REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3553/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DOBAR PARTNER d.o.o., OIB 65278787645, Zagreb, Siniše Glavaševića 6, kojeg zastupa punomoćnica Ružica Grbavac, odvjetnica u Sesvetama, protiv tuženika MARKER d.o.o., OIB 43509185735, Varaždin, Ulica braće Radić 63, kojeg zastupa punomoćnica Dijana Kladar, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni bro j P-76/2021-57 od 25. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P -76/2021-57 od 25. lipnja 2025.

II. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-76/2021-57 od 25. lipnja 2025. utvrđeno je da je s danom 21. svibnja 2021. raskinut Ugovor o izradi web projekta i usluzi podrške web programa br. 1162-2019 (dalje: Ugovor) sklopljen u Varaždinu 9. prosinca 2019. između tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvođača (točka I. izreke). Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. stavka 2. Ugovora koja glasi: „Ako Naručitelj nakon plaćanja predujma otkaže ugovorni odnos iz bilo kojeg razloga Marker zadržava cjelokupni iznos predujma, koji će se u tom slučaju smatrati naknadom za vrijeme koje je Marker utrošio na postupak pregovaranja i sklapanja ugovornog odnosa koji neće zbog otkazivanja Naručitelja doći u fazu realizacije i naplate, te Marker nadalje ima pravo naplatiti i sve usluge koje je zaista pružio.“ Točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 10. stavka 7. Ugovora koja glasi: „Ako Naručitelj nakon plaćanja predujma za uslugu izrade web projekta otkaže ugovorni odnos iz bilo kojeg razloga Marker zadržava cjelokupni iznos predujma, koji će se u tom slučaju smatrati naknadom za vrijeme koje je Marker utrošio na postupak pregovaranja i sklapanja ugovornog odnosa koji neće zbog otkazivanja Naručitelja doći u fazu realizacije i naplate, te Marker nadalje ima pravo naplatiti i sve usluge koje je zaista pružio.“. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 28.655,43 eur / 215.904,38 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi za trgovačke ugovore. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.771,38 eur sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.114,26 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 EUR i sudske pristojbe u iznosu od 83,26 EUR.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora utvrđenje da je Ugovor raskinut 21. svibnja 2021., da su ništetne odredbe članka 3. stavka 2. i članka 10. stavka 7. Ugovora te isplata iznosa od 28.655,43 EUR kao posljedice raskida Ugovora. Tuženik je tužbeni zahtjev osporio u cijelosti.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik koristio zastarjele tehnologije koje više nisu pružale dovoljnu sigurnost u korištenju aplikacije web shopa, odnosno on line prodaje koju je želio implementirati tužitelj slijedom čega cjelokupni posao tuženika nije zadovoljio svrsi zbog čega je tužitelj nakon proteka rokova za izvršenje djela osnovano raskinuo Ugovor. Zaključio je da tužitelj osnovano traži povrat uplaćenog iznosa na ime ugovorene cijene usluge jer je izvršena usluga neupotrebljiva i nije u skladu s pravilima struke zbog čega je tužitelj osnovano tuženiku izjavio raskid Ugovora i traži povrat danog na temelju Ugovora. Odredbe članka 3. stavka 2. i članka 10. stavka 7. Ugovora ocijenio je ništetnim ocijenivši kako je odredba Ugovora da u slučaju raskida ugovora tuženik zadržava za sebe cjelokupni iznos ugovorene cijene te da se to smatra naknadom za vrijeme koje je tuženik utrošio za pregovaranje, u očitom nesrazmjeru s onim što tuženik treba dati, odnosno učiniti, zbog čega neosnovano tuženik za sebe ugovara takvu naknadu. Ocjenjuje da je takva odredba protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima i ništetna prema odredbi članaka 322. i 329. tog Zakona.

8. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama pa tako ni jasne razloge o tome koje odredbe materijalnog prava se primjenjuju, odnosno na temelju koje odredbe materijalnog prava je sud zaključio da je Ugovor raskinut i da su njegove određene odredbe ništetne, zbog čega pobijanu presudu nije moguće ispitati posljedično čemu je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Iz pobijane presude nije razvidno zašto je prvostupanjski sud zaključio da su ništetne odredbe članka 3. stavka 3. i članka 10. stavka 7. Ugovora. Ukazuje da su u konkretnom slučaju stranke ugovorile otkaz Ugovora, dok je tužitelj dao izjavu o raskidu Ugovora zbog čega nije jasno zašto je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi jer o tome ne ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na vraćanje plaćene naknade. Nije jasno zašto bi te ugovorne odredbe bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva niti se može zaključiti da je tužitelj nedovoljno iskusna i lakomislena osoba koju je tuženik iskoristio. Tim odredbama Ugovora nije ugovorena visina predujma, zbog čega one ne mogu biti ništetne. Ističe i da je projekt ušao u fazu realizacije te je konačno i dovršen, zbog čega tuženik u skladu s tim odredbama Ugovora ima pravo zadržati plaćeni iznos, dok su stranke ovlaštene ugovarati pravne posljedice prestanka sklopljenog ugovora. Navodi i da je tužitelj u tužbi naveo da je izjavu o raskidu dao zbog kašnjenja s ispunjenjem, a ne zato što je utvrdio postojanje nedostataka te ukazuje da je tužitelj kriv zbog kašnjenja s realizacijom Ugovora jer nije dostavio projektnu dokumentaciju za ERP niti je raspolagao resursima za provedbu projekta te je tijekom realizacije projekta postavljao nove zahtjeve prema tuženiku. Navodi i kako nije sporno da je tužitelj naknadno zatražio izradu kontakt obrasca, cross -selling sustava te podršku za višejezičnost, za što je izdana ponuda i račun 1346 -1-1-2020 od 15. srpnja 2020. na iznos od 11.587,50 kn, vraćanje kojeg iznosa je također predmet tužbenog zahtjeva. Ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije dao nikakve razloge o tome zašto je naložio tuženiku vraćanje i tog iznosa. Tužitelj se oglušio na tuženikove e-mail obavijesti od 17. i 18. svibnja 2021. da preuzme djelo te na prijedlog da se to obavi 18. ili 19. svibnja 2021., na što se prvostupanjski sud također uopće nije osvrnuo u obrazloženju presude, zbog čega presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tuženik ukazuje i na odredbu članka 604. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se, ako naručitelj na poziv izvođača da pregleda i primi izvršeni rad to ne učini bez opravdanog razloga, smatra da je rad primljen. S obzirom na to da je tuženik 17. svibnja 2021. pozvao tužitelja da preuzme izvršeni rad, na što se tužitelj oglušio, smatra se da je rad primljen. Ističe da je sasvim jasno da tužitelj nije imao nikakve namjere preuzeti isporučeno djelo jer je izjava o raskidu donesena i odaslana tuženiku 17. svibnja 2021., dakle, prije proteka roka danog tuženiku za dovršetak posla (19. svibanj 2021.), a tuženik ju je primio 21. svibnja 2021. Budući da se smatra da je rad primljen, da tužitelj nakon primitka nije u skladu s odredbom članka 604. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima obavijestio tuženika o postojanju nedostataka, a učinci izjave o raskidu su mogli nastupiti tek 21. svibnja 2021., valja zaključiti da Ugovor nije zakonito raskinut jer nije moguće raskinuti ugovor koji je ispunjen te tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje plaćene naknade. Ističe da je tužitelj odlučio jednostrano odustati od sklopljenog ugovora bez opravdanog razloga. Nadalje navodi da Ugovorom stranke nisu decidirano ugovorile koju vrstu tehnologije je dužan tuženik implementirati te da je u skladu s odredbom članka 597. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima bio dužan postupiti kako je ugovoreno i u skladu s pravilima struke, ali da to ne nalaže nužno ugradnju najnovije tehnologije koja se nalazi na tržištu. Ističe da tužitelj kao naručitelj, unatoč tome što ga je tuženik pozvao da to učini, nikada nije preuzeo djelo niti ga obavijestio o postojanju kakvih nedostataka i dao mu primjereni rok za otklanjanje. Nadalje navodi da pravna opstojnost tužiteljeve izjave o raskidu uopće ne ovisi o tome postoje li nedostaci ili ne budući da je izjavu o raskidu dao zato što je smatrao da tuženik posao nije obavio u ugovorenom vremenu. Tužiteljeva izjava o raskidu Ugovora je nezakonita već zbog toga što je dana prije isteka roka za ispunjenje u kojem, unatoč pozivu, nije preuzeo i pregledao izvršeno djelo zbog čega tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje naknade prema pravilima o stjecanju bez osnove. Navodi i da oba vještaka nisu odgovorila na primjedbe ni postavljene zadatke zbog čega je predložio izvođenje dokaza vještačenjem po Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Katedri za informatiku, što je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Ističe i da se prvostupanjski sud se nije ni osvrnuo na primjedbe koje je iznio tijekom postupka, zbog čega pobijana presuda u konačnici ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama. U točki 16. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud navodi da „je utvrđeno da izvršeno djelo tuženika ima takve nedovršenosti i nedostatke da je neupotrebljivo za tužitelja kao naručitelja“. Riječ je u zaključku prvostupanjskog suda koji nije adekvatno obrazložen i u suprotnosti je sa izvedenim dokazima. Tuženik ukazuje na odredbu članka 619. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti. U tom slučaju, budući da djelo nije preuzeto ne dolaze do primjene pravila koja se tiču materijalnih nedostataka, odnosno prava i obveza koja postoje u slučaju postojanja nedostataka. Iz svih dostavljenih dokaza sasvim je jasno da ako već nije sve, onda je barem dio posla izvršen, a na tužitelju je u skladu s odredbom članka 219. stavka 1. ZPP -a teret dokaza da ima pravo na vraćanje barem dijela plaćene naknade, što nije učinio. U odnosu na odluku o zateznim kamatama tuženik ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo zato što je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu po pravilima o stjecanju bez osnove zbog čega tužitelj ne može imati pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj članka 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (za poslovne transakcije između poduzetnika) odnosno po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, već po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da je prvostupanjski sud tužitelju priznao pravo na naknadu troškova sastava sedam podnesaka u punom iznosu, iako je odredbom Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetnik može imati pravo na naknadu troškova u punom iznosu za najviše četiri obrazložena podneska. Pored toga, neki podnesci uopće nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP -a. Tako u podnesku od 1. veljače 2022. tužitelj samo ponavlja navode iznesene u očitovanju na odgovor na tužbu. U podnescima od 15. veljače, 11. srpnja i 13. studenog 2024. samo konstatira da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, što se ne može smatrati obrazloženim podneskom dok podneskom od 24. rujna 2024. tužitelj predlaže da sud nalaz i mišljenje vještaka Zovka dostavi vještaku Crničkom radi očitovanja, što uopće nije bilo potrebno za vođenje parnice, osobito u situaciji kad je sud već odredio izvođenje dokaza vještačenjem po drugom vještaku (Špoljariću). U podnesku od 28. siječnja 2025. tužitelj samo ponavlja već iznesene navode i izražava tužbeni zahtjev u eurima, što je mogao učiniti na ročištu za koje mu je trošak priznat u punom iznosu. U prilogu podnesaka od 7. studenog 2023. i 9. siječnja 2024. tužitelj dostavlja potvrde o plaćanju koje je na spis predmeta moguće dostaviti bez sastava podneska. Na ročištima održanim 30. siječnja 2025., 19. lipnja 2024., 19. rujna 2023. i 2. veljače 2022. raspravljalo se samo o procesnim pitanjima, zbog čega ističe da tužitelj nema pravo na naknadu troškova u punom iznosu propisanom Tarifom. Ukazuje i da tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza (kilometrina i cestarina) njegovog punomoćnika zato što je mogao angažirati punomoćnika odvjetnika u mjestu sjedišta prvostupanjskog suda. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe na presudu u iznosu od 333,00 EUR, zato što prema odredbi članka 7. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama postoji mogućnost plaćanja pristojbe u roku od tri dana elektroničkim putem u visini polovine propisanog iznosa, koju mogućnost je tužitelj trebao iskoristiti.

9. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je presuda zakonita i pravilna, da je činjenično stanje valjano i potpuno utvrđeno te da su jasno obrazloženi činjenični i pravni temelji odluke i pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe. Navodi da je u točki 18. obrazloženja jasno naveden pravni temelj ništetnosti odredbe članka 3. stavka 2. i članka 10. stavka 7. Ugovora te određivanja povrata uplaćenog iznosa. Prvostupanjski sud je jasno utvrdio da web shop nije funkcionalan ni isporučen tužitelju. Ističe da je vještačenjem utvrđeno da se radi o nefunkcionalnom i tehnički neuporabljivom web shopu zbog čega on nije mogao ni biti isporučen tužitelju. Ukazuje da ugovorna obveza nije parcijalna, već nedjeliva u svojoj funkcionalnosti zbog čega tuženik nema pravo na naknadu jer nije izvršio u cijelosti funkcionalno i sigurno rješenje. Žalbeni navodi tuženika o navodnoj "nezakonitosti" raskida Ugovora u potpunosti su neutemeljeni i u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem. Ističe da naručitelj ima pravo raskinuti ugovor bez ostavljanja dodatnog roka kad se iz okolnosti jasno vidi da druga strana neće moći ispuniti svoju obvezu. U odnosu na odluku o troškovima postupka navodi da je također pravilna i zakonita.

10. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

11. U ovoj pravnoj stvari tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je Ugovor raskinut s danom 21. svibnja 2021., utvrđenje ništetnosti odredbi članka 3. stavka 2. i članka 10. stavka 7. Ugovora te isplatu iznosa od 28.655,43 EUR kao iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku na temelju Ugovora, a kojeg potražuje kao posljedicu raskida Ugovora. Tužitelj je u tužbi iznio činjenicu da je dopisom od 11. svibnja 2021. pozvao tuženika na ispunjenje ugovornih obveza ostavljajući mu rok za ispunjenje najkasnije 19. svibanj 2021. nakon čega je tuženik jednostrano, bez znanja i dopuštenja tužitelja, poduzeo brisanje sadržaja zajedničke projektne dokumentacije koja se nalazila na naznačenoj poveznici u Google dokumentu. Nakon toga je tužitelj zbog tuženikovog postupanja protivno dobrim poslovnim običajima, neisporuke ugovorenih usluga u određenim rokovima, kao i gubitku povjerenja izazvanog brisanjem zajedničke dokumentacije, izjavio tuženiku 17. svibnja 2021. raskid Ugovora, koji je tuženik zaprimio 21. svibnja 2021. Tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 3. stavka 2. Ugovora kojom je ugovoreno da će izvođač (tuženik) u slučaju ako naručitelj (tužitelj) nakon plaćanja predujma otkaže ugovorni odnos iz bilo kojeg razloga zadržati cjelokupni iznos predujma koji će se smatrati naknadom za vrijeme utrošeno na postupak pregovaranja i sklapanja ugovornog odnosa koj neće zbog otkazivanja doći u fazu realizacije i naplate uz zadržavanje prava na naplatu pruženih usluga. Traži da se utvrdi ništetnom i odredba članka 10. stavka 7. Ugovora kojom je ugovoreno da ako naručitelj (tužitelj) nakon plaćanja predujma za uslugu izrade web projekta otkaže ugovorni odnos iz bilo kojeg razloga, da će tuženik zadržati cjelokupni iznos predujma koji će se smatrati naknadom za vrijeme utrošeno na postupak pregovaranja i sklapanja ugovornog odnosa koji neće zbog otkazivanja doći u fazu realizacije i naplate uz zadržavanje prava na naplatu pruženih usluga.

12. Dakle, uzimajući u obzir sadržaj tužbenog zahtjeva te činjenične navode tužitelja prvostupanjski sud je trebao ispitati odlučne činjenice je li tužitelj osnovano tuženiku izjavio raskid Ugovora zbog razloga navedenih u izjavi o raskidu, a to su tuženikovo postupanje protivno dobrim poslovnim običajima, neisporuka ugovorenih usluga u određenim rokovima, kao i gubitak povjerenja izazvan brisanjem zajedničke dokumentacije.

13. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se ono u bitnom sastoji od navođenja navoda tužitelja u tužbi i tuženika u odgovoru na tužbu i njihovih navoda iznijetih tijekom prvostupanjskog postupka te navođenjem, točnije prepisivanjem nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Crničkog i Igora Špoljarića. U točki 16. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da izvršeno djelo ima takve nedovršenosti i nedostatke da je neupotrebljivo za tužitelja kao naručitelja te da upravo zbog toga što je tuženik koristio zastarjele tehnoologije koje više nisu pružale dovoljnu sigurnost u korištenju aplikacije web shopa, odnosno on line prodaje koju je želio implementirati tužitelj, cjelokupni posao tuženika nije zadovoljio svrsi te da je tužitelj nakon proteka rokova osnovano raskinuo ugovor.

14. Međutim, kako to i tuženik osnovano ukazuje svojim žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije uopće naveo sadržaj Ugovora sklopljenog između stranaka, koje su to točno usluge ugovorene, pod kojim uvjetima i koje su to obveze tuženika kao izvođača prema tužitelju kao naručitelju radova. Nadalje, prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim raskid ugovora zaključivši da djelo ima takve nedovršenosti i nedostatke zbog kojih je neupotrebljivo za tužitelja zbog čega ocjenjuje da je tužitelj osnovano tuženiku raskinuo Ugovor.

15. Uzimajući u obzir razloge raskida Ugovora koje tužitelj navodi u svojoj izjavi o raskidu Ugovora proizlazi da tužitelj tuženiku nije izjavio raskid Ugovora zbog toga jer obavljeno djelo ima takav nedostatak koje djelo čini neuporabljivim ili jer je obavljeno u suprotnosti s izričitim odredbama Ugovora, a u kojem slučaju sukladno odredbi članka 609. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO), naručitelj ima pravo, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostataka, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Iz izjave o raskidu Ugovora proizlazi da je tužitelj tuženiku izjavio raskid Ugovora zbog tuženikovog postupanja protivno dobrim poslovnim običajima, neisporuke ugovorenih usluga u određenim rokovima, kao i gubitku povjerenja izazvanog brisanjem zajedničke dokumentacije. Stoga je prvostupanjski sud trebao ispitati je li tužitelj osnovano tuženiku izjavio raskid Ugovora upravo iz tih razloga, a ne zbog eventualno uočenih nedostataka na izvršenom djelu, koji tužitelj u izjavi o raskidu ne navodi kao razlog raskida Ugovora. Štoviše, tužitelj je izjavio raskid Ugovora zbog toga jer mu tuženik kao izvođač nije ugovoreno djelo izvršio u određenim rokovima, iz čega proizlazi da to djelo nije ni izvršeno. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni tuženikove navode da je tužitelja nakon što mu je tužitelj ostavio rok za ispunjenje ugovora, prije isteka tog roka dopisom pozvao da preuzme izvršeno djelo, na što se tužitelj oglušio, te mu je prije isteka danog roka za ispunjenje obveze izjavio raskid Ugovora zbog gore navedenih razloga. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije ispitao ni odlučnu činjenicu je li tuženik nakon što ga je tužitelj pozvao na ispunjenje obveze izbrisao zajedničku dokumentaciju i ukoliko je, od kakvog utjecaja je to bilo na izvršenje njegove ugovorne obveze. Slijedom navedenog, kako presuda nema razloga o tim odlučnim činjenicama, a o kojima ovisi ocjena osnovanosti izjavljene izjave o raskidu Ugovora od strane tužitelja kao naručitelja, presuda se ne može ispitati, zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

16. S tim u vezi ukazuje se i da su u slučaju raskida Ugovora na temelju zakona opće pretpostavke za raskid - postojanje ugovora i ugovorne obveze, neispunjenje obveze u cijelosti ili djelomično u roku, odnosno zakašnjenje u ispunjenju i da se ne radi o neznatnom djelu ugovorne obveze koja nije ispunjena. Mogućnost jednostranog raskida, što je ovdje slučaj, zakon daje ugovarateljima u onim slučajevima kad je došlo do određenih poremećaja u ispunjenu ugovornih obveza, kao što su zakašnjenje, neizvjesnost, djelomična nemogućnost i otežanost ispunjenja. Opća pravila Zakona o obveznim odnosima predviđaju mogućnost jednostranog raskida, ali uz postojanje točno određenih razloga. Okolnost neispunjenja obveze predstavlja osnovnu pretpostavku na temelju koje nastaje vjerovnikovo pravo na raskid ugovora. Kad je riječ o potpunom neispunjenju ugovorne obveze dužnik u takvom ugovornom odnosu ništa ne poduzima kako bi ispunio svoju ugovornu obvezu, dok se kod neurednog neispunjenja radi o situaciji u kojoj jedna ugovorna strana ispunjava svoju obvezu, ali ne na način predviđen ugovorom, a kod djelomičnog neispunjenja radi se o situaciji u kojoj jedna ugovorna strana ispuni jednu ili dvije obveze, dok druga ili više obveza ostanu neispunjene. Slijedom toga, prvostupanjski sud je trebao ispitati odlučnu činjenicu koje su točno obveze tuženika kao izvođača ugovorene Ugovorom i o kakvom bi se eventualnom neispunjenju obveze u konkretnom slučaju radilo (potpunom ili djelomičnom ili neurednom) i je li tužitelj tuženiku osnovano izjavio raskid Ugovora zbog neispunjenja obveze i to prije isteka roka kojeg mu je dao za ispunjenje obveze te smatra li se u konkretnom slučaju da je tuženikov rad primljen od strane tužitelja zbog tuženikovog poziva tužitelju da pregleda i primi rad, a o kojim svim odlučnim činjenicama ovisi osnovanost izjavljenog raskida Ugovora. Posljedično tome presuda se ne može ispitati, zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

17. Tuženik u žalbi osnovano ukazuje i na nespornu činjenicu da je tužitelj naknadno od tuženika zatražio izradu kontakt obrasca, cross-selling sustava te podršku za višejezičnost, za što je izdana ponuda i račun 1346 -1-1-2020 od 15. srpnja 2020. na iznos od 11.587,50 kn, vraćanje kojeg iznosa je također predmet tužbenog zahtjeva. O tome presuda ne sadrži nikakve razloge, niti razloge zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik dužan tužitelju vratiti i taj iznos, za usluge koje je tužitelj naručio od tuženika nakon sklapanja Ugovora. Prvostupanjski sud nije ispitao odlučnu činjenicu da li su i ti radovi obuhvaćeni Ugovorom i ulaze li oni u ugovoreni opseg projekta. Stoga je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

18. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje i da iz pobijane presude nije razvidno iz kojih razloga je prvostupanjski sud ocijenio ništetnim odredbe članka 3. stavka 3. i članka 10. stavka 7. Ugovora. Iz točke 18. obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud samo naveo da je odredba kojom je ugovoreno da u slučaju raskida ugovora tuženik za sebe ipak zadržava cjelokupni iznos ugovorene cijene te da se to smatra naknadom za vrijeme koje je tuženik utrošio za pregovaranje, u očitom nesrazmjeru s onim što tuženik treba dati, odnosno učiniti i da tuženik neosnovano ugovara za sebe takvu naknadu. Ocjenjuje takvu odredbu protivnu ZOO-u i ništetnom prema odredbi članka 322. i članka 329. ZOO -a. Međutim, na taj način prvostupanjski sud nije dao jasne i valjane razloge zbog čega se te odredbe ocjenjuju ništetnim, o kakvom se to očitom nesrazmjeru radi, odnosno što se tuženik obvezao dati, odnosno učiniti te zbog čega tuženik neosnovano ugovara takvu naknadu u tom slučaju. Stoga je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer se presuda u tom dijelu ne može ispitati.

19. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje i na to da se te odredbe odnose na slučaj otkaza Ugovora, a ne na raskid Ugovora. Prestanku ugovornih obveza prije ispunjenja ugovornih obveza služe raskid i otkaz ugovora. I raskid i otkaz ugovora nastaju izjavom stranačke volje koja je usmjerena okončanju ugovornih odnosa strana pojedinog ugovora. Međutim, raskid i otkaz ugovora zahtijevaju različite pretpostavke i uvjete za njihovo izjavljivanje te izazivaju različite pravne posljedice nakon što budu (valjano) izjavljeni. Raskid ugovora podrazumijeva jedan od načina prestanka valjanih ugovora kod kojih jedna ugovorna strana drugoj ne ispuni obvezu predviđenu tim ugovorom u cijelosti ili ih ispuni djelomično. Otkaz je s druge strzane jednostrana izjava pojedine ugovorne strane kojom se okončava trajni ugovori odnos koji kao takav nije uvjetovan prethodnim sporazumima stranaka ili zakonskim pretpostavkama, kao što je to slučaj za raskid J. Otkaz ugovora usmjere je na redovni prestanak ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme, odnosno trajnih ugovora sklopljenih na određeno vrijeme, i za koji se način prestanka ugovornih odnosa, ne traži postojanje opravdanog razloga, kao osnove za prestanak ugovora. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile otkaz Ugovora te navedenim odredbama posljedice otkaza Ugovora, dok je tužitelj tuženiku izjavio raskid Ugovora i to zbog razloga navedenih u izjavi o raskidu, a čije posljedice raskida su regulirane odredbom članka 368. ZOO-a, pa tako i vraćanje onoga što je dano na temelju ugovora koji je raskinut u slučaju (valjanog) raskida Ugovora. Slijedom toga, presuda nema razloga o tome zbog čega prvostupanjski sud smatra da o utvrđenju ništetnosti tih odredbi koje se odnose na posljedice otkaz Ugovora zavisi pravo tužitelja na vraćanje plaćene naknade tuženiku na temelju tog Ugovora, u odnosu na koji je tuženiku izjavio raskid.

20. Slijedom svega navedenog, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a pa se presuda kao takva ne može ispitati.

21. Stoga je primjenom odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

22. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će imajući u vidu propuste ukazane ovom odlukom, otkloniti opisanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ispitati će odlučne činjenice u okviru dokaznih prijedloga stranaka, nakon čega će donijeti pravilnu i zakonitu odluku kojoj će odlučiti o osnovanosti tužiteljeve tražbine i tuženikove protutražbine istaknute u prigovoru radi prebijanja, a u kojoj će o odlučnim činjenicama dati jasne i valjano obrazložene razloge, uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke ovog rješenja donesena je na temelju odredbe iz članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak