Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-460/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Medical Intertrade d.o.o. Sveta Nedjelja, Ulica dr. Franje Tuđmana 3, OIB: 04492664153, kojeg zastupa punomoćnik Marko Bekavac Basić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-145/2018-98 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-145/2018-98 od 29. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke (pravilno: IV.) u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 9.311,06 eura.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-145/2018-98 od 29. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 265,44 eura neto sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate te pod točkom III. izreke (pravilno: IV.) u kojoj naloženo tuženiku naknaditi tužitelju u parnični trošak u iznosu od 9.311,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja na naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.492,25 EUR bruto sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 1. kolovoza .2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja .2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u svakom pojedinačnom mjesečnom iznosu, u roku 15 dana.

Pod točkom II izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 28.156,53 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom I. izreke).

U točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 265,44 eura sa zateznom kamatom koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedeno iznosa pa do isplate.

Pod točkom III. (pravilno: IV. izreke) je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.311,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pod točkom II. izreke te pod točkom III. (pravilno: IV. izreke) u dijelu u kojem mu nije priznat trošak parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 9.311,06 eura žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu troška ili istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke, pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 265,44 eura neto sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate te pod točkom III. izreke (pravilno: IV.) u kojoj naloženo tuženiku naknaditi tužitelju u parnični trošak u iznosu od 9.311,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. pa do isplate žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Trošak sastava žalbe ne traži.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tužitelja i tuženika su neosnovane.

6. Predmet spora je isplata naknade plaće i ostalih materijalnih prava (božićnice i uskrsnice) iz radnog odnosa, i to: a) za razdoblje u kojem tužitelj nije radio zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu – od 01.02.2014. do 17.12.2016. te b) za razdoblje u kojem je radio na temelju rješenja o privremenoj mjeri kojom je privremeno vraćen na posao za vrijeme trajanja radnog spora o nedopuštenosti otkaza – od 17.12.2016. do 27.08.2018.

7. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se pozivaju oba žalitelja. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U odnosu na žalbu tuženika

8. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 1997., najprije na radnom mjestu dostavljača vozača, a potom od 2008. godine na radnom mjestu skladišnog radnika saniteta,

- da mu je tuženik odlukom od 7. listopada 2013. otkazao ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

- da je taj otkaz utvrđen nedopuštenim presudom ovog suda poslovni broj Pr- 84/2015-43 od 9. prosinca 2016., koja je postala pravomoćna 7. veljače 2018.,

- da je tuženik tužitelja s danom 17. prosinca 2016. vratio na posao i prije pravomoćnosti navedene presude, a na temelju rješenja ovog suda od 9. prosinca 2016. kojim je određena privremena mjera povratka tužitelja na rad,

- da je tužitelj potom kod tuženika do 27. kolovoza 2018. radio na temelju rješenja o privremenoj mjeri, a od 27. kolovoza 2018. nastavio je s radom na temelju pravomoćne sudske presude kojom je utvrđeno da otkaz nije valjan i da njegov radni odnos nije prestao,

- da je trenutku otkazivanja između stranaka bio na snazi Ugovor o radu od 30. lipnja 2001. (str. 6-9 spisa) s pripadajućim Aneksom od 15. svibnja 2008. (list 10 spisa).

- da su stranke naknadno sklopile novi Ugovor o radu od 16. prosinca 2016. (list 31-35 spisa), i to na temelju rješenja od 9. prosinca 2016. kojim je određena privremena mjera vraćanja tužitelja na posao i prije pravomoćnosti sudske presude o nedopuštenosti otkaza.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio:

- da vraćanje tužitelja u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza znači da mu se za čitavo razdoblje u kojem je taj otkaz proizvodio učinke – dakle od prestanka rada pa do pravomoćnosti presude kojom je utvrđena nevaljanost otkaza – prava iz radnog odnosa trebaju prosuđivati po Ugovoru o radu od 30. lipnja 2001. (sa Aneksom od 15. svibnja 2008.) koji je važio u trenutku otkaza, a ne po kasnijem Ugovoru o radu od 16. prosinca 2016. To iz razloga što je kasniji ugovor sklopljen samo radi provedbe rješenja o privremenoj mjeri kojom je određeno da se tužitelj vraća na posao prije pravomoćnosti presude o nedopuštenosti otkaza, što jasno proizlazi iz čl. 1. i čl. 2. tog Ugovora, a da nije bilo nedopuštenog otkaza, ne bi došlo ni do privremene mjere pa onda ni do sklapanja novog Ugovora o radu od 16. prosinca 2016. koji je vezan isključivo uz tu privremenu mjeru, što znači se nakon pravomoćnosti presude o nedopuštenosti otkaza valja uzeti da je tužitelj čitavo vrijeme bio u radnom odnosu na temelju Ugovora o radu od 30. lipnja 2001. sa Aneksom od 15. svibnja 2008. koji su važili u trenutku otkaza, neovisno o kasnije sklopljenom Ugovoru o radu od 16. prosinca 2016. koji je samo bio posljedica privremene mjere,

- da vraćanje tužitelja u poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nedopuštenog otkaza podrazumijeva da se tužitelju trebaju uračunati novčana primanja iz radnog odnosa koje je u međuvremenu ostvario kod drugih poslodavaca, jer iz Potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16.04.2019. (str. 89-93 spisa) proizlazi da je nakon otkaza radio kod poslodavaca Texo Ratio d.o.o. (od 11.03.2015. do 30.06.2015.) i Jessa 2002 j.d.o.o. (od 05.04.2016. do 18.09.2016.),

- da tužitelj za razdoblje u kojem nije radio zbog nedopuštenog otkaza tužitelj ima pravo na naknadu plaće i druga materijalna prava koje bi po redovnom tijeku stvari ostvario da je radio,

10. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je u Pravilniku o radu tuženika iz veljače 2014. (str. 37-62 spisa) bilo određeno da radnik ima pravo na plaću koja se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta zajedno sa uključenim dodatkom na staž (čl. 59.), s time da se osnovna plaća ugovara ugovorom o radu, a izražava se koeficijentom koji predstavlja ugovoreni iznos sa uključenim dodatkom s naslova minulog rada (čl. 60. st. 1.), kao i da se najniža bruto osnovna plaća za najjednostavnije poslove i zadatke određuje za svaku godinu odredbama pozitivnih propisa te predstavlja najniži iznos plaće (čl. 60. st. 2.),

- da je Pravilnikom o radu bilo određeno da se osnovna plaća ugovara ugovorom o radu i izražava koeficijentom, dok u tužiteljevom Ugovoru o radu od 30. lipnja 2001. s Aneksom od 15. svibnja 2008. nema ugovorne odredbe o iznosu osnovne plaće, nego samo o koeficijentu (2,91),

- da bi koeficijent za određivanje plaće, koji se spominje u čl. 60. st. 1. Pravilnika o radu i koji je izričito ugovoren u čl. 9. st. 1. Ugovora o radu (kao 2,91), podrazumijevao da se osnovna plaća određuje umnoškom tog koeficijenta i određene osnovice, međutim ni u Ugovoru o radu ni u Pravilniku o radu nije regulirano koliko bi iznosila ta osnovica (koja bi se trebala množiti sa ugovorenim koeficijentom 2,91), ni tko tu osnovicu i na koji način određuje,

11. Imajući u vidu takav sadržaj odredbi Ugovora o radu i Pravilnika o radu, zbog njihovih nejasnoća i nedorečenosti, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljeva plaća na temelju tih akata neodrediva, jer je određen samo koeficijent za izračun osnovne plaće, a ne i način utvrđivanja osnovice. Bez da je poznato kolika je osnovica ili bar na koji način se osnovica računa, ne može se utvrditi ni iznos osnovne plaće, kao umnožak ugovorenog koeficijenta (2,91) i ovdje nepoznate osnovice. Takav zaključak prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12. Prema čl. 90. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/2014; dalje: ZR) ako plaća nije određena propisom, kolektivnim ugovorom ni pravilnikom o radu, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću (st. 3.), pri čemu se pod primjerenom plaćom smatra ona plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad (st. 4.).

Identične odredbe sadržavao je i čl. 82. st. 3. i 4. Zakona o radu iz 2009. ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13).

13. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud proveo financijskog vještačenje prvo po vještakinji Ljerki Živković, na čiji nalaz i mišljenje su stranke imale primjedbe, a koje prema ocjeni suda prvog stupnja nisu bile uspješno otklonjene usmenim saslušanjem vještakinje (str. 240-243 spisa), sud je u skladu sa čl. 261. ZPP odredio provođenje novog financijskog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću .

14. Vještak Zrinko Ručević je nalaz i mišljenje od 05.04.2024. (str. 426-434 spisa) također sačinio u dvije varijante, i to jednu varijantu prema komparativnom radniku VĐ u kojoj je neisplaćenu razliku plaće izračunao u iznosu 25.492,25 EUR (192.071,36 HRK) bruto, a drugu varijantu prema umnošku zakonom propisane minimalne plaće i ugovorenog koeficijenta u kojoj je neisplaćenu razliku plaće izračunao u iznosu 53.648,78 EUR (404.216,73 HRK) bruto.

15. Na ročištu održanom 3. ožujka 2025. (str. 649-650 spisa) je prvostupanjski sud proveo usuglašavanje vještaka te se vještakinja Ljerka Živković se očitovala na način da razlika između njihovih nalaza u obje varijante postoji u izvorima podataka, jer da je vještak Zrinko Ručević imao na raspolaganju potpuniju dokumentaciju, a osim toga da ona prilikom izračuna nije uračunavala plaće koje je tužitelj ostvario kod drugih poslodavaca. Vještakinja Ljerka Živković se izričito očitovala da zbog tih razloga nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića smatra mjerodavnijim, u obje varijante.

16. Sud prvog stupnja smatra mjerodavnom za presuđenje varijantu izračuna prema podacima usporednog radnika VĐ, jer tužiteljeva plaća nije odrediva na temelju Ugovora o radu i Pravilnika o radu, pa mu je stoga tuženik u skladu sa čl. 90. st. 4. ZR-a bio dužan isplaćivati primjerenu plaću za poslove koje je obavljao.

17. Nadalje, prvostupanjski sud ocjenjuje da varijanta prema kojoj bi se plaća tužitelja utvrđivala umnoškom zakonom propisane minimalne plaće i ugovorenog koeficijenta (2,91) nema uporišta ni u Ugovoru o radu ni u Pravilniku o radu te bi rezultirala ostvarenjem potpuno nerealnih iznosa plaće za one poslove koje je tužitelj obavljao, pri čemu posebno valja istaknuti da mu tuženik ni prije otkazivanja nije obračunavao plaću na taj način. Iako ni Ugovor o radu ni Pravilnik o radu ne sadrže podatak o osnovici za obračun plaće (već samo o koeficijentu), navedeno ne znači da se kao osnovica treba uzeti zakonom propisana minimalna bruto plaća, jer su osnovica za obračun plaće i zakonom propisana minimalna bruto plaća potpuno različiti pojmovi, a ni Ugovorom o radu ni Pravilnikom o radu nije predviđen takav način obračuna. U čl. 60. st. 2. Pravilnika o radu (str. 51 spisa) spominje se zakonom propisana minimalna plaća, ali ne kao osnovica za obračun plaće (umnoškom sa koeficijentom), nego kao najniža osnovna bruto plaća koja se može isplatiti radniku.

18. Opisana utvrđenja, zaključke i ocjene prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tuženik ih nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud proizvoljno prihvaća usporednog radnika kao osnovu za utvrđenje „primjerene“ plaće. Naime, u situaciji kada tuženik kao poslodavac, ni Ugovorom o radu s tužiteljem niti u Pravilniku o radu, nije jasno odredio osnovicu plaće s kojom bi se množio ugovoreni koeficijent od 2,91 (čl. 9. Ugovora o radu od 30. lipnja 2001., list 6-9 spisa), pravilno je sud prvog stupnja visinu plaće utvrđivao prema plaći usporednog radnika VĐ, koji je radio na istim poslovima kao i tužitelj. Pritom je neodlučna činjenica, koju žalitelj ističe, da je kod tužitelja koeficijent na isplatnim listama bio različit od ugovorenog jer je tuženik bio obvezan isplaćivati tužitelju plaću prema ugovorenom koeficijentu, a s obzirom da je ugovor izvor prava među stranaka te su ga ugovorne strane dužne poštivati.

20. Također su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava tužitelju pravo na isplatu božićnice i uskrsnice. To iz razloga što se radi o dodacima na plaću koje je tuženik isplatio radniku VĐ koji je radio na istom radnom mjestu kao i tužitelj, tako da tužitelj ima legitimno očekivanje da bi tuženik i njemu isplatio navedene dodatke te se ne radi ni o kakvoj pravnoj nesigurnosti poslodavca na koju se tuženik poziva.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju puni iznos naknade plaće i za razdoblje u kojem je tužitelj radio kod drugog poslodavca.

22. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da iz Potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. travnja 2019. (str. 89-93 spisa) proizlazi da je tužitelj nakon otkaza radio kod poslodavaca Texo Ratio d.o.o. (od 11.03.2015. do 30.06.2015.) i Jessa 2002 j.d.o.o. (od 05.04.2016. do 18.09.2016.).

23. Iz Potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. travnja 2019. je vidljivo da je tužitelj za ukupno trajanje radnog odnosa kod poslodavaca Texo Ratio d.o.o. od 3 mjeseca i 20 dana primio plaću od ukupno 5.256,15 kuna te od poslodavca Jessa 2002 j.d.o.o. za vrijeme trajanja radnog odnosa od 5 mjeseci i 8 dana je primio ukupno 20.668,62 kune, koje iznose je sudski vještak Zrinko Ručević u svom nalazu i mišljenju uračunao na način da je od pretpostavljenih iznosa tužiteljevih plaća oduzimao u razdoblju od siječnja 2015. do studenoga 2015. iznose od po 438,76 kn mjesečno te u razdoblju od siječnja 2016. do studenoga 2016. je oduzimao tužiteljeve primitke u iznosu od po 1.722,39 kuna mjesečno (Tablica 1 nalaza i mišljenja zaprimljenog 8. travnja 2024., list 428 spisa), što znači da je ukupne tužiteljeve primitke kod drugih poslodavaca podijelio na mjesečne iznose te iz oduzeo od tužiteljeve potencijalne plaće, zbog čega da su žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu neosnovani.

24. Tuženik osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka navodeći da prvostupanjski sud pogrešno uzima pravnu osnovu (nedopuštenost otkaza) kao osnovu uspjeha, dok je predmet spora bio isključivo visina novčane tražbine, pri čemu je tuženi zahtjev u većem dijelu odbije.

25. No, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno vodio računa i o uspjehu u odnosu na pravnu osnovu, koja nije nedopuštenost otkaza već pravo na isplatu naknade plaće i dodataka na plaću, a s kojom osnovom je tužitelj uspio, dok je u pogledu visini uspio u omjeru od 47%, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud te pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio pojedine radnje punomoćnika za koje je tužitelju priznata naknada, i to u visini koju također pravilno odredio.

26. Slijedom svega iznesenoga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovani te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

27. Tužitelj u žalbi ističe da je su prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 335. i 336. ZPP-a, i to iz razloga što je povrijedio kogentna pravila o objavi presude, odnosno presuda nije uredno objavljena jer je na ročištu za objavu presude zakazanom za dan 29. svibnja 2025., a što je vidljivo iz zapisnika, sud tek pročitao i u zapisnik unio izreku presude, dok ni na koji način istu nije obrazložio bilo usmeno bilo pismeno.

28. Odredbom čl. 354. st. 1. ZPP-a je propisano da bitna potvrda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

29. U zapisniku s ročišta za objavu presude održanog dana 29. svibnja 2025. je navedeno „nakon što je pročitana izreka objavljene presude, razlozi iste ukratko su izneseni, a pismeni otpravak presude neposredno se uručuje punomoćnici tužitelja…“

30. Dakle, iz sadržaja zapisnika proizlazi da su razlozi presude ukratko izneseni, no da je prvostupanjski sud to i propustio učiniti, tužitelj u žalbi ne iznosi niti jedan razlog zbog čega bi takav eventualni propust bio ili mogao biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

31. Nadalje, tužitelj ističe da on ima pravo na osnovnu plaću uvećanu za koeficijent složenosti i dodatak za radni staž, a koja osnovna plaća se prema čl. 60. st. 2. Pravilnika o radu određuje prema pozitivnim propisima o najnižem iznosu plaće, odnosno na temelju Zakona o minimalnoj plaći ("Narodne novine", br. 118/18, 120/21 i 152/24), odnosno pratećim uredbama Vlade Republike Hrvatske.

32. Opisani žalbeni navod je neosnovan jer je odredbom čl. 60 st. 2. Pravilnika o radu tuženika propisano: „Najniža bruto osnovna plaća za najjednostavnije poslove i zadatke određena za svaku poslovnu godinu odredbama pozitivnih zakonskih propisa te predstavlja najniži iznos plaće s tim da se visina plaće radniku svakomjesečno prilikom utvrđivanja rezultata poslovanja od stane poslodavca“.

33. Dakle, citiranom odredbom je propisano na koji način se određuje najniža bruto osnovna plaća za najjednostavnije poslove, a ne radi se o osnovici plaće koju je potrebno množiti s ugovorenim koeficijentom složenosti kako bi se dobio izračun mjesečne plaće, kako to neutemeljeno nastoji prikazati tužitelj.

34. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 90. st. 3. i 4. ZR-a pravilno utvrdio naknadu plaće u visini primjerene plaću za radno mjesto na kojem je tužitelj radio do otkazivanja ugovora o radu, umanjenu za iznose koje je tužitelj primio na ime plaće od drugih poslodavaca u utuženom razdoblju, zbog čega je žalba tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana.

35. Tužitelj u žalbi osporava odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 10. srpnja 2019. (jer je njime predložio zadatak vještaku što je trebalo napraviti još u tužbi ili na pripremnom ročištu) ni podnesaka od 21. veljače 2020., 19. listopada 2021. i 17. siječnja 2022. (jer su njima dostavljene samo uplatnice). Opisane razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da treba dodati da u spisu nema podneska s datumom 21. veljače 2020., već 20 .veljače 2020. (list 110 spisa) i istim nije dostavljena uplatnica, već se radi o požurnici kojom tužitelj traži „nastaviti s postupanjem u ovosudnom predmetu“, ali se i nadalje radi o podnesku koji nije bio nužan za vođenje postupka te tužitelju ne pripada pravo na naknadu zatraženog troška. Također treba reći da je podatak o uplati predujma dostavlja u spis računovodstvo suda, tako da sastav podnesaka kojima se dostavljaju uplatnice zaista ne predstavljaju troškove koji bi bili potrebni za vođenje parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

26. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

37. S obzirom da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka III. izreke).

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac