Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-852/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz [adresa], protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-556/2025- 49 od 16. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene Addiko bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-556/2025-49 od 16. prosinca 2025. pod toč.I., toč.II., toč. III., toč. IV., toč. V. izreke, pod toč. VI. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženoj naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.968,15 eur sa zateznom kamatom, te pod toč.VII. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.03.2004. a koje glase: u odredbi čl.3. II. 2. « ... kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke... »; u odredbi čl.6.1. « ... po stopi važećoj sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke... sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke. »; u odredbi čl.6.2. « ... po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama banke... »; u odredbi čl.6.3. « Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope ... »; te u odredbi čl.6.4. . « Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč. I. izreke). II. Utvrđene je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Aneksu br.1. uz Ugovor o [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.05.2005. a koje glase: u odredbi čl.3.2. « ... a o njenom iznosu Banka će također pismeno obavijestiti korisnika kredita. »: u odredbi čl.4. « ... kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke ...», pa stoga navedene odredbe Aneksa br.1. kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč.II. izreke). Utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Aneksu br.1. uz Ugovor o [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.05.2005. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.4. koja glasi: « ... obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ... » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč.III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 19.633,80 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova preplaćene kamate iznos od 3.779,18 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. V. izreke). Naloženo je tuženiku naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.968,15 eur sa zateznom kamatom koja teče od 16. prosinca 2025. pa do isplate po stopi pobliže navednoj u izreci presude , dok se u preostalom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan. (toč.V. izreke). Konačno, odbijen je zahtjev tužene za naknadom troškova postupka u cijelosti (toč.VII. izreke).

2. Protiv navedene presude pod toč. I., toč.II., toč.III., toč.IV., toč. V. izreke, pod toč.VI. izreke u dijelu koji je naloženo tuženoj naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.968,15 eur sa zateznom kamatom, te pod toč.VII. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22 i 155/23- dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima presudu preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu troškova parničnog i troškova žalbenog postupka sa zateznim kamatama, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužene je neosnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim:

-odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08. ožujka 2004. (dalje Ugovor o kreditu) i to u odredbama čl.3.II.2., čl.6.1., čl.6.3. i čl.6.4. Ugovora o kreditu,

-odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Aneksu br. 1. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.svibnja 2005. (dalje Aneks br. 1.Ugovora o kreditu) i to u odredbama čl.3.2. i čl. 4. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu ,

- odredbi o valutnoj klauzuli CHF sadržanoj u odredbi čl.4. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu, pa stoga iste ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranaka, kao i isplatu iznosa od 19.633,80 EUR s osnove preplaćenog tečaja, te iznosa od 3.779,18 EURA s osnove preplaćene kamate, sve sa zateznom kamatom.

5. Među strankama nije sporno da su dana 8. ožujka 2004. sklopile Ugovor o kreditu za iznos kredita od 60.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, da su dana 18. svibnja 2005. sklopile Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu kojim Aneksom se provela konverzija glavnice kredita na način da se glavnica kredita izražena u EUR preračunava u novu glavnicu izraženu u CHF na dan pisanja Aneksa br.1. Ugovora o kreditu i iznosi 91.146,47 CHF, da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 7,25% godišnje, dok je čl. 4. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu ista izmijenjena na visinu od 5,25% kao i da se kamatna stopa mijenjala, da je otplata kredita po Aneksu br.1. Ugovora o kreditu vezana uz valutu CHF, te da je namjena kredita bila dovršetak obiteljske kuće( čl. 2. Ugovora o kreditu).

6. U odnosu na Ugovor o kreditu sud prvog stupnja zaključuje da nema mjesta primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, VTS-a Pž- 7129/13 i presude Vrhovnog suda RH Revt-249/14. koji postupci su vođeni u odnosu na Ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

6.1. Polazeći od utvrđenja da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO/05) u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, da je tužena visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju, da je u ugovoru navela nedorečenu i nerazumljivu formulaciju o promjenjivosti kamatne stope koristeći se pritom unaprijed formuliranim standardnim ugovorom, te je time uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je, odredbom predmetnog ugovora kojom promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tužene bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, tuženica jednostrano određuje obvezu tužiteljice, koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu -o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora tužiteljica automatski zatražiti prestanak ugovora), navedenu odredbu čini ništetnom, pozivajući se na odredbe čl.4., čl.247. ZOO/05, te odredbe čl.3. Direktive 93/13 EEZ.

7. Nadalje, u odnosu na ništetnost ugovorih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF Aneksa br.1. Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja zaključuje da je Aneks br.1. Ugovora o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., da je tužiteljica nesporno potrošač pa se u predmetnoj parnici može pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivni interesa potrošača prema kojima su povrijeđeni njeni interesi time što su na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule u CHF vršene isplate većih anuiteta u odnosu na početno ugovorene u smislu čl. 502.c ZPP.

8. Ocjenom iskaza tužiteljice, sud prvog stupnja je zaključio da komunikacije tužiteljice s tuženom u predugovornoj fazi nije ni bilo te da tužiteljica u odnosu na predmetni kredit nije dobila potrebne i potpune obavijesti, dok tužena suprotno nije dokazala.

9. Stoga, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, pozivom na odredbe čl. 81., čl.87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje ZZP/03 ), čl. 324. i čl.1115. ZOO/05 prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude.

10. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

11. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365.st.2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

12. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda ima dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354 st.2 toč.11. ZPP, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužena.

13. Tužiteljica je podnijela manifestacijsku tužbu sa svrhom pribave dokumentacije koju joj tužena odbija predati, a koja dokumentacija je potrebna za utvrđenje visine preplaćenog iznosa otplate kredita. Stoga se, suprotno navodima tužene iz žalbe, ne radi o povredi odredbe čl.186.b.st.2. ZPP jer je tužiteljica dokazala pretpostavku manifestacijske stupnjevite tužbe, tako da u navedenim okolnostima tužba nije preinačena i stoga nisu ostvarene povrede odredaba čl.190. i čl.191. ZPP na koje neosnovno upire tuženik u žalbi. Posljedično se ne radi o tome da bi tužba bila nepodobna za raspravljanje tako da povreda odredbe čl.186. ZPP nije ostvarena a nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. toč.11. ZPP. Također nije ostvarena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.12. ZPP jer sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. toč13. ZPP jer sud nije odlučio u povodu nepravovremeno podnesena tužbe.

14. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je prihvaćanjem zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

15. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da se u odnosu na Ugovor o kreditu, za razliku od Aneksa br.1. Ugovora o kreditu, ne mogu primijeniti učinci presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer u tom postupku zaštita kolektivnih interesa nije ni tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u eurima, međutim u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 96/03-dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (kao i Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu).

16. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. ZOO/05 u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 8. ožujka 2024., a Aneks br. 1. Ugovora o kreditu 18. svibnja 2005. Međutim, navedeni propust suda prvog stupnja koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 81. st. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

18. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je st. 2. istog članka određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez te odredbe. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da unatoč činjenici da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna i lako uočljiva, da je tužiteljica tek jednostranom odlukom banke, na koju nije imala nikakvog utjecaja, stavljena u neravnopravan položaj kao korisnik kredita u odnosu na banku (trgovca), a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te je na temelju tih utvrđenja pravilno i utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 3.II.2, čl.8.1, čl.6.2., čl.6.3., i čl.6.4. Ugovora o kreditu kojom se banci omogućuje jednostrano i samovoljno mijenjanje visine kamatne stope bez ikakvih jasnih parametara temeljem Odluke o kamatnoj stopi kreditora ništava.

20. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno je bilo utvrditi je li predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., je li ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i je li predmetna odredba nejasna i/ili teško uočljiva i suprotna načelu savjesnosti i poštenja i je li uzrokovala znatni neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.Suprotno žalbenim navodima tužene, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja, detaljno i potpuno proveo navedeni test nepoštenosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti pravilno utvrdio da je predmetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz predmetnog Ugovora o kreditu ništava.

22. Tako je pravilno utvrđeno da, iako se radi o odredbi koja je jasna i lako uočljiva, ona je nerazumljiva, jer nisu jasni i razumljivi kriteriji po kojima će se vršiti promjena kamatne stope, jer su izostali bilo kakvi parametri o tome, što tu odredbu čini nerazumljivom i nejasnom.

