REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-282/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Hasan Karajić i Damir Karajić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2026. poslovni broj: P-6952/2024-12, u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2026. poslovni broj: P-6952/2024-12.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 11. Ugovora o kreditu broj 9011894160 od 13. rujna 2006., sklopljenog između tužitelja SĐ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., u dijelu koji glasi: "11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...".

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Smatra da izreka presude ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te nema razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

2.2.Također da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način da odlučne činjenice nije utvrdio odnosno pogrešno ih je utvrdio i na tome bazirao svoju odluku, te nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti dok neke odredbe nije pravilno primijenio.

2.3. Navodi da je u odnosu na samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti jer je nesporno da je svako utuženje u odnosu na ovo potraživanje u zastari, pa je stoga bilo kakav kondemnatorni zahtjev u zastari, a time je deklaratorni zahtjev radi pomanjkanja interesa tužitelja trebalo odbaciti, jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe.

2.4 Ističe da sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi koje isti smatra ništetnim s obzirom na medijsku eksponiranost u javnosti svih činjenica vezanih uz kolektivni spor, a naročito to nije moglo ostati nepoznato tužitelju budući je po odvjetniku pokrenuto spor radi isplate razlike u tečaju CHF temeljem kolektivnog spora, pa je jasno da tužitelj ima saznanja o ništetnim odredbama najkasnije od trenutka kolektivnog spora najkasnije, a tuženi smatra da ih ima od dana sklapanja ugovora.

2.5. Osporava i utvrđenu vrijednost predmeta spora navodeći da je tuženik prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora no da sud utvrđuje vrijednost kako je tužitelj naznačio protivno zakonskim odredbama i važećoj sudskoj praksi. Navodi nadalje da je presudom sud sasvim neosnovano utvrdio ništetnom ugovorno odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita te je neosnovano naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka koje je isuviše visoko odredio, da sporna ugovorna odredba nije ništetna, i radi se o zakonom dozvoljenim ugovornim uglavcima, utemeljenim tada i sada važećom zakonskom regulativom. Odredbe su prilikom sklapanja ugovora bio predočene, objašnjene i jasno komunicirane, točno određene te je klijent bio upoznat sa visinom i iznosom navedenih naknada, upoznat sa njihovim značenjem i sadržajem te je vlastoručno potpisao ugovor dapače u obliku javnobilježničkog akta koji mu je sukladno Zakonu o javnom bilježništvu pročitan i protumačen jer upravo javni bilježnik garantira istinitost tog akta koji kao ovršna isprava ima snagu kao i presuda.

2.6.Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te tužbu odbaciti podredno odbiti, odnosno odbiti tužbu i preinačiti odluku o troškovima uz naknadu svih troškova postupka tuženiku kao i troška žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 11. Ugovora o kreditu broj 9011894160 od 13. rujna 2006. u dijelu koji glasi „11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita.

6. Nesporno je među strankama da su dana 13. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 9011894160, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 20.248,42 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, što i proizlazi iz čl. 2. Ugovora kao i da je da je predmetnim ugovorom ugovorena obveza plaćanja, prije korištenja kredita ili istovremeno, naknade za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, kako to i proizlazi iz čl. 11.3 Ugovora i da je tužitelju naplaćena sporna naknada u ugovorenom iznosu.

7. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi, a što se tiče žalbenih navoda da je neosnovano tuženik osporio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu od 1.327,02 EUR, stoga što je kod tužbe na utvrđenje, sukladno čl. 40. st. 2. ZPP-a, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a iako je točno da sukladno st. 3. istog članka sud može na pripremnom ročištu odrediti vrijednost predmeta spora u drugom iznosu, ako utvrdi da je ista previsoko ili prenisko naznačena, u konkretnom slučaju sud nije utvrdio da bi se radilo o toj situaciji.

7.1. Prvostupanjski sud nadalje ističe da vrijednost predmeta spora nije nužno vezati za visinu obveze koja proizlazi iz ugovora ili ugovorne odredbe koja je predmet utvrđenja ništetnom, a posebice bi to bilo nepravilno u konkretnom slučaju imajući u vidu i odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), prema kojoj odredbi se kod tužbe na utvrđenje kao vrijednost predmeta spora uzima najmanje iznos od 1.327,22 EUR, pa bi utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u ovom postupku u iznosu manjem od naznačenog u tužbi dovelo tužitelja u nepovoljan položaj po kojem bi trebao platiti pristojbu po višoj vrijednosti predmeta spora od one po kojoj bi imao pravo na naknadu parničnog troška u dijelu troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

8. U odnosu na prigovor da tužitelj nema pravni interes prvostupanjski sud navodi da izostanak postavljanja kondemnatornog zahtjeva u postupku, utemeljenog na pravilima o stjecanju bez osnove, ne znači da tužitelj ne može naknadno takav zahtjev postaviti u novoj parnici po pravomoćnom okončanju ovog postupka. Isto tako je neosnovan i prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti kondemnatorni tužbeni zahtjev, utemeljen na pravilima stjecanja bez osnove zbog ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ne bi bio u zastari, što tim više upućuje na postojanje pravnog interesa tužitelja.

9. U odnosu na tužbeni zahtjev prvostupanjski sud navodi:

„Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa s obzirom da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba (u to vrijeme je bio djelatna vojna osoba, a ne poduzetnik), u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe, kako to proizlazi iz njegovog iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužitelja, proizlazi i da je, kada je naknadno po dogovaranju kredita došao potpisati Ugovor, isti već bio pripremljen na obrascu, te da pritom nije bilo pregovaranja o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj, koju je uočio čitajući Ugovor prije potpisivanja. Pritom mu je rečeno da ta odredba mora biti u istom, tako da je sve bilo po principu "uzmi ili ostavi". Dodao je i da nije bilo nikakvog objašnjavanja od strane djelatnika banke o odredbi o naknadama, odnosno zašto se ta naknada naplaćuje i na koji trošak se to odnosi, a sjeća se da je bila u visini od 1% od iznosa kredita. Iskazao je i da mu je naplata naknade iziskivala dodatno financijsko opterećenje. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu te da ga je tužitelj dobio tek kada je trebao potpisati ugovor, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o plaćanju i visini naknade, a niti je bio upoznat s konkretnom visinom i svrhom naplate iste, odnosno a koje troškove se ista odnosi.

Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je ista naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga naplate iste, odnosno na koje se troškove ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje u određenom postotku od iznosa kredita, a nije utvrđeno niti da je to tužitelju objašnjeno prilikom potpisivanja Ugovora, kada je prvi puta upoznat s tom odredbom. Imajući u vidu navedeno, kao i da se radi o standardiziranom, unaprijed pripremljenom ugovoru o kreditu, u kreiranju odredbi kojeg tužitelj nije sudjelovao te da je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od 1% od iznosa kredita (202,48 CHF), čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, slijedi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik nije dokazao da korespondiraju s naplaćenim iznosom. Za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača. Konačno, imajući u vidu visinu naplaćene naknade i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi se o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita.“

10. Prvostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je sporna odredba sadržana u odredbi članka 11.3. ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe članka 81. i 87. stavka 1. ZZP-a.

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio potrošač u smislu članka 3. stavka 1. točka 1. ZZP-a. Naime u smislu Direktive 93/13 potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju kuće za stanovanje. Na žalbene prigovore valja odgovoriti da u slučaju kad banka taj status osporava upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda RH od 23. studenog 2023).

12. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

15. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

16. U provedenom postupku dokazano je i po mišljenju ovog suda da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je određena isplata administrativne naknade za obradu kredita, da je navedena odredba bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, te da tužitelj nije ni mogao pregovarati o spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj, kao i da tužitelju nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

17. Kako je odredba čl. 11.3. Ugovora o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je bio upoznat na što se točno navedeni troškovi odnose, to i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni br. Rev 673/2023- 2, od 13. veljače 2024. zauzeo stav da se o odredbi kojom se određuje naknada za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

18.1. S pravom je, stoga, prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna.

19. Istaknuti prigovor zastare potraživanja s pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan, obzirom da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Kada je neka odredba ništetna ista je ništetna od samog početka, odnosno od sklapanja ugovora pa je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti.

20. Ovaj sud primjećuje nadalje s obzirom na pravni interes da bi tužba bila dopuštena sud je dužan o tužbenom zahtjevu raspravljati i donijeti meritornu odluku o njegovoj osnovanosti i tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te učiniti vjerojatnim da će i kad (ako) njegov tužbeni zahtjev bude usvojen to za njega predstavljati ostvarenje njegove određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti.

21. Tužitelj dakle, ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i bez isticanja zahtjeva za isplatu, jer takvo utvrđenje utječe na njegov položaj, to tim šte to po ocjeni ovog suda u tom pravcu postoji pravna nesigurnost te stoga deklaratorni zahtjev ima pravni učinak.

22. Što se tiče vrijednosti predmeta spora neosnovano tuženica u svojoj žalbi ukazuje na pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda u odnosu na odluku o troškovima postupka, s obzirom da je prvostupanjski sud trošak tužitelja obračunao prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi prema deklaratornom tužbenom zahtjevu (1.327,36 eura), a prema stavu ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenjem radi se o situaciji iz članka 187. ZPP-a. te pravilno prvostupanjski sud ističe da kada nema kondemnatornog zahtjeva drugačiji određeni vps s obzirom na ZSP doveo bi do nepovoljnog položaja tužitelja u sporu zahtjev ima praktični učinak.

23. Stoga je i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonito utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

24. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

25. Slijedom izloženog, na temelju odredbe iz odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Slavonskom Brodu, 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić