbi čl. 3. st. 2. koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 369,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ..." i odredbu čl. 3. st. 3. koja glasi: " Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništenim aneks uz ugovor o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.01.2016."

2. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 50.488,37 kn / 6.700,89 eur sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini teku od dospijeće pa do isplate, sve to po stopama pobliže navedenim u izreci (toč.I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova (toč.II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 250,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi pobliže nevedenoj u izreci presude, dok je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog (toč.III. izreke)

3. Protiv navedene presude pod toč.I., toč. II. te toč.III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 250,00 kn sa zateznim kamatama i rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu i rješenje preinačiti i zahtjev tužitelja prihvatiti, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Protiv navedene presude pod toč.III. izreke u dijelu u koje nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1.ZPP. Predlaže u tom dijelu presudu preinačiti i naložiti tužitelju naknadu cjelokupnih troškova postupka, uz naknadu troškova žalbenog postupka, sve to sa zateznim kamatama.

5. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi žalbenim navodima tužitelja i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

6. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.

7. Predmet zahtjeva tužitelja je utvrđenje djelomične ništetnosti citiranih ugovornih odredbi čl.2., čl. 3.2. i čl. 6. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 4. siječnja 2025.. te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

8. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su odredbe predmetnog ugovora ništetne u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i stoga smatra da ostvaruje pravo na isplatu utuženog iznosa koji je tuženik neosnovano stekao, pozivajući se na obvezujući učinak presuda donesenih u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i tuženik, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje:ZZP/03).

9. Tužitelj ne spori da je između stranaka sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2016. kojim je provedena konverzija kredita, no smatra da su prilikom njegovog sklapanja stranke vjerovale da su u svemu suglasne no među njima je postojao nesporazum o bitnim sastojcima ugovora (glede postojanja valutne klauzule u CHF koja u trenutku sklapanja Aneksa nije postojala te glede iznosa preostale neplaćene glavnice kredita koja je u trenutku sklapanja Aneksa bila manja nego što je to njemu prikazano), pa je navedeni Aneks uz Ugovor o kreditu ništetan.

10. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da tužba tužitelja u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ( opisane u dispozitivu rješenja) predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP, da tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u toč. I dispozitiva presude, radi čega tužitelj nema pravni interes za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u dispozitivu rješenja. Stoga primjenom odredbe čl. 288. st. 1. ZPP odlučuje kao u izreci rješenja.

11. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

-da iz Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 04. siječnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja, kao korisnik kredita i pravnog prednika tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor proizlazi da je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF, da Ugovor o kreditu u čl. 6. sadrži odredbu koja glasi: " ... sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune." ; u čl. 2. sadrži odredbu koja glasi: "... važećem na dan korištenja kredita ..." Ugovor o kreditu u čl. 3. st. II sadrži odredbu koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 369,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ..." Ugovor o kreditu i u čl. 3. st. III sadrži odredbu koja glasi: "Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa st. II."

-dakle da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, kao i odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF

-da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, tzv. konverziju, kojim su izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu

-da se pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP- a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

-da su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja Aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije

-da u situaciji kada su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a, a u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen uz pravilnu primjenu te zakonske odredbe, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu nije osnovan.

12. Sud prvog stupnja nadalje zaključuje da iz činjenične osnove na koju se tužitelj poziva ne proizlazi koji su to konkretni bitni sastojci Aneksa uz Ugovor o kreditu o kojima stranke nisu bile suglasne niti je dokaz koji je tužitelj predložio radi utvrđenja činjenice da je prilikom sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu između stranaka došlo do nesporazuma (vještačenje po vještaku za financije adekvatan dokaz za utvrđenje te činjenice) radi čega tužiteljev navod o nesporazumu kod sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu ostaje na razini paušalne tvrdnje. Pored toga, posljedica nesporazuma je to da ugovor ne nastaje (čl. 282. ZOO).

13. Nadalje, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, sud prvog stupnja zaključuje da iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost kondemnatornog novčanog zahtjeva u utuženom iznosu, radi čega nije bilo potrebno na tu okolnost provoditi predložene dokaze.

14. Takva odluka suda prvog stupnja nije pravilna ni zakonita.

15. Prvenstveno valja reći da okolnosti da tužitelj pravnu zaštiti može ostvariti kondemnatornom tužbom (što pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u toč.I. izreke presude) ne znači da tužitelj nema pravni interes da se utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, kao i Aneks uz Ugovor o kreditu u predmetnom individualnom sporu.

15.1. Prema odredbi čl.187.st.2. ZPP tužba na utvrđenje može se podnijeti kada je to posebnim propisom predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

15.2. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava valja reći da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18. 126/21, 114/22 i 156/22- dalje: ZOO/05) u konkretnom slučaju u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99. i 88/01- dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 4. siječnja 2005. Međutim u odnosu na predmetni Aneks uz Ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe ZOO/05 s obzirom da je Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen 22. siječnja 2016.

15.3.Prema čl. 109. ZOO/91 na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, dok se prema čl.110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

15.4. Dakle, svaka zainteresirana osoba ovlaštena je na isticanje ništavosti koje pravo se ne gasi pa tužitelj, zasigurno ima pravo zahtijevati utvrđenje ništavim odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, tako i Aneksa uz Ugovor o kreditu, neovisno o tome što pravnu zaštitu može ostvari kondemnatornom tužbom (pravo na isticanje ništetnosti nije uvjetovano osnovanošću kondemnatornog zahtjeva).

15.5. Pri tome sudovi o ništavosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju, ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

15.6. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

16. Zato je sud prvog stupnja pogrešno zaključio o nepostojanju spomenutog pravnog interesa. Time je u postupku počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 288.st.1.ZPP, što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke o odbačaju tužbe tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti (pravilno ništavosti) odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i ništetnosti Aneksa uz Ugovora o kreditu.

17. Nadalje, osnovano navodi tužitelj, da iako je sud prvog stupnja odbacio tužbu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti Aneksa uz Ugovor o kreditu (toč.I/III. izreke rješenja), ipak se upustio u odlučivanje o valjanosti Aneksa uz Ugovor o kreditu, zaključivši da (s obzirom na činjeničnu osnovu na koju se tužitelj poziva u tužbi, te dokaze koje je na tu okolnost predložio (vještačenje, koji nije adekvatan dokaz za utvrđenje te činjenice), tužiteljev navod o nesporazumu kod sklapanja ostaje na razini paušalne tvrdnje.

18. Pored toga, tuženik je tijekom postupka tužitelju osporavao status potrošača te je tvrdio da se ne radi o potrošačkom kreditu, jer iako je kredit korišten za izgradnju i dovršenje kuće na adresi [adresa], čiji je tužitelj vlasnik u cijelosti, dio nekretnine, točnije apartman u prizemlju tužitelj koristi za gospodarske svrhe, odnosno radi obavljanja profesionalne djelatnosti (pružanje usluga smještaja).

19. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučna je činjenica ima li tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno je li predmetni ugovor potrošački ugovor, u kojem slučaju dolaze do primjene zakonske odredbe o zaštiti potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 96/03-dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. U protivnom (ako se ne radi o potrošačkom ugovoru) o osnovanosti tužbenog zahtjeva (pitanju valjanosti spornih ugovornih odredbi) potrebno je odlučiti na temelju odredbi tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91).

19.1. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio a snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03, a ako tuženik to osporava, tada je teret dokaza na tuženiku da tužitelj taj status nema (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19.2. Okolnosti odlučne za utvrđivanje pravne prirode ugovora o kreditu u trenutku njegova sklapanja treba tumačiti u duhu odluka Suda Europske unije, prije svega, kada je riječ o tekstu čl. 2. toč. (b) Direktive 93/13 treba navesti da u skladu s tom odredbom pojam „potrošač” treba razumjeti kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, da svojstvo „potrošača” određene osobe treba promatrati s obzirom na njezinu funkciju, odnosno ocijeniti ulazi li sporni ugovorni odnos u okvir djelovanja izvan profesionalne djelatnosti (presuda od 8. lipnja 2023., C-570/21, t. 30. i navedena sudska praksa).

19.3. Pri tome valja imati u vidu da u sporovima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prema čl. 502.c. ZPP te s tim u vezi shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojem unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502.c. ZPP u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama jer o tome nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

20. Nadalje, tuženiku sukladno odredbi čl.81.st.4. ZZP/03 pripada pravo dokazivati da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenima.

21. Navedene činjenice tuženik je isticao tijekom postupka, a u svrhu utvrđivanja navedenih činjenica tijekom postupka bilo je predloženo saslušanje tužitelja i svjedoka ŽP (djelatnice tuženika), dok je od predloženog dokaza saslušanjem javnog bilježnika tuženik naknadno odustao.

22. Kako je sud prvog stupnja odbacio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva na utvrđenje koje bi odredbe Ugovora o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne (ništave), dakle o tome uopće nije raspravljao, zbog pogrešnog pravnog pristupa u tom pravcu nisu provedeni dokazi, pa je činjenično stanje ostalo neutvrđeno, a samim tim ni materijalno pravo glede ništavosti odredbi Ugovora o kreditu nije moglo biti pravilno primijenjeno.

23. Nadalje, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja između ostalog, obrazlažući to stavom da tužitelj nije naveo činjenice kada je plaćao anuitete kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet te koliko je svaki plaćeni anuitet pretplaćen. Sud prvog stupnja je, osim uvida u Ugovor o kreditu i Aneks uz Ugovora o kreditu, odbio izvođenje drugih dokaza cijeneći iste nepotrebnim.

24. Ovakav stav suda prvog stupnja nije osnovan obzirom je tužitelj tužbom potraživao isplatu točno određenog iznosa, a činjenica što tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koji iznos su anuiteti pretplaćeni ne utječe na neosnovanost tužbenog zahtjeva jer je upravo u navedenom dijelu tužitelj i predložio izvođenje dokaza, a dispozicija je tužitelja hoće li potraživati zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos ili na ukupan iznos. O navedenim pitanjima zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja nije odlučivao.

25. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 369.st.1. ZPP i čl.380.toč.3. ZPP ukinuta je presuda i rješenje suda prvog stupnja i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, sukladno odredbi čl.377.ZPP u stadij prethodnog postupka, kako bi sud provođenjem novog prethodnog postupka mogao otkloniti bitne povrede na koje mu je ovaj sud ukazao ovim rješenjem.

26. U ponovljenom postupku, imajući u vidu ranije izneseno, kao i žalbene navode tužitelja sud prvog stupnja prvenstveno će meritorno odlučiti o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva vezanog za pitanje ništavosti Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzule u CHF, kao i ništetnosti Aneksa uz Ugovor o kreditu te u tom pravcu provesti predložene dokaze koje ocjeni potrebnim za odluku o osnovanosti zahtjeva, nakon čega će odlučiti o osnovanosti dijela zahtjeva kojim se traži isplata preplaćenih iznosa kredita, i za svoju odluku dati jasne i obrazložene razloge, kako bi se pravilnost i zakonitost odluke mogla ispitati.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl.166.st.3. ZPP.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak