Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1468/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-463/2020-44 od 30. siječnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-463/2020-44 od 30. siječnja 2025. godine, u dijelu pod točkom I, II, III, IV, V i VII izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja PĐ kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom VI izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.259,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim tužitelju PĐ nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Tuženica Addiko Bank d.d. dužna je tužitelju PĐ naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženica Addiko Bank d.d. dužna je tužitelju PĐ naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u tvrđuje se da su, u dijelu u kojemu predviđaju promjenjivu kamatnu stopu, ništetne odredbe čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem [broj kredita], sklopljen između tužitelja i prednika tuženice, a koje glase: "(…) sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta." "(…) u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, pa, stoga, te odredbe navedenog Ugovora, kao i sve kasnije izmjene citirane Odluke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, te se u tvrđuje da su, u dijelu u kojemu su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, ništetne odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, a koje glase: "(…) CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita." "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća (…)", "(…) CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća (…)", pa, stoga, navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, te se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.609,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki III. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.943,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženice, prema tužitelju u iznosu od 264,00 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Sa dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 1.441,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama, tužitelj je odbijen, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška u iznosu od 2.000,00 eura.

4. Rješenjem suda prvog stupnja nalaže se tužitelju da za pristup na glavnu raspravu dana 24. prosinca 2024. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka.

5. Protiv te presude žali se tužitelj, u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak parničnog postupka, te tuženica, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen njezin zahtjev za naknadu troška, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traže trošak sastava žalbi.

6. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

7. Žalba tuženice nije osnovana.

8. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome isplata iznosa od 3.609,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom žalbenog postupka.

12. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te proveo sve predložene dokaze, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu,

13. Pri tome je neosnovan prigovor tuženika da mu nije omogućeno izjasniti se o činjenici da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo jer da nisu provedeni svi dokazi s obzirom da nije saslušan javni bilježnik, budući da javni bilježnik ne može tumačiti odluke koje donosi banka, niti je upoznat s činjenicom jesu li tužitelju prilikom sklapanja ugovora bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, odnosno na ukupnu cijenu zajma, pa iskaz javnog bilježnika u vezi pojedinačnih pregovora o spornoj ugovornoj odredbi nije odlučan i ne bi mogao dovesti do drugačije odluke suda.

14. Neosnovan je i žalbeni navod glede pravnog interesa tužitelja, jer tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženice, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

18. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

19. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

20. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

22. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

23. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

25. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je došao predniku tuženice radi dobivanja kredita, te su mu u banci rekli da je on isključivo kreditno sposoban uz uvjet da kredit ishodi u švicarskim francima, na što je on pristao. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu u banci mu je objašnjeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ali nije upozoren ni na kakvu opasnost od porasta mjesečne obveze do kakve je konkretno i došlo, te mu nije niti objašnjeno o čemu ovisi promjenjivost kamatne stope, a nakon nekog vremena došlo je do velikog porasta rate kredita. Ugovor je pročitao ali nije bio toliko stručan da bi znao sve što je vezano uz ugovorne obveze, niti su ga u banci upozorili na opasnost ili na rizik valutne klauzule, i na to nije upozoren, a djelatnik banke mu nije objasnio sve odredbe ugovora o kreditu.

26. Iz takvog iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj bio adekvatno informiran o rizicima promjene tečaja, a niti je tuženica dokazala da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

27. Osim toga, tuženici je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili joj je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

28. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

29. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženice, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

30. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP.

31. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

32. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice u tom pravcu nisu osnovani.

33. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

34. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

35. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

36. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju Zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

37. Neosnovano tuženica prigovara nalazu i mišljenu financijskog vještaka, jer je isti dat stručno i obrazloženo i sukladno uputi suda prvog stupnja, te je vještak u dopuni svog nalaza, koju je sud proveo sukladno odredbi čl. 261. ZPP; u cjelosti otklonio sve eventualne nedostatke u datom nalazu, pa opetovani prigovori tuženice u tom pravcu nisu osnovani.

38. Pri tome je neosnovan prigovor tuženika glede plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog, jer tužitelj kao potrošač nije ništa stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO, nego je banka naplatila manji iznos nego što je imala pravo naplatiti zbog nižeg tečaja, ali je i tu uplatu primila banka, pa ne postoji njeno potraživanje prema tužitelju za nešto što on nije primio i zbog toga nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice u iznosu od 264,00 eura.

39. Isto tako, neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

40. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 1. travnja 2020. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

41. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka, primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa).

42. Pri tome neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja trebao primijeniti onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje, budući da prema Tbr. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

43. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio navedenu Tarifu i vrijednost boda prema njoj, te u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom dosudio trošak parničnog postupka, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

44. Isto tako neosnovano tuženica navodi da je sud prvog stupnja trebao obračunavati trošak prema vrijednosti spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje, budući da se trošak dosuđuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja onaj glavni zahtjev na temelju kojeg se dosuđuju troškovi postupka.

45. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja, jer je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava opomene pred tužbu, budući da taj trošak za podnošenje tužbe u ovom postupku nije bio potreban, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

46. Neosnovan je i žalbeni navod tužitelja da sud prvog stupnja nije imao osnova odbiti njegov zahtjev za naknadu putnih troškova, budući da, iako tužitelj ima pravo na te troškove, sukladno Tbr. 49. Tarife, nije nastanak tog troška ničim dokumentirao, jer u spis nije priložio nikakav dokaz o tome, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP.

47. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja, jer je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za pristup na ročište za objavu presude, budući da prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife tužitelj ima pravo na taj trošak s obzirom na to da je punomoćnik tuženika prisustvovao tom ročištu.

48. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu tog troška, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

49. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

50. S obzirom na to da je tužiteljica djelomično uspjela sa žalbom, to joj je i prihvaćen zahtjev za naknadu troška sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, u dosuđenom iznosu.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb