Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž -1806/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sucu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu i Branku Čuturi, odvjetniku u Splitu, kao privremenom zastupniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu (rješenje Hrvatske odvjetničke komore br. 11918-2025-2 od 22. listopada 2025.), protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn - 199/2023-8 od 28. veljače 2025., dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn - 199/2023-8 od 28. veljače 2025. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke u kojem je dijelu djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i to baš u dijelu u kojem je zahtijevao od tuženice isplatu iznosa od 177,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn - 199/2023-8 od 28. veljače 2025. i to baš u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev u kojem je prihvaćen u ovoj točki izreke i to baš za isplatu iznosa od 168,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, odbija kao neosnovan.

III. Preinačuje se odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn - 199/2023-8 od 28. veljače 2025. na način da se sudi: Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tuženici iznos od 325,00 eura (tristo dvadeset i pet eura), sa zateznim kamatama koje na iznos od 200,00 eura (dvjesto eura) teku od dana donošenja prvostupanjske presude 28. veljače 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud dana 28. veljače 2025. donio presudu kojom je točki I. izreke naložio tuženici da s osnova naknade neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 168,00 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate. Nadalje, u ovoj je točki izreke, prvostupanjski sud djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i to baš u dijelu u kojem je zahtijevao isplatu iznosa od 177,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 196,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, a iz sadržaja iste je za zaključiti kako je podnosi protiv dijela prvostupanjske presude u kojem je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za isplatom iznosa od 177,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkama III. i IV. izreke. Žalitelj žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2., i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19. 80/22., 114/22. 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tužitelj u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužitelju dosudi i novčane iznose i zatezne kamate u odnosu na koje je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Žalitelj podredno predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu (očigledno u odbijajućem dijelu) te da u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica je također protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu no ona je pobija u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 168,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku (točka II. izreke prvostupanjske presude). Tuženica presudu u ovom dijelu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava , žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a.

4. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja, a tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženice je osnovana.

6. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnove naknade neimovinske štete isplati iznos od 345,29 eura, a koja štetu da je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 13. ožujka 2010.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih tisuću dvjesto četrdeset dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje na temelju odredbe članka 573. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25,), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

7. Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također nije počinjena ni povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se tužitelj u žalbi posebno poziva, jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu suprotno mišljenju tužitelja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ona je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima za presudu te su u njoj dani razlozi o odlučnim činjenicama.

8. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

9. Između parničnih stranaka nisu bile sporne slijedeće činjenice:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je navedeno ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih tisuću dvjesto četrdeset dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos.

10. Prvostupanjski je sud, nadalje, u provedenom postupku utvrdio kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 9. siječnja 2020., a to utvrđenje nije moguće preispitivati u žalbenom postupku u sporovima male vrijednosti, a stranke ga žalbama posebno i ne osporavaju, pa ga kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Međutim, slijedom navedenog utvrđenja i nespornih činjenica, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio prigovor zastare koji je istaknula tuženica.

12. Kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare treba prije svega voditi računa o odredbi članka 477. stavka 1. ZKP-a/97 kojom odredbom je propisano kako pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka ZKP-a/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

13. Nadalje, prema odredbi članka 478. stavak 1. ZKP-a/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. istog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu pogrešku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP-a/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

14. Kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je pravomoćno oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020., u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći 9. siječnja 2020., te je odštetni zahtjev nadležnom ministarstvu podnesen unutar zastarnog roka (10. travnja 2020.), a isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

15 . Međutim, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda po kojem je zastara ponovo počela teći tek nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom od 2. veljače 2023.), odnosno da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

16. Naime, prema odredbi članka 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155./23., dalje ZOO, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pojedini slučajevi kad zastara ne teče propisani su člancima 235. do 239. ZOO, a sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili nije životno, očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

17. U konkretnom slučaju, podnošenjem zahtjeva nadležnom ministarstvu zastara je prestala teći po odredbi članka 478. ZKP-a/97, ali je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare trajao tri mjeseca, jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog roka, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica što u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

18. Sadržajno istovjetnu procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja radi pokušaja nagodbe, ali državnom odvjetništvu, prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske i tromjesečnom zastoju zastarijevanja sadrži i odredba članka 186.a ZPP-a.

