REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3698/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik dr. sc. Krešimir Škarica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škarica & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vjekoslav Boban, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-387/2023-22 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-387/2023-22 od 11. srpnja 2024. u točki I. izreke.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-387/2023-22 od 11. srpnja 2024. u točki II. izreke u odluci o parničnom trošku i predmet vraća istom sudu u tom dijelu na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-387/2023-22 od 11. srpnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužiteljica i tuženik ovlaštenici-imatelji, svaki u pola dijela dokapitaliziranih dijelova poslovnih udjela u trgovačkim društvima Safir d.o.o. (kasnije Plavi safir d.o.o.) i njemu pripojenog društva Safir hoteli d.o.o. Split (ranije Atrium -hotel grupa d.o.o.), te da se naloži tuženiku da uz izjavu tužiteljice da nije pravomoćno osuđena za kazneno djelo financiranja terorizma ili kazneno djelo pranja novca, odnosno da su prestale pravne posljedice osude, te da joj nije uvedena međunarodna mjera ograničavanja, raspolaganja imovinom, odnosno da je takva mjera ukinuta, spomenute poslovne udjele u navedenim društvima podijeli na način da formira nove poslovne udjele od ½ dokapitaliziranog dijela svakog pojedinog udjela i nakon toga prenese na tužiteljicu tako da novoformirani poslovni udjeli iznose: poslovni udjel u društvu Plavi safir d.o.o. u nominalnom iznosu od 1.600.637,07 EUR; poslovni udio udjel u društvu Plavi safir d.o.o. u nominalnom iznosu od 1.761.895,28 EUR, poslovni udjel po osnovi pripojenog društva Safir hoteli d.o.o. u nominalnom iznosu od 177.848,56 EUR, poslovni udjel po osnovi pripojenog društva Safir hoteli d.o.o. u nominalnom iznosu od 42.471,30 EUR, jer će u protivnom ovu ispravu zamijeniti ova presuda (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 124.425,00 EUR.
2. Protiv presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), te zbog odluke u troškovima postupka. Ukratko, pogrešno je sud primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući da je obrazloženje presude nejasno i nerazumljivo. Isto tako, pogrešna je odluka o parničnom trošku budući tužiteljica u tužbi nije naznačila vrijednost spora, a nije to učinio niti sud, sve u smislu odredbe čl. 40. st. 4. i 5. ZPP-a. Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev odnosno podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 31.106,90 EUR.
3. Tuženik je odgovorio na žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom te predlaže odbiti žalbu i potvrditi presudu.
4. Žalba nije osnovana u odnosu na točku I. izreke, a u odnosu na točku II. izreke u odluci o parničnom trošku žalba je osnovana.
5. Drugostupanjski sud je ispitao presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita u točki I. izreke; a nepravilna u točki II. izreke u odluci o parničnom trošku, a sve kako je uvodno izneseno.
6. Suprotno navodima žalitelja, niti u postupku koji je prethodio donošenju presude niti u presudi, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, budući da je izreka presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama i primjeni materijalnog prava. Naime, sud je vrlo jasno i detaljno obrazložio odluku i prema ocjeni ovog vijeća razlozi izneseni u obrazloženju odluke su dostatni. Naime, sastavni element prava na pošteno suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje obuhvaća obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., t. 91., P protiv Azerbajđana (broj 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., t. 17., Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev br. 28539/16). Imajući u vidu naprijed navedeno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovo vijeće smatra da u pobijanoj presudi su izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora, a na koje su stranke ukazivale tijekom postupka.
7. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev na utvrđenje da su tužiteljica i tuženik ovlaštenici-imatelji, svaki u 1/2 dijela dokapitaliziranih dijelova poslovnih udjela u trgovačkim društvima Safir d.o.o. (kasnije Plavi safir d.o.o.) i njemu pripojenog društva Safir hoteli d.o.o., te tužiteljičin zahtjev da sud naloži tuženiku da navedene poslovne udjele u navedenim društvima podijeli na način da formira nove poslovne udjele od ½ dokapitaliziranog dijela svakog pojedinog udjela te da nakon toga, prenese na tužiteljicu tako novoformirane poslovne udjele.
8. Iz podataka u spisu je razvidno da je tuženik u sudskom registru upisan kao osnivač/član društva i osoba ovlaštena za zastupanje trgovačkog društva Plavi safir d.o.o.; da je trgovačko društvo Safir d.o.o. osnovano Izjavom o osnivanju društva od 30. travnja 1999. te da je Odlukom člana društva od 19. kolovoza 1999. promijenjena Izjava o osnivanju u uvodnom dijelu i čl. 1. odredbe o članovima, o nazivu akta, u čl. 7. Odredbe o temeljnim ulozima i poslovnim udjelima i u čl. 14. odredbe o upravi, te da je tada kao osnivač/član društva bio usisan tuženik te da je tuženik Odlukom članova društva od 19. kolovoza 1999. upisan kao osoba ovlaštena za zastupanje društva; da je odlukom člana društva od 16. svibnja 2016. primijenjen potpuni tekst Izjave od 13. srpnja 2015. i to uvodne odredbe, naslov akta, u čl. 2. Odredbe o tvrtki – nazivu trgovačkog društva, u čl. Odredbe o sjedištu društva, u čl. 4. Odredbe o predmetu poslovanja – djelatnosti i čl. 28. Završne odredbe, a iz čega proizlazi da je trgovačko društvo Safir d.o.o. promijenilo tvrtku – naziv trgovačkog društva u Plavi safir d.o.o.; da je 13. srpnja 2015. Odlukom člana društva povećan temeljni kapital trgovačkog društva Safir d.o.o. (kasnije Plavi safir d.o.o.) s iznosa od 1.758.800,00 kn, za iznos od 24.120.000,00 kn, reinvestiranjem ostvarene dobiti društva, na iznos od 25.878.000,00 kn; da je 11. srpnja 2016. Odlukom člana društva povećan temeljni kapital trgovačkog društva Plavi safir d.o.o. (ranije Safir d.o.o.) s iznosa od 25.878.000,00 kn, unosom jednog novog poslovnog udjela u ukupnom nominalnom iznosu od 26.550.000,00 kn, koji se u knjizi poslovnih udjela vodi pod rednim brojem 4. tako da ukupni iznos temeljnog kapitala iznosi 52.428.000,00 kn; da je trgovačko društvo Atrium-hotel grupa d.o.o. osnovano Izjavom o osnivanju društva od 21. listopada 2008., te da je Odlukom člana društva od 14. veljače 2019. promijenjena Izjava o osnivanju u odredbi o tvrtki tako da ista od sada nosi naziv Safir hoteli d.o.o.; da je Odlukom člana društva Atrium-hoteli grupa d.o.o. od 16. lipnja 2014. povećan temeljni kapital s iznosa od 20.000,00 kn na iznos od 2.660.000,00 kn i to pretvaranjem dijela dobiti u temeljni kapital iz sredstava društva, na ukupni iznos od 2.680.000,00 kn; da je Odlukom člana društva Atrium-hotel grupa d.o.o. od 13. srpnja 2015. povećan temeljni kapital s iznosa od 2.680.000,00 kn za iznos od 640.000,00 kn, reinvestiranjem ostvarene dobiti društva, na iznos od 3.320.000,00 kn; da je tom društvu pripojeno društvo Safir hoteli d.o.o. Split na temelju Ugovora o pripajanju od 7. travnja 2021. i Odlukom skupštine članova tog društva i društva koje se pripaja od 7. travnja 2021.; da je Trgovački sud u Splitu brisao subjekt pod nazivom Safir hoteli d.o.o. 16. rujna 2021. rješenjem poslovni broj Tt-21/7883-3.
9. Nadalje, nije sporno da je tuženik 10. studenog 1984. sklopio brak sa KB koji je brak razveden rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1 Ob-9/2018 od 8. siječnja 2018. Tužiteljica tvrdi da su navedeni poslovni udjeli izvanbračna stečevina stranaka budući da su stranke od 2010. do lipnja 2022. bile u izvanbračnoj zajednici u kojoj je rođeno zajedničko mlt. dijete ĐB i to 16. prosinca 2011.
10. Uvodno valja kazati da je za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, da su mjerodavni propisi koji su vrijedili u vrijeme stjecanja imovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, presuda poslovni broj Rev 57/05-2). Međutim, ovdje valja imati u vidu da se predmetno ne radi o bračnim drugovima.
11. Načelo bračne stečevine je da se sva imovina, pa tako i poslovni udjeli u trgovačkim društvima, stečeni radom za vrijeme bračne zajednice ili potječu iz te imovine, smatra zajedničkom imovinom bračnih drugova, dakle skupnim vlasništvom neodređenih suvlasničkih razmjera, ako je stečena do 30. lipnja 1999., a ukoliko je stečena nakon 1. srpnja 2004., njihovom bračnom stečevinom u suvlasništvu supružnika na jednake dijelove, ako nije drugačije među njima ugovoreno. To proizlazi iz odredaba članka 271. i članka 274. Zakona o braku i porodičnim odnosima i članka 248. te članka 249. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98).
12. Odredbom članka 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07; dalje: OBZ/08) i Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13; dalje: OBZ/13), odnosno odredbom članka 36. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 75/14 i 5/15; dalje: OBZ/15) je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je člankom 249. OBZ/08 i OBZ/13 te člankom 36. stavkom 3. OBZ/15 propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Člankom 253. stavcima 1. i 2. OBZ/08 kao i člankom 39. stavcima 1. i 2. OBZ/15 je propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka ostaje njegova vlastita imovina (stavak 1.) i da je vlastita imovina imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.) (stavak 2.).
13. Između stranaka nije sporno da su neki od poslovnih udjela koji su predmet ovog postupka dokapitalizrani i prije stupanja na snagu Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 103/15, 98/19 i 47/20; dalje: ObZ/2015), a koji je stupio na snagu 1. studenog 2015.; na imovinu stečenu prije stupanja na snagu tog Zakona primjenjuje se kao mjerodavno pravo Obiteljski zakon iz 2003. („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/15; dalje: ObZ/2003).
14. Člankom 247. OBZ/03 propisano je da bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu; a čl. 248. – da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Prema Obiteljskom zakonu svaki bračni drug je u polovici suvlasnik na bračnoj stečevini čija su osnovna obilježja; rad, trajanje bračne zajednice i predmet bračne stečevine time da u bračnu stečevinu ulazi, kao njezin predmet i poslovni udjel iako Obiteljski zakon to izričito ne propisuje, ako su ispunjene pretpostavke da je poslovni udjel stečen tijekom trajanja bračne zajednice i to radom.
15. Poslovni udjeli u određenom trgovačkom društvu podrazumijevaju skup svih prava i obveza članova društva u tim društvima na temelju preuzetog poslovnog udjela (čl. 409. Zakona o trgovačkim društvima, „Narodne novine“ broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD).
16. Poslovni udjeli mogu se prenositi i nasljeđivati.
17. Odredbom čl. 417. ZTD-a je propisano pravilo o više ovlaštenika na poslovnome udjelu koje ističe: ako na poslovnome udjelu ima više ovlaštenika, oni mogu prava iz udjela ostvarivati samo zajedno. Oni solidarno odgovaraju za obveze koje otpadaju na taj udio (st. 1.). Pravne radnje koje društvo treba poduzeti prema imatelju poslovnoga udjela valjano su poduzete, ako nema zajedničkog zastupnika svih ovlaštenika, poduzme li ih i samo prema jednome od njih. One djeluju prema svim ovlaštenicima (st. 2.). Dakle, s obzirom na pravnu prirodu poslovnog udjela koji daje kako upravljačka tako i imovinska prava, dvije osobe mogu biti samo zajednički suovlaštenici na jednom poslovnom udjelu, a ne svaki u ½ dijela. Upitna je ovršivost izreke pobijane presude u navedenom dijelu izreke s obzirom na pravnu prirodu poslovnog udjela i činjenicu da se ne može glasovati na skupštini s ½ glasova jednog poslovnog udjela nego samo zajednički. Pravnu prirodu poslovnog udjela ne mogu izmijeniti odredbe ZBPO-a, jer se suvlasništvo ne može steći na poslovnom udjelu.
18. U parnicama koje se vode radi utvrđenja da su stranke ovlaštenici poslovnih udjela, potrebno je pravilno označiti o kojem poslovnom udjelu se radi te koje pravo tužitelj zahtijeva u odnosu na taj poslovni udjel. Imajući u vidu da je čl. 417. st. 1. ZTD-a propisano pravilo o više ovlaštenika na poslovnom udjelu koje ističe: ako na poslovnom udjelu ima više ovlaštenika, oni mogu prava iz udjela ostvarivati samo zajedno. Oni solidarno odgovaraju za obveze koje otpadaju na taj dio (st. 1.); a prema st. 2. – pravne radnje koje društvo treba poduzeti prema imatelju poslovnog udjela valjano su poduzete, ako nema zajedničkog zastupnika svih ovlaštenika, poduzme li ih i samo prema jednome od njih. One djeluju prema svima ovlaštenicima. Prema tome, s obzirom na pravnu prirodu poslovnog udjela koji daje kako upravljačka tako i imovinska prava, dvije osobe mogu biti samo zajednički suovlaštenici na jednom poslovnom udjelu, a ne svaki u pola dijela. Dakle, u parnicama koje se vode radi utvrđenja da su bračni drugovi ovlaštenici poslovnih udjela – tužbeni zahtjev bi trebao sadržavati zahtjev na utvrđenje da je određeni poslovni udjel određenog nominalnog iznosa u određenom trgovačkom društvu (izvan) bračna stečevina i zahtjev da je tužiteljica ovlaštenik na tom poslovnom udjelu. Prema tome, bračni drugovi odnosno izvanbračni drugovi bi ostali ovlaštenici na tom poslovnom udjelu sve dok skupština društva ne odluči o podjeli poslovnog udjela. U smislu čl. 441. st. 1. t. 5. ZTD-a odluku o podjeli poslovnih udjela donosi skupština društva i sud nije ovlašten nalagati članu društva koji je upisan kao ovlaštenik poslovnih udjela u knjizi poslovnih udjela – da izvrši podjelu poslovnih udjela.
19. U odnosu na tužiteljičin zahtjev da sud utvrdi kako je ista ovlaštenik poslovnih udjela trgovačkog društva Safir hoteli d.o.o. valja kazati da je to trgovačko društvo brisano iz sudskog registra pa budući da je isto prestalo postojati, ne postoje niti poslovni udjeli koji bi mogli predstavljati bračnu stečevinu. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev suprotan odredbama Zakona o trgovačkim društvima i da nije osnovan; ali nije osnovan niti iz razloga što stranke u vrijeme kada je izvršena dokapitalizacija poslovnih udjela nisu bile u izvanbračnoj zajednici.
20. Iz podataka u spisu razvidno je da je dokapitalizacija poslovnih uvjeta (brisanog) trgovačkog društva Safir hoteli d.o.o. izvršena odlukom članova društva od 16. lipnja 2014. i 13. srpnja 2015., a dokapitalizacija poslovnih udjela trgovačkog društva Plavi safir d.o.o. je izvršena odlukom člana društva od 13. srpnja 2015. i 11. srpnja 2016. Tada je bio na snazi Obiteljski zakon („Narodne novine“ broj: 75/14, 5/15 i 103/15), koji je bio na snazi od 28. lipnja 2014. do 1. studenog 2015. te je u čl. 11. st. 1. propisana izvanbračna zajednica kao životna zajednica neudane žene i neoženjenoga muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka; a prema stavku 2. tog članka propisano je da izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz st. 1. tog članka stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te da se na nju na odgovarajući način primjenjuje odredbe tog Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.
21. Obiteljski zakon („Narodne novine“ broj 162/98 i 116/23) u čl. 3. je propisao da se odredba tog Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, a člankom 262. tog Zakona je propisano da izvanbračna zajednica žene i muškarca koja je trajala dulje vrijeme stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova. Stoga je jasno propisano da je izvanbračna zajednica životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca.
22. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da pitanje karaktera zajednice između stranaka treba procijeniti prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja imovine, a nesporno je da su poslovni udjeli dokapitalizirani 2014., 2015. i 2016. godine. Budući je odredbama Obiteljskog zakona koji su bili na snazi u vrijeme dokapitalizacije poslovnih udjela za koji tužiteljica tvrdi da predstavljaju izvanbračnu stečevinu bilo izričito propisano da je izvanbračna zajednica života zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, pa kako je tuženik u vrijeme dokapitalizacije tih poslovnih udjela bio u braku – zajednica koja je postojala između tužiteljice i tuženika u to vrijeme se ne može smatrati izvanbračnom zajednicom budući nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke da bi se određena životna zajednica smatrala izvanbračnom zajednicom.
23. Budući je odredbama Obiteljskog zakona koje su bile na snazi u vrijeme dokapitalizacije poslovnih udjela za koje tužiteljica tvrdi da predstavljaju izvanbračnu stečevinu, kao i za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tužiteljice i tuženika, propisano da je izvanbračna zajednica životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, ni jedan od partnera u razdoblju trajanja te zajednice u vrijeme stjecanja imovine za koju se tvrdi da predstavlja izvanbračnu stečevinu ne smije biti u braku (tako i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-528/15-2, Rev-672/19 i Revd-4508/22).
24. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a potvrditi presudu u točki I. izreke, a sve kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.
25. Međutim, u odnosu na odluku o parničnom trošku, a kako je uvodno ukazano pravilno ističe žalitelj da je nepravilna i nezakonita. Naime, u obrazloženju presude sud prvog stupnja uopće ne obrazlaže vrijednost predmeta spora, pa je odluka o parničnom trošku nejasna i nerazumljiva i nije je moguće ispitati niti odgovoriti na navode žalitelja.
26. Zbog toga je valjalo na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti odluku o parničnom trošku a sve kako je riješeno u izreci ove drugostupanjske odluke.
27. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će primjenom određenja iz čl. 40. ZPP-a utvrditi vrijednost predmeta spora te donijeti odluku o parničnom trošku primjenom određenja iz čl. 155. ZPP-a u vezi s čl. 164. istog Zakona, te donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o parničnom trošku koju će obrazložiti u odnosu na vrijednost predmeta spora.
Zagreb, 31. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Maja Bilandžić
