Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-851/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Željke Rožić Kaleb kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Brbić Valković, odvjetnici u Puli- Pola, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-981/2019-31 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-981/2019-31 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I.I. i I.II. izreke te iz stavka III. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-981/2019-31 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II. izreke te iz stavka III. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P- 981/2019-31 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I.III. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.344,37 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana." kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-981/2019-31 od 22. prosinca 2025. utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od 3. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i sve kasnije izmjene te odluke, kao u stavku I.I. izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku I.II. izreke navedene presude utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 3. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka i sve kasnije izmjene te odluke.

1.3. U stavku I.III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.344,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

1.4. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 10.503,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2025. do isplaze odbijen je kao u stavku II izreke prvostupanjske presude.

1.5. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka II izreke te iz stavka III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tužitelj. Pozivom na sve žalbene razloge tužitelj predlaže prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu preinačiti prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

2.2. Žali se i tuženik, koji žalbom osporava prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka I.I.-I-III. izreke te iz stavka III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška zbog svih žalbenih razloga. Povodom žalbe predlaže preinačiti osporenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu parničnih troškova i troška sastava žalbe, podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. U presudi suda prvog stupnja i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. U žalbi tuženika se netočno tvrdi kako je prvostupanjska presuda neobrazložena i stoga se neosnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07 i 125/07, dalje ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od 3. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kao u stavku I.I. i I.II. izreke prvostupanjske presude.

5.2. Odluka iz stavka II izreke prvostupanjske presude o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 10.503,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate temelji se na pravilnom zaključku o izostanku pretpostavki za primjenu čl. 1111. st. 1. ZOO.

5.3. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondemnatornu odluku iz stavka I.III. izreke kojom je tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 4.344,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. ZOO je ostvaren je u osporenoj odluci iz stavka I.III. izreke presude suda prvog stupnja.

6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 3. rujna 2007. zaključili Ugovor o [broj kredita] i to kao stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.500,00 Chf s rokom vraćanja od 312 mjeseci ili 26 godina i obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 398,08 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 18. siječnja 2016. sklopile Aneks uz ugovor o [broj kredita] temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od 3. rujna 2007. kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf kao u stavku I izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

7.2. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

7.3. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope prema odlukama tuženika i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 96. st. 2. i 4. ZZP/07 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.4. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 99. ZZP/07.

7.5. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sadržaj priloženih isprava i u savezu s iskazom tužitelja, iz kojih proizlazi da tuženik kao kreditor nije ponudio odgovarajuća objašnjenja o učincima ponuđenih ugovornih odredbi. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.1. Pravilnost primjene navedenih odredbi čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZPP/07 tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu jer se temeljem ovdje mjerodavne zakonske odredbe čl. 96. st. 2 ZZP/07 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

8.2. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 96. st. 4. ZZP/07, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita i plaćanju troškova u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo a na njemu je bio teret toga dokaza (čl. 96. st. 4. ZZP/07). Sud prvog stupnja je, postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz rezultata dokazivanja ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljem o sadržaju spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

8.3. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao sporne ugovorne odredbe, unio sebi prikladne odredbe svaljujući buduće promjene na tužitelja kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese time što je navedene promjene u unaprijed sastavljenim odredbama o kojima se nije pregovaralo prenio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

9. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. i čl. 102. st. 1 ZZP/07 je povodom tuženikovog žalbenog osporavanja odluke iz stavka I.I. i I.II. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

10.1. U odnosu na tužiteljevo žalbeno osporavanje odluke iz stavka II izreke kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 10.503,74 eura kao preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj, valja reći kako se zbog između stranaka sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu od 18. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i izvršene konverzije kredita u valutu euro ne ostvaruje direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 18. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i konverzije glavnice.

10.3. Kada je odbio zahtjev za isplatu iznosa od 10.503,74 eura uz zatezne kamate s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na ugovorenu stopu i početni tečaj, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako je tuženik navedene razlike stekao na valjanoj pravnoj osnovi iz Aneksa uz ugovor o kreditu od 18. siječnja 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

11.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

11.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 18. siječnja 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

12. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

12.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 18. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 18. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

12.2. Slijedom navedenog Ankesa uz ugovor od 18. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 3. rujna 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 18. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu.

