Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

P-768/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Heleni Topić Vuković, u pravnoj tužiteljice HR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borni Marjanoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 31. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Općinski sud u Osijeku oglašava se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Požegi.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 69,77 EUR-a. U tužbi je navela da je 29.10.2015. sa SBERBANK d.d. (pravnim prednikom tuženika) sklopila Ugovor o kreditu br. 286183 na iznos od 13.800,00 EUR- a, odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate s rokom otplate na 10 godina. Nadalje, navela je da u čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.) sukladno kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu 0,50%, a maksimalno 800,00 kn, jednokratno, a koja naknada se naplaćuje prilikom isplate kredita, te je navela da joj je dana 29.10.2015. naplaćen iznos od 525,66 kn/69,77 EUR-a, a koji iznos predstavlja 0,50% od vrijednosti cjelokupnog kredita. Istaknula je da sukladno čl. 49. ZZP/15, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenima i ništetnima iz razloga što su odredbe potpuno nejasne i općenite, ne ukazuje na što se odnose te nije imala mogućnost unaprijed pregovarati s tuženikom o pojedinačnim odredbama, obzirom da je potpisala tipiziran ugovor kojeg je formulirao tuženik, dodajući i da nije imala utjecaja na sadržaj ugovora, zbog čega je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je sukladno čl. 55. ZZP/15 nepoštena ugovorna odredba i ništetna. Tužiteljica je ukazala i na presudu VSRH broj Rev-673/2023-2, koji je zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, te je dodala da je za istaknuti da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, predložili su sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te potražuju i naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, navodeći da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, dodajući da je Ugovorom o kreditu br. 286183 od 29. listopada 2015. u čl. 11.4. propisano da ugovorne strane za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora i u vezi s njim ugovaraju nadležnost suda u Zagrebu i mjerodavnost prava Republike Hrvatske. Nadalje, naveo je da je odredbom čl. 70. Zakona o parničnom dopušten ovakav sporazum mjesne nadležnosti suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, pa s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, pri tome je dostavio odluku VSRH br. Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. Nadalje, naveo je da tužiteljica ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazala postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare predmetnog potraživanja, navodeći da je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tužbom dana 10. rujna 2024., slijedom čega prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno čl. 215. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dodajući da je zastarni rok u vezi navedenog opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 10. rujna 2024., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužiteljice. Nadalje, tuženik je prigovarao i načinu na koji je tužiteljica odredila vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Tuženik je nadalje naveo da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti i to: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da su odredbe u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive, naveo je, nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Tuženik je naveo i da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, a čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, odredbom čl. 4. st. 2. propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, naveo je, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik je istaknuo da tužiteljica nije dokazala osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

3. Na pripremnom ročištu održanom 31. ožujka 2026. ovaj sud je donio rješenje kojim se oglasio mjesno nenadležnim te odredio da će se nakon pravomoćnosti predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Požegi.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovaj sud je primijenio Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., u nastavku: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

4.1. Odredbom članka 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 55. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Prema stavu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.4. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije niti predlagao izvođenje dokaza kojima bi se utvrdilo da se o odredbi o mjesnoj nadležnosti pregovaralo). Osim toga, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Požegi, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa] (nadležnost suda u Požegi, čl. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova), pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta (ugovorena nadležnost suda u Zagrebu), a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Požegi, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Požegi. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je sukladno odredbi članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Požegi. Ovdje se ističe i da tužiteljica ima mjesto prebivališta u [adresa] (nadležnost Općinskog suda u Požegi).

4.4. Slijedom svega navedenog, sukladno čl. 20. st. 1. u vezi čl. 21. st. 1. ZPP-a te je odlučio kao u izreci rješenja.

Osijek, 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, računajući od dana prijema istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

NAKON PRAVOMOĆNOSTI:

- Općinskom sudu u Požegi