Poslovni broj: Usž-4648/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja CĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ines Ojurović, odvjetnica u Opatiji, Vladimira Nazora 3, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1341/2025-8 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1341/2025-8 od 29. rujna 2025.
II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I -216-02/24- 20/658, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 5. lipnja 2025. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.000,00 (slovima: dvije tisuće eura) eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24-20/658, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 5. lipnja 2025. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa].
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Smatra da je sud povrijedio članak 5. i članak 53. ZUS-a jer nije utvrdio je li radio kod poslodavca, iako prije početka rada nije s njim sklopio ugovor o radu u pisanom obliku. Navodi da nije uzeto u obzir da je stranac kojemu jezik i zakoni Republike Hrvatske nisu poznati, da je u slabijoj procesnoj poziciji, da nije znao niti je mogao znati da se potpisom ugovora o radu ne odgađa njegova prijava za dozvolu za boravak i rad niti da se radnik samostalno prijavljuje za tu dozvolu. Smatra da je sud trebao utvrditi je li tijekom rada mogao znati da radi bez dozvole i odobrenog boravka, iako je tri mjeseca ranije potpisao s tim poslodavcem ugovor o radu. Ističe da je sud na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo, pri čemu pobijana presuda ne sadrži valjano obrazloženje. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje osnovanima.
7. Postupak u ovoj upravnoj stvari pokrenut je zahtjevom tužitelja od 5. siječnja 2024. za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa].
8. Postupajući po zahtjevu tužitelja tuženik je donio osporeno rješenje od 5. lipnja 2025. kojim odbija zahtjev tužitelja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj imao odobrene dozvole za boravak i rad od 27. srpnja 2018. do 11. studenoga 2022., od 15. prosinca 2022. do 1. prosinca 2023., od 2. prosinca 2023. do 1. studenoga 2024. i od 2. prosinca 2024. do 1. prosinca 2025., ali s prekidom od 11. studenoga 2022. do 15. prosinca 2022. Navedeno iz razloga jer je po zahtjevu od 26. listopada 2022. postupak obustavljen rješenjem od 8. studenoga 2022. na zahtjev poslodavca, a nova dozvola je odobrena po novom zahtjevu od 30. studenoga 2022 . Budući da tužitelj u razdoblju od 11. studenoga 2022. do 15. prosinca 2022. nije imao reguliran status u Republici Hrvatskoj putem instituta privremenog boravka / dozvole za boravak i rad , tuženik je utvrdio da je tužitelj u mjerodavnom petogodišnjem razdoblju za odobrenje dugotrajnog boravišta imao prekid u kontinuitetu privremenih boravaka.
9. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi utvrdio da je tuženik u upravnom postupku pravilno primijenio članak 150. stavak 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZS). Pored nesporne činjenice da je tužitelj od 27. srpnja 2018. do 1. prosinca 2025. imao odobrene dozvole za boravak i rad s prekidom od 11. studenoga 2022. do 15. prosinca 2022., prvostupanjski sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta iz članka 150. stavka 1. ZS-a.
10. Člankom 150. stavkom 1. ZS-a propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.
11. Ovaj Sud primjećuje da je tužitelj od 27. srpnja 2018. (prvog odobrenja privremenog boravka) do 11. studenoga 2022. imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u ukupnom trajanju od 4 godine i 3 mjeseca, kao i da mu je po zahtjevu od 30. studenoga 2022. odobrena dozvola u razdoblju od 15. prosinca 2022. do 1. prosinca 2023., po zahtjevu od 21. rujna 2023. odobrena je dozvola u razdoblju od 2. prosinca 2023. do 1. studenoga 2024., a po zahtjevu od 13. rujna 2024. u razdoblju od 2. prosinca 2024. do 1. prosinca 2025.
12. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta tužitelju je stavljeno na teret da u skladu s člankom 150. stavkom 1. ZS-a nije imao neprekinuti boravak u trajanju od pet godina prije podnošenja zahtjeva.
13. Međutim, ocjenjujući provedeni postupak u njegovoj cjelini, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud ocjenjuje da je mjerodavno materijalno pravo restriktivno tumačeno i primijenjeno.
14. S tim u vezi, tijekom upravnog postupka utvrđeno je da je tužitelj imao u Republici Hrvatskoj odobren boravak i rad u neprekidnom trajanju duže od pet godina (27. srpnja 2018. do 1. prosinca 2025.) i da je njegov zahtjev trebalo razmatrati u okviru odredaba ZS-a kojima je regulirano dugotrajno boravište. Imajući na umu navedeno, odbijanjem zahtjeva za dugotrajno boravište bez uzimanja u obzir stvarne situacije u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelju je stavljen prekomjeran teret jer je prije podnošenja zahtjeva imao neprekinuti privremeni boravak u Republici Hrvatskoj duže od pet godina.
15. U ovom žalbenom postupku valja imati na umu da prema članku 115. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine”, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav) sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Stoga je zadaća sudova u upravnom sporu tumačiti mjerodavne odredbe primijenjenih propisa u svjetlu ustavnih jamstava primjenjivih u svakom konkretnom slučaju, među kojima je i pravo na pošteno suđenje. To ustavno pravo obuhvaća cijeli niz postupovnih jamstava bez kojih nije moguće govoriti o suđenju u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava.
16. Ustavni sud Republike Hrvatske je u brojnim odlukama (primjerice broj: U-III- 5989/2013) istaknuo važnost da sudovi tumače mjerodavne propise, polazeći od učinaka koje oni proizvode za stranku, u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka.
17. Posebno je pri tome istaknuto da prava zajamčena Ustavnom ne mogu biti teoretska i iluzorna, već praktična i djelotvorna te da je uvijek potrebno, s obzirom na značaj prava na pošteno suđenje u demokratskom društvu, gledati dalje od vanjskog dojma te se usredotočiti na stvarnu situaciju u kontekstu okolnosti svakog pojedinog predmeta.
18. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud mehaničkom primjenom prava, bez uvažavanja specifičnih okolnosti slučaja i svrhe radi koje se odobrava dugotrajno boravište potvrdio osporeno rješenje tuženika, pri čemu je pretjerano formalistički tumačio članak 150. stavak 1. ZS-a.
19. S obzirom na to da je utvrđeno da je tužitelj do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak imao neprekidno više od pet godina odobren privremeni boravak kroz institut dozvole za boravak i rad, prema stajalištu ovog Suda u konkretnom slučaju je ispunjen uvjet iz članka 150. stavka 1. ZS-a.
20. Iz navedenog valja zaključiti da su tuženik i prvostupanjski sud, propustivši ocijeniti utvrđeno činjenično stanje u svjetlu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja te zbog pretjerano formalističkog tumačenja i primjene materijalnog prava, povrijedili pravo tužitelja iz članka 29. stavka 1. Ustava.
21. Slijedom navedenoga, Sud je ocijenio da je žalba tužitelja osnovana te je na temelju ovlaštenja iz članka 135. stavka 2. ZUS-a poništio presudu Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1341/2025-8 od 29. rujna 2025. i osporeno rješenje tuženika od 5. lipnja 2025. te predmet vratio tom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku će se, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, novim rješenjem odlučiti o zahtjevu tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta, pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedbi ovog Suda u skladu s člankom 151. stavkom 2. ZUS-a.
22. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, odnosno poništeno je osporeno rješenje tuženika i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan te ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 1. ZUS-a.
23. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelju, kojeg u sporu zastupa odvjetnica, trebalo je dosuditi zatraženi trošak za sastav tužbe i zastupanja na ročištu od 24. rujna 2025., prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", 138/23. – dalje: Tarifa), u iznosu od po 1.000,00 eura. Stoga je o zahtjevu za naknadu troška upravnog spora riješeno u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 4. ZUS-a te Tbr. 27/1. i Tbr. 27/2. u vezi s Tbr. 54. Tarife, kao u točki III. izreke ove presude.
24. Tužitelj je žalbom uspio u cijelosti u odnosu na meritum ovog upravnog spora, pa mu je u skladu s člankom 144. i člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, te Tbr. 27/3. Tarife priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 1.250,00 eura te je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.
25. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 2., članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 31. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