12.3. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 3. rujna 2007. ili pri konverziji glavnice jer tih razlika nema, ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 18. siječnja 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 18. siječnja 2016. a time je sporazumno izvršena i konverzija glavnice, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu ĐP protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se povratno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

14.1. U odnosu na zaključenje Aneksa ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

14.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ i koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje za potrošača, u predmetnom se Aneksu ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa ugovoru od 18. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 18. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks ugovoru od 18. siječnja 2016.

15.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Aneksa ugovoru od 18. siječnja 2016. preplata iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 3. rujna 2007. i Aneksa ugovoru od 18. siječnja 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

16. Stoga je povodom žalbe tužitelja u odnosu na osporenu odluku iz stavka II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II izreke ove presude, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

17.1. Osnovano je tuženikovo žalbeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluke iz stavka I.III. izreke prvostupanjske presude, kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.344,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, za koji iznos prvostupanjski sud navodi da ga je utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka kao "visinu zatezne kamate obračunate na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015."

17.2. Kao što je navedeno, stranke su suglasno zaključile Aneks ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. kojim su na odgovarajući način primijenjene odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2 i 3 ZPK, temeljem kojih se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita u Chf primjenjuje kamatna stopa koja je po iznosu, vrsti i razdoblju promjene jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u protuvrijednosti valute Euro te je povodom te promjene u konverziji prilagođen otplatni plan s novim anuitetima vezanim za valutu Euro, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta.

17.3. Odredbom o načinu izračuna konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK propisano je da prethodno uplaćeni iznosi preračunati u protuvrijednost eura predstavljaju osnovu za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u euru po novom otplatnom planu uz poštovanje redoslijeda namirenja dospjelih obveza ali bez obračunavanja zateznih kamata. Stoga je ZID ZPK kao lex specialis i sukladno cilju tog propisa u vidu otklanjanja nepoštene poslovne prakse banaka utvrđene presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, uredio materijalno pravni učinak ništentosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti vezanoj za Chf iz potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

17.4. Budući da je u predmetnom slučaju utvrđen neosnovanim tužbeni zahtjev za vraćanje iznosa od 10.012,36 eura kao preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz osnovnog ugovora o kreditu jer su te odredbe suglasnošću stranaka zamijenjene novim odredbama Aneksa od 18. siječnja 2016. uz odgovarajuću primjenu čl. 19.c. ZPK, zbog akcesorne pravne naravi obveze plaćanja zateznih kamata tuženik ne može biti u zakašnjenju s ispunjenjem novčane obveze koju obvezu nema.

17.5. Obzirom da je odluka Ustavnog suda br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. dopustila retroaktivnost ZID ZPK jer povratno djelovanje imaju samo neke a ne sve odredbe tog zakona te je zaključeno da je iznimno dopušten kvazi-povratni učinak ZID ZPK na zatečene pravne odnose zbog nemogućnosti ostvarivanja legitimnog cilja tog propisa na drugi način, nema dvojbe da su tužitelj i tuženik u Aneksu od 18. siječnja 2016. konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 3. rujna 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule vezane za valutu euro i novih kamatnih stopa. Onu ništetnost koja je utvrđena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i koja se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli u valuti Chf i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. nije moguće protegnuti na navodnu ništetnost odredbi Aneksa od 18. siječnja 2016. jer obveza suda iz čl. 327. st. 1. ZOO da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ne podrazumijeva da je sud po pitanju razloga ništetnosti ovlašten izlaziti iz činjeničnog okvira na kojem se predmetni tužbeni zahtjev temelji. Budući da je sud u odnosu na činjenice vezan navodima parničnih stranaka, nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, dok svoju odluku može utemeljiti samo na iznesenoj činjeničnoj osnovi. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku tako da bi tužbeni zahtjev bio prekoračen kada bi sud svoju odluku temeljio na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj.

17.6. Stoga nije bilo mjesta utvrđivanju tuženikove obveze "u visini zatezne kamate obračunate na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015." kao što je odlučio prvostupanjski sud, a što je i u suprotnosti s čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK koji se ovdje primjenjuje kao lex specialis.

17.7. U tom je smislu prihvaćena žalba tuženika u dijelu kojim je osnovano osporena odluka iz stavka I.III. izreke presude suda prvog stupnja i u tom je dijelu primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP prvostupanjska presuda preinačena te je odlučeno kao u stavku III izreke ove presude.

18. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku III izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi i neosnovane žalbe stranaka u tom dijelu odbiti kao u stavku I i II izreke, neovisno o omjeru konačnog uspjeha stranaka u sporu. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, D i Đ od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

19. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je kao u stavku IV izreke, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st .1. ZPP.

20. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku V izreke.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej