Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-766/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić- Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Specijalne bolnice «Martin Horvat»- Ospedale specialistico «Martin Horvat», Rovinj-Rovigno, Luigi Monti 2, OIB: 06628576557, koju zastupa punomoćnik Aleksandar Puh, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-311/2019-26 od 2. svibnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-311/2019-26 od 2. svibnja 2024. godine pod točkom II izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati bruto iznos razlike plaće od 1.995,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno izrekom, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu (točka I izreke). Odbijen je kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.767,28 eura na ime troškova prijevoza sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno izrekom (točka II izreke). Rješenjem prvostupanjskoga suda utvrđeno je da je protutužba povučena (točka I izreke). Utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 911,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime bruto iznosa razlike plaće te u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 2.028,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime troškova prijevoza (točka II izreke). Naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 328,16 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 3. svibnja 2024. godine do isplate (točka III izreke). U preostalome dijelu, iznad dosuđenog, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan (točka IV izreke). Odbijen je u cijelosti zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan (točka V izreke).
2. Protiv navedene presude pod točkom II izreke žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.- dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijani dio presude preinači.
3. Žalba nije osnovana.
4. U ovome stadiju postupka predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.767,28 eura na ime troškova prijevoza za vrijeme specijalizacije tužiteljice i to za dane kada je obavljala dežurstva u matičnoj ustanovi u [adresa] za razdoblje od listopada 2014. godine do svibnja 2015. godine od mjesta specijalizacije (ovisno o periodu Zagreb, Lovran ili [adresa]) do mjesta njezinoga prebivališta (J).
5. Sporna je osnova potraživanja.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 2 ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nije našao da bi donošenjem pobijane presude ili postupkom koji joj je prethodio bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka ili da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.
7. Temeljem utvrđenja:
- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženice na radnom mjestu liječnika specijalizanta ortopedije,
- da je tužiteljica u vrijeme specijalizacije imala prijavljeno prebivalište u [adresa],
- da je tužiteljica specijalizaciju obavljala u zdravstvenim ustanovama u Zagrebu, Puli i Rijeci,
- da je tuženica tužiteljici za vrijeme specijalizacije plaćala naknadu za odvojeni život u iznosu od 1.600,00 kuna mjesečno,
- da je tužiteljica za vrijeme specijalizacije povremeno (vikendom) obavljala dežurstva u matičnoj ustanovi u [adresa],
- da je tužiteljica dana 4. srpnja 2014. godine potpisala Izjavu za naknadu troškova prijevoza u kojoj je izjavila da na posao i s posla povremeno (obavljanje dežurstva) putuje na relaciji [adresa] prema kojoj je tuženica istoj naknadila putne troškove.
7.1. Prvostupanjski sud je, rukovodeći se odredbama čl. 65. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 143/13, 96/15- dalje: KU) i čl. 65. st. 7. KU u vezi čl. 67. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj 141/12, 150/13 i 153/13- dalje: TKU), pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu troškova prijevoza s obrazloženjem da naknada za odvojeni život od obitelji isključuje naknadu putnih troškova od mjesta specijalizacije do mjesta prebivališta.
8. Žalbenim navodima se ističe da je tuženica isplaćivala tužiteljici putni trošak na relaciji [adresa] uz naknadu za odvojeni život od obitelji, pa da stoga ima pravo i na putni trošak od mjesta specijalizacije do mjesta prebivališta jer da je tuženica kod nje stvorila legitimno očekivanje da joj pripada trošak putovanja u cijelosti, sve u smislu odredbe članka 9. st. 3. Zakona o radu.
9. Suprotno žalbenim navodima, odredba čl. 65. st. 7. KU propisuje da u slučaju kada radnik prima naknadu putnih troškova za putovanje na rad izvan sjedišta poslodavca od mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta toga radnika ne isplaćuje mu se naknada za odvojeni život od obitelji, dok je odredbom čl. 67. st. 3. i st. 6. TKU propisano da se zaposleniku nadoknađuju troškovi prijevoza koji omogućavaju redoviti dolazak na posao i povratak s posla u slučaju da nije organiziran mjesni javni prijevoz.
10. Iz prethodno navedenoga par. 9. slijedi da tužiteljica ostvaruje naknadu troškova prijevoza u okvirima mjesnog javnog prijevoza gdje mjesni javni prijevoz nije organiziran i to od mjesta svoga prebivališta do [adresa] i natrag o čemu postoji i Izjava od 4. srpnja 2014. godine u spisu (list 171 spisa), dok se troškovi prijevoza od mjesta specijalizacije do mjesta prebivališta i natrag odnose na naknadu putnih troškova za putovanje na rad izvan sjedišta poslodavca od mjesta prebivališta. Stoga žalbeni navodi ne mogu dovesti u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanoga dijela presude jer tužiteljica naknadu troškova prijevoza ostvaruje po pravnoj osnovi iz čl. 67. TKU, dok je odbijena sa zahtjevom za naknadu putnih troškova po pravnoj osnovi iz čl. 65. st. 7. KU jer je izričito propisano da radnik ima pravo na naknadu putnih troškova za putovanje na rad izvan sjedišta poslodavca od mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta toga radnika samo u slučaju ako mu se ne isplaćuje naknada za odvojeni život od obitelji.
10.1. S obzirom da se tužiteljici isplaćuje naknada za odvojeni život od obitelji argumentum a contrario tužiteljica ne može ostvarivati pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta specijalizacije i natrag.
11. Slijedom svega navedenoga, a temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude, pa je odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 31. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Tomislav Aralica
