Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-561/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-658/2025-7 od 12. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja KU iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-658/2025-7 od 12. rujna 2025. u dijelu pod točkom I. izreke te se kao neosnovan odbija i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženice zahtjeva isplatu:

- iznosa od 277,42 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je određeno izrekom te presude,

- iznosa od 377,08 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je određeno izrekom te presude,

- iznosa od 517,73 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je određeno izrekom te presude i

- naknadu troškova parničnog postupka (preko pravomoćno dosuđenog iznosa od 662,93 eura) sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka I. izreke)

te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom I. izreke, žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu naknade plaće po tri osnove: za slobodne dane koji su nakon 24-satnog dežurstva padali u subote i nedjelje, za neiskorištene slobodne dane nakon 7-dnevne straže i naknadu plaće za neiskorišteni dnevni odmor.

5. Sud prvoga stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za slobodne dane koji su nakon 24-satnog dežurstva padali u subote i nedjelje uz, u bitnom, obrazloženje:

- da nije sporno da je tužitelj, u utuženom razdoblju, imao status djelatne vojne osobe u Oružanim snagama RH i da je radio na radnom mjestu vozača,

- da je obavljao 24-satna dežurstva unutarnje službe, za koja je, u skladu s odredbama Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. 118/09, dalje: Odluka/09, na snazi do 31. svibnja 2014.), odnosno odredbama Odluke o rasporedu radnog vremena (Nar. nov. 66/14., dalje: Odluka/14), ostvarivao pravo na slobodne dane u omjeru 1 prema 1,

- da iz tužiteljevih navoda proizlazi da je nakon odrađenih 24-satnih dežurstava unutarnje službe upućivan na slobodne dane koji su padali na subote i nedjelje (koje su neradni dan), ali da to ne proizlazi iz evidencija o radu tužitelja koje je dostavila tuženica,

- a da su stranke, unatoč uputi iz ukidne odluke ovoga suda poslovni broj Gž R- 402/2024-2 od 4. ožujka 2025., suglasno, na ročištu održanom 02. rujna 2025., izjavile da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju, da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od drugih neprovedenih dokaznih prijedloga i predložile su da sud zaključi glavnu raspravu,

- slijedom čega da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj odradio dežurstava u svibnju i prosincu 2013., siječnju 2014., rujnu i prosincu 2015. koja su prethodila suboti ili nedjelji, ali da svojim iskazom nije doveo u sumnju navedeno u evidencijama rada tuženice, iz koje proizlazi da u tim mjesecima tužitelj nije koristio slobodni dan nakon dežurstva koji je padao u subotu i nedjelju, a da ne postoje drugi dokazi iz kojih bi proizlazilo suprotno,

- zbog čega da tužitelj nema pravo na naknadu plaće koju je utužio po toj osnovi u iznosu od 277,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Sud kao neosnovan odbija i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 337,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje jer tvrdi da mu je nakon odrađenih 7-dnevnih straža ostalo 8 neiskorištenih slobodnih dana i to uz

obrazloženje:

- da iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju imao 7-dnevne straže, za koje je u skladu sa odredbama Odluke/09, odnosno odredbama Odluke/14 ostvarivao pravo na slobodne dane, u prvom razdoblju u omjeru 3 prema 1, a u drugom razdoblju u omjeru 5 prema 1,

- ali da iz evidencija o radu u spisu ne proizlazi da je tužitelju ostalo 8 neiskorištenih slobodnih dana, jer za suprotno, osim iskaza tužitelja, da u spisu nema nikakvih dokaza,

- slijedom čega tužitelj nije doveo u pitanje istinitost navedenog u evidencijama o radu, uz što je, suglasno s tuženicom, na ročištu održanom 02. rujna 2025. izjavio da nije potrebno pribavljati nikakvu daljnju dokumentaciju, da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te da odustaje od drugih neprovedenih dokaznih prijedloga, uz prijedlog da se glavna rasprava zaključi.

5.2. Zaključno, sud kao neosnovan odbija i zahtjev tužitelja za naknadu plaće za neiskorišteni 60 minutni dnevni odmor uz obrazloženje:

- da je Odlukama tuženika o rasporedu radnog vremena propisano da pripadnik OS RH kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od osam sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova,

- da tuženica, imajući na umu propisano čl. 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014; dalje: ZR), o čemu je stav već zauzela sudska praksa (VSRH Rev-300/22 od 23.5.2023, ŽS Split Gž R-584/2019 od 19.08.2019, ŽS Velika Gorica Gž R- 65/2023 od 30.03.2023.), nema obvezu u evidencijama o radu upisivati vrijeme dnevne stanke,

- da osim iskaza tužitelj o nekorištenju dnevne stanke u spisu drugih nema dokaza,

- a da ni sam tužitelj, u iskazu, nije jasno odredio koje dane mu nije bilo omogućeno korištenje te stanke, iako i sam potvrđuje da ju je nekad koristio.

5.3. Uz navedeno sud obrazlaže da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta prebacivanja tereta dokazivanja sa tužitelja na tuženika u pogledu radnog vremena, u smislu čl. 135. st. 4. ZR-a. Ovo jer da se na temelju stanja spisa ne može zaključiti da tuženica evidenciju radnog vremena nije vodila na propisani način. Smatra da činjenica da tuženica tužitelju eventualno nije isplatila sve što mu je bila dužna isplatiti, sama po sebi, ne znači da evidencija radnog vremena nije vođena na propisani način, nego da samo znači da tužitelju plaća nije pravilno obračunavana, ali da se iz ničeg u spisu ne može utvrditi da evidencija rada nije propisno vođena.

6. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a ocijenjeno je i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Točno žalitelj navodima žalbe, glede činjeničnog stanja, ukazuje da je ranijom ukidnom odlukom donesenom u ovom predmetu (poslovni broj Gž R-402/2024-2 od 4. ožujka 2025.) ukazano na činjenicu da je tužitelj, radi dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi slobodnih dana koji padaju u subotu i nedjelju i neiskorištenih 8 slobodnih dana nakon 7-dnevnih straža, predložio da se uz navedeno u evidencijama izvrši uvid u pisane naloga o korištenju slobodnih dana, s obzirom na propisano čl. XXII. Odluke/14. Razlog zbog čega je ovaj sud tako naveo leži u činjenici da nalog o korištenju slobodnih dana može ili potvrditi istinitost onoga što tužitelj iskazuje u ovom dijelu i što je suprotno onome što proizlazi iz evidencija o radu na kojima sud temelji svoju odluku ili pak može potvrditi da je u evidencijama o radu pravilno upisano da tužitelju slobodni dani koji su mu bili odobreni nisu padali u dane vikenda.

8. Međutim, točno je i da su obje stranke, nakon donošenja takve drugostupanjske odluke (kojom je tužitelju jasno dano pravo i mogućnost da ustraje u provođenju tog dokaznog prijedloga) na ročištu održanom 02. rujna 2025. (list 631 spisa), suglasno izjavile da, ne samo da nemaju drugih dokaznih prijedloga, već da odustaju od drugih dokaznih prijedloga te da predlažu zaključiti glavnu raspravu, uz što tužitelj nije stavljao prigovor na sadržaj ročišnog zapisnika i isti je potpisao po punomoćniku, iako tužitelju u trenutku davanje te suglasne izjave nije moglo ostati nepoznato da ovaj dokaz nije proveden.

8.1. U takvoj procesnoj situaciji, jer sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučuje samo u okviru činjenica i dokaza koje stranke iznesu (čl. 7. st. 1. i čl. 8. ZPP-a), sud nije imao mogućnost provesti neki dokaz koji je stranka predložila provesti, ali je od njega odustala, već je, nakon zaključenja glavne rasprave, sud jedino imao mogućnost o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučiti na temelju dokaza koji su u spisu. To znači da tužitelj, koji je predložio provođenje nekog dokaza, od kojeg je odustao i predložio je zaključenje glavne rasprave, a nije mu moglo ostati nepoznato, jer ima punomoćnika, da nakon zaključenja glavne rasprave sud ne može pribavljati daljnje dokaze, ne može u žalbenoj fazi s uspjehom otkloniti negativne posljedice svoje dispozicije (u konkretnom slučaju odustajanja od provođenja daljnjih dokaza i prijedloga za zaključenje glavne rasprave).

8.2. Stoga sud, kraj opisane procesne dispozicije tužitelja, tužitelja nije onemogućio u raspravljanju (čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a) niti je počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a.

9. Navodi žalbe da se nalozi za korištenje slobodnih dana nalaze kod tuženice, kojima tužitelj zapravo želi reći da on niti nije mogao dostaviti ove dokaze u spis, također nisu od utjecaja na zakonitost pobijane odluke. Ovo jer tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da se radi o dokazu koji se nalazi kod tuženice i nije tražio od suda da naloži tuženici da dostavi te dokaze (čl. 233. ZPP-a), a ni u žalbi ne tvrdi da je tako postupio, uz što je, nesporno, unatoč činjenici što ovaj dokaz nije pribavljan, zajedno s tuženicom predložio zaključenje glavne rasprave odustavši od provođenja daljnjih dokaza.

10. S obzirom na navedeno, ovaj sud pravilnim ocjenjuje zaključak suda prvog stupnja da samo svojim, općenitim iskazom, o tome da su neki slobodni dani padali u neradne dane i da mu je ostalo neiskorištenih 8 dana, tužitelj nije doveo u sumnju istinitost/ ispravnost onoga što je navedeno u evidencijama o radu tužitelja. Stoga ovaj suda pravilnom ocjenjuje odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznos od 277,42 eura i 377,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama i to iz istih razloga koje je dao prvostupanjski sud i na koje je uvodno ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci.

10.1. Ovaj sud pravilnom ocjenjuje prvostupanjsku odluku i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće, koji zahtjev je vezan uz nekorištenje dnevne stanke od 60 minuta i to iz razloga na koje se pozvao sud prvog stupnja i koji su, također, uvodno navedeni u ovom drugostupanjskom obrazloženju. Pri tome žalitelju valja odgovoriti da nema propisa koji bi određivao da je u nalogu vozaču tuženica trebala upisivati dnevne stanke, a niti je obveza vođenje evidencije o dnevnoj stanci, kako to pravilno navodi i sud, bila obveza tuženice (točka 40. obrazloženja pobijane odluke). Stoga je na tužitelju bio teret dokazati u koje dane mu korištenje dnevne stanke nije bilo omogućeno, a to tužitelj, ni po shvaćanju ovoga suda, nije dokazao, niti je u tom smislu navodima žalbe doveo u sumnju zakonitost prvostupanjske odluke u ovom dijelu.

11. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

12. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

13. Trošak žalbe tužitelju nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Jakovčević