19. U vezi navedene, a u ovom predmetu ekvivalentne zakonske odredbe, jasna je i ustaljena praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće: „Odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

20. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

21. Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno podredno zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug, pa da bi svakako došlo do prekida zastare, te bi zastara, prema članku 245. stavku 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

22. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti zbog slijedećih razloga.

23. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju isplatiti iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu i nije pristao, već je podnio tužbu u ovom predmetu radi naknade štete.

24. Priznanje duga, u smislu odredbe članka 240. ZOO-a, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev- 879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

25. Prema pravnom shvaćanju ovog suda očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP-a/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

26. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

27. Kako je odredba članka 387. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) istovjetna odredbi članka 240. ZOO-a, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO, pa tako i u ovom konkretnom predmetu.

28. Prema članku 240. stavku 2. ZOO, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ili osiguranja ili plaćanjem kamate. Nesporna činjenica da je nadležno ministarstvo priznalo pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tog ministarstva kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno odredbi članka 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

29. Dakle, kako se odgovor nadležnog ministarstva koji je prethodio ovom postupku ne može smatrati priznanjem duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a, pa zastara nije mogla početi teći iznosa.

30. Slijedom navedenog, kako je:

- tužitelj odluku Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020.,

- tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa, kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca,

- Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako je njegov zahtjev previsoko postavljen i kako smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 eura, te kako tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma već je tužbu u ovom postupku podnio 1. veljače 2024., tužiteljeva tražbina je zastarjela.

31. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. (9. siječnja 2020.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (1. veljače 2024.) proteklo je više od četiri godine, pa kada se od tog razdoblja i oduzmu tri mjeseca u kojima zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, i dalje je do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao trogodišnji zastarni rok propisan člankom 477. stavak 1. ZKP-a/97.

32. Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava za zaključiti je kako je prigovor zastare koji je istaknula tuženica osnovan, a koji prigovor je tuženica isticala tijekom cijelog prvostupanjskog postupka te u žalbi.

33. Sukladno iznijetom trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

34. S druge pak strane trebalo je djelomično preinačiti pobijanu presudu i to u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, te u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

35. Odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a je propisano da kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. U konkretnom slučaju drugostupanjski je sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu. Tuženici je trebalo dosuditi parnični trošak u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1., članka 163., te članka 164. stavci 1., 2. i 3. ZPP-a.

36. Slijedom navedenog tuženici je priznat trošak primjenom Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., dalje „Tarifa“) i to, s obzirom na vrijednost predmeta spora (345,29 eura), 50 bodova za sastav odgovora na tužbu (T.br. 8. točka 1. „Tarife“) te 50 bodova za zastupanje na ročištu od 12. veljače 2025 (T.br. 9. točka 1.“Tarife), što ukupno iznosi 100 bodova. Također tuženici je trebalo priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 bodova (T. br. 10. „Tarife“), što ukupno iznosi 162,50 bodova. Pri vrijednosti jednog boda 2,00 eura („T. br. 54. „Tarife), ukupni trošak za zastupanje tuženice iznosi 325,00 eura. Na iznos od 200,00 eura teče zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude kako je to zatražila tuženica. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

37. Za spomenuti je i to kako je kod odluke o parničnom trošku ovaj drugostupanjski sud vodio računa o stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-89/2021-2 i o stajalištu Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), te je uzeo u obzir slijedeće činjenice:

- da država čiji proračun nije neograničen treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju,

- da je u ovom tužitelj postupku ponio tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja, koji zahtjev je odbijen zbog nastupanja zastare, a ta tužba nije lišena bilo kakvog sadržaja, niti se može smatrati kako je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, ali

- da se tužitelj svojevoljno opredijelio odvojeno tužiti za štetu, pokrećući zbog toga više postupaka (a ne jedan), čime je u očekivanju za sebe pozitivnog ishoda tih parnica, u ukupnosti povećao parnične troškove za obje strane,

- da iz spisa ne proizlazi zaključak kako bi trošak dosuđen tuženici značajnije ugrozio materijalnu i financijsku situaciju tužitelja.

38. Slijedom navedenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je kako odluka o troškovima postupka ne predstavlja prekomjeran teret tužitelju, te također nije narušena pravična ravnoteža.

U Splitu 31. ožujka 2026.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi