Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-848/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-102/2021-15 od 3. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 102/2021-15 od 3. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 8.855,07 EUR (slovima: osam tisuća osamsto pedeset pet eura i sedam centa) sa zateznim kamatama od 24. listopada 2020. do isplate.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.855,07 eur sa zateznim kamatama, sa osnova obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja 140-02/07-01, urbroj 341-25-05/3-07 134223 od 7. svibnja 2007. koji je tužitelj za razdoblje od 3. ožujka 2019. do 30. rujna 2020., isplatio ĆV udovici pokojnog osiguranika LV, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 29. rujna 1993. i koju je prouzročio osiguranik tuženika.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da se 29. rujna 1993. dogodila prometna nesreća koju je prouzročio osiguranik tuženika ĐV, a u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja LV. Nije sporno da je njegova smrt nastupila kao posljedica ozljede na radu te da je tužitelj udovici svoga osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu i to temeljem rješenja klasa 140-02/07-01, urbroj 341-25-05/3-07 134223 od 7. svibnja 2007.

7. Na tako valjano utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

8. U ovoj žalbenoj fazi postupka, sporno je, i nadalje, je li se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 - dalje: ZOOP), dakle sporna je primjena materijalnog prava te posljedično tome način utvrđivanja stvarne štete tužitelja.

9. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

10. Sukladno odredbi čl. 161. st. 2. toč. 2. ZOMO naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

11. Prema čl. 164. st. 1. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

12. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.)

13. U konkretnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete u visini isplaćene obiteljske mirovine supruzi pokojnog tužiteljevog osiguranika, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. ZOMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev.

15. Naime, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni brojevi Rev-497/2022 od 14. veljače 2024., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/18 od 15. kolovoza 2020. i dr. ).

16. Dakle, kada se odgovornost osiguratelja, a što je u konkretnom slučaju, temelji na odredbama ZOOP primjenjuje se taj Zakon, a to stoga što ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito.

17. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema članku 8. stavak 1. ZOOP u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to primjenom članka 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

18. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je primijenio odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, već da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP i ZOMO, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

19. Iz ranije citirane zakonske odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova obiteljske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika (tako i VSRH u odluci Rev-787/2023-2 od 27.3.2024.).

20. Tužitelj žalbom nije osporavao utvrđenje prvostupanjskojg suda po kojemu u konkretnom slučaju ne postoji razlika između isplaćene mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP kada je odbio tužbeni zahtjev.

21. Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina