Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-703/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P-323/2025-7 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P-323/2025-7 od 16. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„ I. Odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 5107540960 od 13. kolovoza 2012. godine zaključenog između tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% (jedancjelihsedamdesetšest posto) iznosa Kredita, odnosno minimalno 250,00 (dvjestopedeset) kuna.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Prigovor mjesne nenadleženosti ovoga suda, odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 954,64 € (devetstopedesetčetiri eura i šestdesetčetiri eurocenta) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počevši od dana donošenja presude (16. siječnja 2026.) do isplate, a sve u roku 15 dana. „

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju upire žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 13. kolovoza 2012. zaključio Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 9. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan platiti prilikom isplate kredita 1,75% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 250,00 kuna;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit koristio kako bi podmirio svoje obveze po drugom kreditu koji je bio veza uz valutnu klauzulu u CHF, te nikakvog pregovaranja o uvjetima o kreditu nije bilo, nije mogao pregovarati niti o kamata, a niti o drugim odredbama Ugovora, tako i u dijelu gdje navodi da mu ništa o ulaznoj naknadi nije rečeno, kredit da je podizao kao građanin i u vrijeme sklapanja Ugovora nije bio obrtnik, niti je imao udjela u trgovačkom društvu, već je radio kao prodavač;

- da je tužitelj kredit podigao kao potrošač, obzirom da se radi o nenamjenskom kreditu građana, a isti joj je bio nužan za plaćanje obveza po kreditu s valutnom klauzulom u CHF;

- da tužitelj s djelatnicima tuženika nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogla jedino prihvatiti ili odustati od kredita;

- da je odredbom čl. 9. Ugovora određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,750% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kuna koja se plaća iz Kredita prilikom isplate Kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi;

- da je odredbom čl. 15. 6. Ugovora, određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke;

- da je tužitelju prilikom isplate kredita temeljem predmetne odredbe na ime naknade, uskraćen iznos od 1.320,00 kuna.

6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je odredba članka 9. Ugovora nepoštena odnosno ništetna, budući se u Ugovoru samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 1,760% naknade za korištenje, bez navođenja koji se to konkretni troškovi plaćaju, da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi", pa da praksu stavljanja takvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora smatra nepoštenom poslovnom praksom, te da nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

7. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

8. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji se u ovom slučaju primjenjuje, s obzirom na vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

9. Vezano za spornu odredbu za koju tužitelj tvrdi da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, tuženik nedvojbeno nije dokazao suprotno, u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) se ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac -tužena nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što proizlazi iz iskaza tužititelja i iz same činjenice da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naplata sporne naknade bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane banke. Naime, iako je ta odredba, jasna i uočljiva, ona je bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina i koju da je tužitelj u konačnici prihvatom ponude se obvezao platiti. Međutim, u odnosu na navedeno treba reći da u situaciji kada se o predmetnoj ugovornoj naknadi nije pregovaralo, kada ista ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ista odnosi, da je za iznos te naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, nema osnove za zaključak da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te je ista stoga stvorila značajnu neravnotežu između ugovornih strana i potrošaču nametnula dodatnu obvezu.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,760%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,760% od iznosa kredita očito prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim članka 6.1. Ugovora o kreditu.

15. Točan je žalbeni navod da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita, ali o toj obvezi stranke nedvojbeno nisu pregovarale niti je tužitelj mogao na bilo koji način utjecati na obvezu plaćanja naknade ni na njezinu visinu, zbog čega je ta odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna.

16. Žalbeni navodi da je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara je neosnovan, jer uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ocjenjuje da zastarni rok počinje teći pravomoćnošću ove presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 9 predmetnog Ugovora o kreditu.

17. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

18. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 31. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras-Ivanišević