Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2877/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Lidije Bošnjaković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću- Biscuoliu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-584/2019-47 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P- 584/2019-47 od 27. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I i II izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-584/2019-47 od 27. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom III i IV izreke i za navedeno sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 38.150,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. godine pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
2. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. toč. 1. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. studenoga 2007. godine, a koji glase: "…. sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. …,
Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom", pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. studenoga 2007. godine, kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "…. prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita",
- u odredbi čl. 3. toč. 2. u dijelu koji glasi: "…kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…",
- u odredbi čl. 4. toč. 3. koja glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti… obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 38.150,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. godine pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 12.822,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 420,60 eura odbija se kao neosnovan."
2. Protiv navedene presude pod stavkom I, II, III i IV izreke žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 13. studenoga 2007. godine, te isplata preplaćenih iznosa s osnove navedenih ništetnih ugovornih odredbi.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Prvostupanjski sud također nije počinio niti bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, a također je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza i to svih koje su stranke predložile, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
7. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud dijelom izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio odluku iz stavka III izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP/03).
8. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 - dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) radi čega je pobijana presuda pod stavkom III izreke preinačena temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP.
9. Između stranaka je nesporno da je predmetni ugovor o [broj kredita] sklopljen dana 13. studenoga 2007., te da je isti izmijenjen sklapanjem Aneksa tom ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. temeljem kojeg je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).
10. U odnosu na pobijani stavak I i II izreke žalba tuženika je neosnovana.
11. Pozivanjem na direktni učinak pravomoćnih presuda po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrdio ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem glavnica vezana uz valutu švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - prema jednostranim odlukama tuženika, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.
12. Naime prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi - promjenjivoj prema jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pojedinačno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi, a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost kojom se bavi ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
13. U odnosu na odluku pod stavkom III izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju novčane iznose navedene u tom stavku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama valja reći kako je ista u suprotnosti s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. Naime, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK zaključen Aneks tom ugovoru 3. veljače 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je prilikom konverzije pogrešno utvrđena nedospjela glavnica.
14. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksaa ugovora određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može s uspjehom osporavati restitucijski učinak Aneksa ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016.
15. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.
16. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.
17. Slijedom navedenog Aneksa ugovoru zaključenog pristankom tužitelja na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 13. studenog 2007., jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa ugovora o kreditu od 3. veljače 2016.
18. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf te početne kamatne stope i mijenjanih sukladno odlukama tuženika jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i promjenjivoj kamatnoj stopi nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa od dana 3. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
19. Obzirom da učinak aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u Aneksu ugovoru o kreditu od 3. veljače.2016., stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz aneksa ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početni tečaj CHf i početna kamatna stopa jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog sporazumno sklopljenog Aneksa.
20. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa ugovora kreditu obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s obzirom da učinak aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u aneksu ugovoru o kreditu. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Aneksa ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može i početni tečaj Chf i početo ugovorena kamatna stopa jer su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zamijenjene odredbama navedenog Aneksa od 3. veljače 2016.
21. Dakle, odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1. i 2. ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu od 13. studenog 2007. zamijenjeni su odredbama Aneksa tom ugovoru s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
22. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks ugovoru o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
23. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks ugovoru o kreditu otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
24. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu LN protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
25. U Aneksu ugovora o kreditu od 3. veljače.2016. ne nalaze se razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
25. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 3. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks ugovoru o kreditu dana 3. veljače 2016.
26. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Aneksa kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl. 19.e. ZPK izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.
27. Povodom zahtjeva za obeštećenje uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik iz predmetnog aneksa ugovora o kreditu imao pravo na naknadu neke daljnje štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za daljnjim obeštećenjem čini neosnovanim.
28. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se poziva na to da mu je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.
29. Slijedom izloženog, po ocjeni ovog žalbenog suda, tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu je u suprotnosti s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO to je zbog ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP valjalo primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP preinačiti pobijanu presudu pod stavkom I izreke i odbiti kao neosnovan zahtjev za isplatu.
30. Kako je povodom žalbe tuženika prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu, valjalo je u skladu s tim preinačiti i odluku o trošku sadržanu pod stavkom IV izreke prvostupanjske presude. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija je ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom, a ista se odnosi na troškove prvostupanjskog postupka kao i na troškove žalbenog postupka.
U Zagrebu, 31. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Matić