REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-286/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Vinkovaca, Vinkovci, Bana Jelačića 1, OIB: 67648791479, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-54/2025-2 od 4. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-3206/2023 od 30. listopada 2024., u sjednici održanoj 31. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 726.702,74 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 82.140,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2024. do isplate (toč. II.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 13.690,00 eura (toč. III.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima toč. I. i II. izreke.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3274/2025-2 od 16. rujna 2025. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:
„Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta, ili na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije i to pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da ne postoji obveza tuženika za plaćanje utuženog iznosa, te predlaže da se revizija odbije.
6. Revizija tužitelja nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade u iznosu od 726.702,74 eura i to za razdoblje od 2013. do 2018. odnosno za 316 dana 2018., a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika zbog korištenja nekretnina u vlasništvu tužitelja odnosno pod upravom tužitelja u izvršavanju ovlasti prava puta bez pravne osnove, po osnovi ispunjenja zakonske obveze plaćanja naknade za pravo puta, podredno zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva, odnosno po osnovi naknade koristi stečene uporabom tuđe stvari u svoju korist ili po osnovi naknade štete u vidu izmakle koristi.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik, odnosno na nekretninama koje su u vlasništvu tuženika,
- da tuženik koristi tu infrastrukturu od devedesetih godina prošlog stoljeća,
- da je tužitelj 13. studenoga 2018. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje HAKOM) za utvrđenje infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta,
- da je HAKOM rješenjem klasa: UP/I-344-03/17-11/2175, urbr.: 376-10-19-13 od 15. siječnja 2019. utvrdio da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 13. studenoga 2018.,
- da tuženik plaća naknadu za pravo puta sukladno rješenju HAKOM-a od 13. studenoga 2018.,
- da su tužitelj i tuženik ranije sklopili Ugovore o osnivanju prava služnosti i Ugovore o pravu građenja te da je po tim ugovorima tuženik platio tužitelju ugovorenu naknadu i to jednokratno,
- da je Ugovore o pravu služnosti tužitelj otkazao tuženiku 4. veljače 2021., te da je tuženik povodom toga pokrenuo parnični postupak radi osporavanja otkaza Ugovora o pravu služnosti.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da tuženik kao infrastrukturni operator nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije podnošenja zahtjeva HAKOM-u za utvrđenje infrastrukturnog operatora u visini koja je određena rješenjem HAKOM, budući je za to razdoblje tuženik platio naknadu za pravo puta u skladu s Ugovorima o osnivanju prava služnosti odnosno Ugovora o pravu građenja.
11. U pobijanoj drugostupanjskoj odluci se ističe da tužitelj neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje zahtjeva u smislu pravila o stjecanju bez osnove, odnosno u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO). To iz razloga što tuženik ima pravo puta na nekretninama tuženika, a što predstavlja valjanu pravnu osnovu. Jednako tako drugostupanjski sud smatra da obveza plaćanja naknade za pravo puta, u visini koja je utvrđena rješenjem HAKOM-a, postoji od trenutka donošenja tog rješenja, a ne i za razdoblje prije toga, odnosno da nisu ispunjene niti pretpostavke za naknadu štete.
12. Prema odredbi čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ br. 73/08, dalje ZEK/08) smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. istog zakona, uz ispunjavanje jednog od sljedećih uvjeta: da posjeduje građevinsku dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravni predaka ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Slijedom toga pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine u vlasništvu tužitelja nije koristio bez pravne osnove, obzirom da je iste koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu i to temeljem citirane odredbe čl. 28. st. 1. ZEK/08.
13. Međutim, nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ br. 72/17, dalje ZIDZEK/17) u bitnome izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta te da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatera u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK, određeno je naveo da „Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta.“ Iz toga slijedi da je već i ranije bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju samog zakona.
14. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ br. 73/08, 90/11, dalje ZEK/11), prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredbom čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ br. 152/11, dalje Pravilnik/11) koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, samo uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze.
15. Visina gore navedene naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima koje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.
16. Ovaj sud je u odluci Rev-613/2023-4 od 29. travnja 2025. izrazio pravno shvaćanje, koje se u ovoj presudi reafirmira, radi čega odgovor na postavljeno pitanje glasi:
„Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11 prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koja proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.
Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatora, prema parametrima propisanim odredbama ZEK-a.“
17. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj za utuženo razdoblje plaćao naknadu u skladu sa sklopljenim Ugovorima, to za utuženo razdoblje do podnošenja zahtjeva HAKOM-u 13. studenoga 2018. ne postoji obveza tuženik za plaćanje naknade za pravo puta preko ugovorenog iznosa.
18. Radi navedenog podnesena revizija nije osnovana, pa ju je valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 391. st. 6. ZPP.
Zagreb, 31. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