23. Predmetna ugovorna odredba u ugovor je unesena samo od strane tužene, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, kako je to sud utvrdio iz iskaza tužiteljice, a u ugovoru nisu uneseni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što se čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.

24. U odnosu na ništetnosti i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF predmetnog Aneksa br.1. Ugovora o kreditu valja navesti da slijedeće:

25. Pravilno se sud prvog stupnja pri ocjeni ništavosti navedenih ugovornih odredbi predmetnog Aneksa br.1. Ugovora o kreditu rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženu da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO.

26. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

27. Stoga je i postupanje tužene po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

28.Valja reći da je suština odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

30. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora,

32. Kako iz sadržaja predloženih i izvedenih dokaze ne proizlazi da je tužena tužiteljicu informirala o uvjetima promjenjivosti kamatne stope niti rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo (a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice) to pravomoćna odluke o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi veže sud i u ovom sporu stranaka. Stoga su neodlučni za pravilnost i zakonitost presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

33. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je, da je prema realiziranom otplatnom planu obveza tužiteljice s osnova redovne kamate ukupno iznosila 43.828,66 CHF, dok bi prema početnom otplatnom planu iznosila 38.175,22 CHF, da razlika preplaćene kamate, odnosno razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu CHF kredita u iznosi 6.023,21 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 28.474,28 HRK (3.779,19 eur). Razlika preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na CHF anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i srednjem tečaju švicarskog franka koji je na dan sklapanja Aneksa br. l bio važeći prema tečajnoj listi banke iznosi 147.930,71 HRK (19.633,80 eur).

33.1. U odnosu na prigovore na nalaz i mišljenje vještaka valja odgovoriti da je vještak utvrdio visinu potraživanja u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tužene kojima ističe svoje prigovore na metodologiju izračuna, s time da iz stanja spisa proizlazi da tužena nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već da je prigovarala tome da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor s fiksnom kamatom“, tako da navedeni prigovori, stoga, nisu od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja. Pozivanje tužene na analognu primjenu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015), kojim je propisana konverzija kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije primjenjiva na konkretan ugovorni odnos.

34. Nadalje, tužena je samo istaknula prigovor da bi sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, a u tom smislu nije istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja, protutužbu ili materijalni prigovor prijeboja, pa sud prvog stupnja nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama (tako i Rev-753/2023 od 20. veljače 2024. i Rev-457/2024 od 26. ožujka 2024.).

35. Kako je pravilno utvrđeno da je tužena povrijedila interese i prava tužiteljice - potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te su stoga nepoštene, a time i ništetne, tužena je nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO/91 (kao i sada važećem čl. 1115. ZOO/05) tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

36.Prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (kao u konkretnom slučaju kada je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu utvrđena tek u ovom postupku) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

37. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari ( u odnosu na Aneks br. 1. Ugovora o kreditu) tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37.1. Stoga, imajući u vidu navedeno, time što je zastara u pogledu zahtjeva za restituciju s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovo počela teći 13. lipnja 2014., a u pogledu zahtjeva za restituciju s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF 15. lipnja 2018., da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare kao neosnovan jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 371.ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05).

38. Pravilna je i odluke o troškovima parničnog postupka, kako po osnovi (čl. 154.st.1. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155.st.1. ZPP).

38.1. Neosnovani su žalbeni navodi tužene kako troška pristupa na ročišta za objavu presude ne predstavlja opravdan trošak jer su objavljene presude javno dostupne. Naime, čl.151.st.1. ZPP propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Nadalje, čl.335.st.8. ZPP propisano je da stranci koja je pristupila na ročište na kojem se objavljuje presuda, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana. Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da sud, u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio punomoćnik tužiteljice, mora stranci uručiti presudu, te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se, dakle, o trošku učinjenom u povodu postupka, a na koji trošak tužiteljica ima pravo jer je njezin punomoćnik pristupio na ročišta. Dakle, stranci koja je zastupana po punomoćniku odvjetniku i pristupila je na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak ročišta za objavu presude jer je navedeni trošak opravdan.

39. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368.st.2. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

40. Tužena nije uspjela sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njezin teret (čl. 166.st.1. u vezi s čl. 154.st.1. ZPP).

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Gordana Bošković Majerović