REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2786/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DIVALI d.o.o., Krešimira Filića 80, Varaždin, OIB: 28703751193, kojeg zastupa punomoćnica Kristina Starčević Pavelka, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika MARSH d.o.o., Radnička cesta 80, Zagreb, OIB: 87717828874, kojeg zastupa punomoćnik Časlav Žaja, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 43.416,95 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-160/2021 od 8. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-160/2021 od 8. travnja 2025. u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 9.105,14 eura.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-160/2021 od 8. travnja 2025. u dijelu točke II. izreke za iznos troškova postupka od 129,38 eura i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 129,38 eura, kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-160/2021 od 8. travnja 2025., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-160/2021 od 8. travnja 2025. odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 43.416,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 3. listopada 2018. do isplate, kao neosnovan (točka I. izreke); naloženo je tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 9.234,52 eura (točka II. izreke); odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.069,51 eura, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer tužitelj nije dokazao da bi tuženik kao posrednik u osiguranju povrijedio ugovorne obveze iz sklopljenog ugovora o posredovanju s tužiteljem propisane odredbama čl. 841. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) te čl. 244. i čl. 245. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj: 151/05, 87/08, 82/09, 54/13, 94/14 i 30/15; dalje: ZO). Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući ju u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga s prijedlogom ovome sudu da pobijanu presudu preinači, podredno ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 eura.

4. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te sadrži nejasne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je sud odbio tužbeni zahtjev. Dalje ističe kako je tuženik postupao nesavjesno u izvršavanju svoje ugovorne obveze jer je, kada je pribavljao nove ponude od Croatia osiguranja d.d. nakon što je tužitelj tražio smanjenje visine premije osiguranja, trebao upozoriti tužitelja da te nove ponude ne sadrže rizike oluje i tuče, što je tuženik propustio učiniti. Upravo te navedene rizike (uz ostale) tužitelj je naznačio u upitniku za osiguranje fotonaponskih elektrana koje je dostavio tuženiku. Tim upitnikom tužitelj je dao tuženiku direktan i nedvosmislen nalog za posredovanje u osiguranju u kojemu su sadržani uvjeti pod kojima tužitelj želi sklopiti ugovor o osiguranju, zbog čega je tuženik u slučaju odstupanja od direktne upute tužitelja bio obvezan o tome izričito, nedvosmisleno i pismeno upozoriti tužitelja, što tuženik nije učinio. Stoga osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje krivnje na strani tuženika, jer prema mišljenju tužitelja tuženik nije postupao s pažnjom dobrog stručnjaka, niti je postupao sukladno odredbama čl. 840., čl. 841. i čl. 842. ZOO-a kao i čl. 244. ZO-a. Konačno, tužitelj osporavajući odluku o troškovima postupka navodi kako je sud neosnovano tuženiku priznao nagradu za sastavljanje podnesaka od 8. veljače 2021., 1. travnja 2021., 11. veljače 2022 i 8. travnja 2024 prema Tbr. 8.4. Tarife o nagradama i naknadi troškovi za rad odvjetnika te podnesak od 28. ožujka 2022. prema Tbr. 8.1. Tarife jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice budući da tuženik u njima ponavlja isto činjenično stanje te je više puta dao odgovor na tužbu. Tužitelj drži da i troškovi poštarine u iznosu od 4,83 eura i troškovi svjedoka u iznosu od 229,72 eura nisu bili potrebni za vođenje parnice pa ih je sud trebao odbiti kao neosnovane.

5. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 eura.

6. Tužiteljeva žalba je djelomično nedopuštena, dok je djelomično neosnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

7. Tužitelj je podnio žalbu i protiv točke III. izreke presude kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.069,51 eura, a protiv kojeg tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe. Stoga je žalbu valjalo djelomično odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 358. st. 3. u vezi s čl. 367. st. 1. ZPP-a kao što je odlučeno u izreci rješenja.

8. Prvostupanjska presuda ispitana je u preostalom dijelu (točke I. i II. izreke) na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga određenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju je tužitelj izričito upire žalbom. Suprotno žalbenim navodima, izreka presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju s razlozima presude niti sa samom sobom, dok su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju presude jasni, razumljivi i u skladu sa sadržajem isprava u spisu. Prvostupanjski je sud za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i zakonite razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 43.416,95 eura za koju smatra da je odgovoran tuženik jer nije ispunio svoje ugovorne obveze iz ugovora o posredovanju.

12. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu u bitnom proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj 11. ožujka 2014. izdao ovlaštenje kojim je tuženika ovlastio za posredovanje u osiguranju;

- da je tužitelj i prije sklapanja ugovora o posredovanju s tuženikom, samostalno pregovarao s Croatia osiguranjem d.d. u vezi sklapanja ugovora o osiguranju te mu je navedeno društvo ponudilo sklapanje ugovora o osiguranju za rizik požara (ponuda SOLAR 1 i SOLAR 2) 14. veljače 2014., ali u njima nisu navedeni rizici oluja i tuča;

- da iz tuženikovog Upitnika za osiguranje fotonaponskih ćelija od 3. ožujka 2014. proizlazi da je u njemu kao predmet osiguranja naveden požar i neki drugi rizici, lom stroja, rizik potresa, financijski gubitci zbog nemogućnosti korištenja sunčane elektrane – godina dana te da su u rubrici „osiguranje se traži od sljedećih opasnosti“ označeni rizici FLEXA, oluja i tuča, potres, pritisak snijega, provalna krađa i razbojstvo i lom stroja; upitnik je tužitelj dostavio tuženiku putem e -maila dana 3. ožujka 2014., a ovjeren je pečatom Upgrade energy d.o.o., dok je kao ugovaratelj osiguranja naznačen tužitelj;

- da je tuženik dostavio tužitelju ponude triju osiguravajućih društava (Generali, Allianz i Croatia) koje se odnose na all risk pokriće (požar, udar groma, eksplozija, oluja, tuča, izljev vode, poplava itd.);

- da je nakon toga, radi smanjenja visine premije, tuženik na traženje tužitelja zatražio od Croatia osiguranja d.d. nove ponude i mogućnost obročne otplate premija osiguranja;

- da je te nove ponude od Croatia osiguranja d.d. tuženik predočio na uvid banci (jer su police osiguranja trebale biti vinkulirane u korist banke) koja je inzistirala da se osigura i rizik financijskih gubitaka te nakon što je banka odgovorila da nove ponude zadovoljavaju uvjete kakve banka traži, tužitelj je obavijestio tuženika, a tuženik Croatia osiguranje d.d. o prihvatu zadnje ponude;

- da je tužitelj po ovlaštenoj osobi potpisao police osiguranja i dostavio ih tuženiku;

- da iz polica osiguranja broj [broj police osiguranja], broj 017094005002 i broj 017094005003 proizlazi da je višegodišnje osiguranje sklopljeno s početkom osiguranja od 15. ožujka 2014. do 15. ožujka 2028. za rizike FLEXA (požar, udar groma, eksplozija, pad letjelice); da je tužitelj sklopio i ugovore o osiguranju za koje su mu izdane police osiguranja potresa br. 116094003427, polica osiguranja potresa br. 116094003426 i polica br. [broj police]-09-2014 osiguranja financijskih gubitaka;

- da tuženik nakon 2015. godine više nije mogao stupiti u kontakt s tužiteljem;

- da je 1. rujna 2018. došlo do štete na solarnim elektranama tužitelja uslijed rizika oluje i tuče;

- da se tužitelj obratio osiguratelju Croatia osiguranje d.d. sa zahtjevom za naknadu štete 4. rujna 2018. i da je naknada navedene štete otklonjena dopisom osiguratelja od 10. rujna 2018. s obrazloženjem da je policom br. [broj police] ugovoreno osiguranje od FLEXA rizika (požar, udar groma, eksplozija i pad letjelice), dok rizik oluje nije ugovoreni rizik;

- da je tužitelj osiguratelju podnio pritužbu/prigovor na otklon zahtjeva za naknadu štete 28. rujna 2018. i da se osiguratelj povodom te pritužbe očitovao dopisom od 11. listopada 2018. na način da je prigovor odbijen, dok je dopisom od 9. siječnja 2019. tužitelj obaviješten da je njegova pritužba odbijena;

- da se tužitelj obratio tuženiku opomenom pred tužbu u vezi naknade štete nastale u ovom štetnom događaju, a koju obvezu je tuženik po punomoćniku otklonio.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje tužitelj žalbom niti ne dovodi u pitanje, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovornoj odgovornosti za štetu za koju su mjerodavne odredbe čl. 342. – 349. ZOO-a. Odredbom čl. 342. st. 2. ZOO-a je propisano da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Jedna od pretpostavki ugovorne odgovornosti za štetu u smislu citirane zakonske odredbe je da dužnik nije ispunio obvezu (uopće, ili manjkavo, odnosno ne u svemu kako ona glasi), ili da je zakasnio s njezinim ispunjenjem. Do odgovornosti dužnika za štetu dolazi samo u slučaju kad je šteta doista i nastala zbog neispunjenja ili manjkavog ispunjenja, odnosno zakašnjenja s ispunjenjem ugovorne obveze. Vjerovnik kao oštećenik treba dokazati postojanje štete, njezinu vrstu (imovinska ili neimovinska), kao i visinu. Osim toga, nastala šteta mora biti u uzročnoj vezi s dužnikovom štetnom radnjom, što također mora dokazati vjerovnik. S druge strane, tuženik kao dužnik je taj koji je dužan dokazati postojanje eventualnih okolnosti koje ga oslobađaju od odgovornosti za štetu. Naime, dužnik ugovorne obveze može se (u potpunosti) osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu (odnosno da je zakasnio s njezinim ispunjenjem) zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (čl. 343. ZOO-a), odnosno ako dokaže da je na vjerovniku (ili osobi za koju on odgovara) odgovornost (krivnja) za neispunjenje obveze. S druge strane, dužnik se može samo djelomično osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je za nastalu štetu ili njezinu veličinu ili za otežanje dužnikova položaja ima krivnje do vjerovnika ili do osobe za koju on odgovara, tj. da su vjerovnik ili osoba za koju on odgovora (samo djelomično) pridonijeli nastanku štete. U tom slučaju naknada se smanjuje razmjerno (čl. 347. ZOO-a).

15. Tužitelj u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka tvrdi da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz sklopljenog ugovora o posredovanju s tužiteljem jer ga nije upozorio da nove ponude za sklapanje ugovora o osiguranju s Croatia osiguranjem d.d. ne sadrže i osigurani rizik oluje i tuče, zbog čega ovom tužbom traži od tuženika naknadu štete koju je pretrpio zbog oštećenja nastalih na solarnim elektranama uslijed oluje i tuče.

16. Odredbom čl. 835. ZOO-a je propisano da se ugovorom o posredovanju obvezuje posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju, ako ugovor bude sklopljen.

17. Odredbama čl. 842. ZOO-a propisano je da posrednik odgovara za štetu koju bi pretrpjela jedna ili druga strana između kojih je posredovao, a koja bi se dogodila zbog toga što je posredovao za poslovno nesposobnu osobu za čiju je nesposobnost znao ili mogao znati, ili za osobu za koju je znao ili morao znati da neće moći ispuniti obveze iz toga ugovora, i uopće za svaku štetu nastalu njegovom krivnjom (st. 1.); Posrednik odgovara za štetu koju prouzroči nalogodavcu zbog toga što je bez dopuštenja nalogodavca obavijestio nekog trećega o sadržaju naloga, o pregovorima ili o uvjetima sklopljenog ugovora (st. 2.).

18. Odredbom čl. 240. ZO-a je propisano da posredovanje u osiguranju i reosiguranju predstavlja djelatnost pokretanja, predlaganja ili obavljanja poslova pripreme za zaključivanje ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju, pomoć pri izvršavanju prava iz ugovora o osiguranju odnosno ugovora o reosiguranju, a posebno pri rješavanju odštetnih zahtjeva naslovljenih na društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje.

19. Prema odredbi čl. 244. st. 1. ZO-a posrednik u osiguranju i reosiguranju dužan je obavljati poslove posredovanja tako da štiti interese ugovaratelja osiguranja, ugovaratelja reosiguranja odnosno osiguranika, dok je odrednom čl. 244. st. 2. ZO-a propisano da je posrednik u osiguranju i reosiguranju dužan, radi ispunjavanja obveze iz st. 1.:

1.) načiniti odgovarajuću analizu rizika i odgovarajuća načela pokrića;

2.) pisano obrazložiti razlog svog prijedloga osiguravatelja odnosno reosiguravatelja i izvijestiti ga o visini provizije određene za sklapanje ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju;

3.) u ime ugovaratelja osiguranja odnosno reosiguranja posredovati kod sklapanja ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju koje je sukladno zahtjevu ugovaratelja osiguranja odnosno reosiguranja s obzirom na osigurateljno pokriće, pri čemu ta obveza može biti ograničena samo na određene usluge osiguranja odnosno reosiguranja, ako posrednik u osiguranju o tome izričito obavijesti osiguranika; 4.) obavijestiti društvo za osiguranje odnosno reosiguranje o traženju ponude ugovaratelja osiguranja odnosno reosiguranja za zaključivanje ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju;

5.) uručiti ugovaratelju osiguranja odnosno reosiguranja policu osiguranja odnosno ugovor o reosiguranju te druge akte vezane za ugovor o osiguranju odnosno reosiguranju;

6.) provjeriti sadržaj police osiguranja odnosno ugovora o reosiguranju;

7.) pružati pomoć ugovaratelju osiguranja, ugovaratelju reosiguranja odnosno osiguraniku za vrijeme trajanja ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju i to kako prije tako i nakon nastupanja osiguranog slučaja, te se ponajprije brinuti da ugovaratelj osiguranja, ugovaratelj reosiguranja odnosno osiguranik poduzme sve pravne radnje koje su bitne za očuvanje odnosno realizaciju prava temeljem ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju poduzima u rokovima određenim za poduzimanje tih pravnih radnji;

8.) stalno provjeravati ugovore o osiguranju odnosno reosiguranju koje je ugovaratelj osiguranja odnosno reosiguranja zaključio njegovim posredovanjem te izraditi prijedloge za izmjenu ovih ugovora o osiguranju odnosno reosiguranju u cilju što bolje zaštite.

20. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije dokazao da su se ispunile pretpostavke ugovorne odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO-a. Naime, iako je tužitelj tvrdio da je izričito naglasio tuženiku da polica osiguranja mora sadržavati osigurani rizik oluje i tuče, iz iskaza svjedoka GŽ, tuženikova zaposlenika koji je komunicirao s tužiteljem, proizlazi da mu direktor tužitelja niti u jednom trenutku nije izričito naglasio da polica mora sadržavati osigurani rizik oluje i tuče, već je bio fokusiran na sklapanje ugovora o osiguranju koji je sadržavao osigurani rizik financijskih gubitaka koji je tražila banka. Osim toga, iako je tuženik u naprijed navedenom upitniku naveo da se traže osigurani rizici oluja i tuča, kao i pored činjenice da je tuženik pribavio tri ponude od različitih osiguravajućih društava koje su sadržavale all risk pokriće, tužitelj je nakon toga tražio od tuženika da se radi smanjenja visine premije od Croatia osiguranja d.d. zatraže nove ponude, kao i mogućnost plaćanja na rate. Tuženik je, postupajući po izričitom tužiteljevom nalogu, pribavio nove police osiguranja koje nisu sadržavale osigurani rizik oluje i tuče i bile su cjenovno povoljnije od ranijih, all risk, polica osiguranja. Nakon što mu ih tuženik dostavio na razmatranje, tužitelj je te nove police osiguranja prihvatio i u konačnici sklopio ugovor o osiguranju s Croatia osiguranjem d.d. prema kojemu rizik oluje i tuče nije bio jedan od osiguranih rizika. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu ugovorne štete jer je tuženik u ispunjavanju svojih ugovornih obveza postupao savjesno i sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o osiguranju.

21. Međutim, odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

22. Naime, osnovano tužitelj žalbom ukazuje kako sastav podneska od 1. travnja 2021. nije potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz sadržaja navedenog podneska proizlazi da njime punomoćnik tuženika obavještava sud i dostavlja dokaze o tome da je odgovor na tužbu dostavio punomoćnici tužitelja. Međutim, odredbom čl. 133. st. 5. ZPP -a, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, propisana je dostava pismena u elektroničkom obliku za odvjetnike, a iz sadržaja spisa proizlazi da se dostava punomoćnicima stranaka obavljala upravo elektroničkim putem. Radi istog razloga nije bilo mjesta tuženiku priznati ni poštanske troškove koji se odnose na dostavu tuženikovih podnesaka punomoćnici tužitelja. Nadalje, neosnovano je sud tuženiku priznao trošak sastava podneska od 18. veljače 2021. kojim je tuženik dostavio u spis punomoć za zastupanje prije nego li je podnio odgovor na tužbu, jer je punomoć mogao dostaviti uz odgovor na tužbu, a ne posebnim podneskom dostavljenim sudu nekoliko dana prije podnošenja odgovora na tužbu. Na taj način je tuženik prouzročio nepotreban trošak koji ne može pasti na teret tužitelja.

23. U preostalom dijelu tužiteljevi žalbeni navodi kojima osporava odluku o troškovima postupka su neosnovani. Naime, pravilno je prvostupanjski sud priznao tuženiku trošak sastava podnesaka od 11. veljače 2022. i 8. travnja 2024. jer se o radi o ostalim podnescima za sastav kojih je propisana nagrada prema Tbr. 8.4. Tarife. Pravilno je tuženiku priznat i trošak sastava podneska od 28. ožujka 2022. jer se i prema ocjeni ovog suda radi o obrazloženom podnesku za sastav kojega tuženiku pripada pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 8.1. i Tbr. 46. Tarife. Osim toga, suprotno žalbenim navodima tužitelja, tuženik ima i pravo na naknadu troškova koje je predujmio radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka.

24. Imajući u vidu navedeno, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u točki I. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP -a odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

25. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporedno potraživanje (troškove postupka).

26. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu (točka III. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

27. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izraženim u eurima izvršeno je u skladu s odredbama čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Maja Bilandžić