REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1374/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja KONGO d.o.o., Split, Kralja Zvonimira 1, OIB 09199445632, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Mijoč, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika MŠ, vlasnika obrta „[obrt]“ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grahovac, Horvat, Žaper, Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3268/2023 od 29. prosinca 2025., 31. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3268/2023 od 29. prosinca 2025. u točki II. i dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 812,50 eura sa zateznim kamatama od 29. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.
II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3268/2023 od 29. prosinca 2025. u preostalom dijelu točke III. izreke i rješava:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj nadoknadi parnične troškove u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama od 29. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 8,13 eura u roku petnaest dana, dok se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 491,87 eura odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3268/2023 od 29. prosinca 2025. utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena (točka I. izreke), odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 5.062,50 eura sa zateznim kamatama od 29. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke), naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eura zateznim kamatama od 29. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka III. izreke) i odbijen zahtjev tuženika za naknadnu parničnih troškova u iznosu od 832,41 eura sa zateznim kamatama od 29. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka IV. izreke).
2. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv dijela tog rješenja u točkama II. i III. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova i njemu naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je naveo da je rješenje nezakonito jer se ne zasniva na valjanim i potpuno utvrđenim odlučnim činjenicama i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tvrdi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. travnja 2018., a tuženik je prvu uplatu ugovorne obveze iz ugovora o poslovnoj suradnji izvršio 30. travnja 2018., dakle tek nakon pokretanja ovog postupka. Poziva se na odredbu članka 158. stavka 1. Zakona o parničnom postupku i tvrdi da je pravilnom primjenom te zakonske odredbe teret naknade troškova postupka na strani tuženika, te da nisu navedeni razlozi na temelju kojih bi pravo na naknadu troškova imao tuženik. Osim toga žalitelj navodi da su tuženiku priznati troškovi koji nisu bili potrebni za vođenje parnice i u prilog tome ukazuje na troškove sastavljanja podnesaka od 25. srpnja 2022. i 17. kolovoza 2022., kao i podneska od 16. travnja 2025. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje tako da prizna naknadu troškova tužitelju ili da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troškova podnošenja žalbe u iznosu od 500,00 eura.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
5. Neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 158. ZPP-a kojom su propisana pravila o naknadi parničnih troškova u slučaju povlačenja tužbe. Prema toj odredbi tužitelj koji povuče tužbu dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka (stavak 1.), a iznimno od toga, ako je tužitelj povukao tužbu (…) odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.
6. Iz podataka u spisu razvidno je da je tužitelj povukao tužbu tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. prosinca 2025. i tada se pozvao na uplate tuženika izvršene u travnju, svibnju i lipnju 2018., te lipnju 2019. godine. Prema tome, tužitelj nije povukao tužbu odmah nakon navodnog udovoljavanja tužbenom zahtjevu, nego tek nakon više od šest godina. U takvoj pravnoj situaciji ne može se primijeniti izuzetak od pravila o naknadi troškova u slučaju povlačenja tužbe, jer je za njegovu primjenu bitno kada je tužitelj povukao tužbu, a ne je li tužbu podnio prije nego što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu. Da je tuženik u ovoj pravnoj stvari doista udovoljio tužbenom zahtjevu i da je tužitelj odmah nakon toga povukao tužbu, imao bi pravo na naknadu troškova postupka. Kako je to učinio tek 2025. godine kada je u ponovljenom postupku (nakon što je u ovoj pravnoj stvari bila ukinuta prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev bio odbijen kao neosnovan) provedeno financijsko vještačenje i utvrđeno da je tužitelj svoju tražbinu već naplatio zadužnicom, očito je da tužba nije povučena zbog toga što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku.
7. Netočne su tvrdnje žalitelja da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto smatra da je tužitelj dužan nadoknaditi troškove tuženiku koje mu je uzrokovao pokretanjem ove parnice, jer suprotno proizlazi iz točke 3. obrazloženja rješenja, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
8. U odnosu na visinu dosuđenih troškova neosnovano žalitelj tvrdi da su tuženiku pogrešno priznati troškovi na ime nagrade za sastavljanje podneska od 25. srpnja 2022. samo zato što podnesak sadrži jednu rečenicu. Naime, o tome je li neki podnesak bio potreban za vođenje parnice ne prosuđuje se po tome koliko ima rečenica ili stranica. Navedenim podneskom tuženik je obavijestio sud o imenovanju punomoćnika, što je bila potrebna parnična radnja posebno zbog dostave pismena. Za taj podnesak pravilno je priznata nagrada prema Tbr. 8/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 136/23) u visini od 50,00 eura.
9. Za vođenje parnice potreban je bio i podnesak od 16. travnja 2025. jer se njime tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i visina nagrade je također pravilno određena prema Tbr. 8/1 Tarife.
10. Međutim, osnovano žalitelj tvrdi da sastavljanje podneska od 17. kolovoza 2022., nije bilo potrebno za vođenje parnice jer je u njemu tuženik samo obavijestio sud da ostaje kod svih svojih dosadašnjih navoda što nije moglo utjecati na tijek i rezultate ove parnice. Prema tome, tuženiku su neosnovano priznati troškovi u iznosu od 250,00 eura na ime nagrade za sastavljanje tog podneska.
11. Stoga je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i rješenje prvostupanjskog suda potvrđeno u točki II. i dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 812,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom je dijelu odluka o troškovima postupka preinačena tako da je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250,00 eura odbijen kao neosnovan.
12. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbe odlučeno je na temelju članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP -a. Na temelju njegovog određenog zahtjeva (članak 164. stavci 1. i 2. ZPP-a) troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 6.124,50 eura koliko iznose parnični troškovi koje pobija ovom žalbom. Visina troškova na ime odvjetničke nagrade za sastavljanje žalbe odmjerena je prema Tbr. 10/5 i 46. Tarife i iznosi 125,00 eura. Tužitelju su priznati i troškovi na ime izdataka za sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 78,31 eura prema Tar. br. 3. stavci 2. i 4. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23). S obzirom na to da je tužitelj sa žalbom uspio samo u omjeru od 4%, od ukupno priznatih troškova žalbenog postupka (203,31 eura) priznat mu je razmjeran iznos od 8,13 eura, a zahtjev tužitelja iznad toga iznosa odbijen je kao neosnovan.
Zagreb, 31. ožujka 2026.
Sudac
Lenka Ćorić
