REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-330/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NAVA BANKA d.d. u stečaju, Zagreb, Tratinska 27, OIB: 07492912398, kojeg zastupa punomoćnica Jaka Ćurić, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 23, protiv tuženika PR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mato Krmek, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Primorac i partneri j.t.d. u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 2b, radi isplate iznosa od 495.035,02 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1863/2020 od 9. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1863/2020 od 9. prosinca 2024. u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1863/2020 od 9. prosinca 2024.

- u točki I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-521/2015 koje je 11. prosinca 2015. donio javni bilježnik Vladimir Marčinko iz Zagreba, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 495.035,03 EUR (tada 3.729.841,41 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. listopada 2015. te troškove ovršnog postupka u iznosu od 7.023,49 EUR (tada 52.918,50 kn) i predvidive troškove u iznosu od 3.140,55 EUR (tada 23.662,50 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2015. do isplate, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan;

- u točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 94.741,51 EUR;

- u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 18.585,38 EUR;

- u točki IV. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka.

2. Tako je prvostupanjski sud, nakon što je, među ostalim, proveo financijsko vještačenje i saslušao svjedoke, odlučio o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 495.035,02 EUR koji je tužitelj potraživao na temelju ugovora o margin kreditu za kupnju vrijednosnih papira sklopljenog s tuženikom 2008. godine, ocijenivši osnovanim tuženikov prigovor da je dug prestao izjavom o prijeboju koju je banci uputio 28. studenoga 2014., prije nego što je nad bankom 1. prosinca 2014. otvoren stečajni postupak. Osnova za tuženikov prijeboj bila je protutražbina tuženika prema banci, koja proizlazi iz Ugovora o obvezi ponovne kupnje dionica. Prema tom ugovoru, banka se obvezala otkupiti dionice od tuženika po unaprijed utvrđenoj cijeni, što nikada nije provela. Prvostupanjski sud je utvrdio da je postojanje te protutražbine ranije potvrđeno presudama nižih sudova, iako je Vrhovni sud predmet vratio na ponovno suđenje iz procesnih razloga. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje koje je potvrdilo postojanje i visinu međusobnih potraživanja stranaka, odnosno da, ako bi se kao polazište za stručni izračun uzeo 31. ožujka 2012. (kada su po zadnjem aneksu ugovora stranke ugovora trebale najkasnije ispuniti svoje obveze), na taj dan bi potraživanje tuženika prema banci čak i premašivalo tražbinu banke prema njemu. Prvostupanjski sud je stoga zaključio da je tuženik pravovaljano prebio svoje dugovanje po kreditu s potraživanjem koje je imao prema banci zbog neizvršene nazadkupnje dionica. Slijedom toga, tužbeni zahtjev banke odbijen je kao neosnovan, jer je dugovanje tuženika prestalo činom prijeboja. S obzirom na to da je prijeboj izjavljen banci prije otvaranja stečajnog postupka, kasnije otvoreni stečajni postupak nije od utjecaja na tuženikovo pravo na prijeboj u smislu čl. 103. tada važećeg Stečajnog zakona. U razrješavanju dileme proizlazi li tuženikovo pravo na prijeboj iz postojanja neke pravomoćne odluke ili iz samog ugovora, prvostupanjski sud je stao na stranu tuženika, smatrajući da tražbina nastaje iz ugovora (potpisanog 2008. godine), a ne iz neke presude koja je samo deklaratorna (tj. potvrđuje ono što već postoji).

3. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj, pobijajući je sadržajno u točkama I., II. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga. U bitnom navodi da je (u odnosu na osnovni ugovor iz 2008. godine) riječ o opcijskom ugovoru, što znači da iz samog tog ugovora ne nastaje direktno novčana protutražbina tuženika davatelja opcije, nego opcija koja banci daje pravo (ne i obvezu) pozvati na sklapanje ugovora o kupoprodaji, odnosno ugovora o nazadkupnji (prijenosu dionica). Ako se osnovni ugovor iz 2008. godine tumači jezično, njime je ugovorena samo mogućnost nazadkupnje, tj. obveza banke da u nekom roku sklopi ugovor o prijenosu dionica, ali ne i novčana obveza na isplatu (tj. ta bi novčana obveza nastala tek kasnije, nakon sklapanja ugovora o prijenosu ili kupoprodaji dionica). Drugim riječima, tuženik bi na temelju osnovnog ugovora imao samo pravo zahtijevati od banke sklapanje ugovora o prijenosu dionica kojim bi te dionice ušle u imovinu banke, te bi bila ugovorena kupoprodajna cijena na temelju koje bi tek tada nastala novčana tražbina tuženika.

4. Odgovor na žalbu podnio je tuženik, osporavajući žalbene navode uz polemiziranje s argumentacijom žalitelja o opcijskoj naravi ugovora, pri čemu zaključuje da nije sporno ni to da tužitelj ne raspolaže pravomoćnom presudom za tražbinu koja je predmet ovog postupka, pa da prema toj logici ni tužiteljeva tražbina ne postoji.

5. Tužiteljeva žalba je osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je isplata iznosa od 495.035,02 EUR, koji je tužitelj potraživao na temelju ugovora o margin kreditu za kupnju vrijednosnih papira sklopljenog s tuženikom 2008. godine (list 65. spisa).

8. Odbijanje tužbenog zahtjeva je posljedica ocjene prvostupanjskog suda da je došlo do prijeboja tužiteljeve i tuženikove tražbine, pri čemu je osnova za izjavu prijeboja isti ugovor.

9. Tužitelj u žalbi problematizira mogućnost prihvaćanja tuženikova kompenzacijskog prigovora polazeći od naravi osnovnog ugovora, tj. posljedično od obveze banke koja u tom ugovoru jest ili nije sadržana.

10. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, razlozi koje je dao prvostupanjski sud, uzimajući kao polazište postojanje ugovora iz kojeg bi proizlazilo tuženikovo novčano (protu)potraživanje prema banci, a slijedom toga i opravdano izjavljeni prigovor prijeboja, u kombinaciji s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka (čiji je zadatak bio izračunati iznose koje bi jedna ugovorna strana drugoj dugovala na određeni datum), načelno bi bili logični, te bi posljedično odluka bila pravilna i zakonita, kada bi iz samog osnovnog ugovora zaista izravno proizlazila takva novčana obveza banke.

11. Međutim, imajući u vidu žalbene navode u pogledu naravi osnovnog ugovora, tj. njegova sadržaja, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda obveza banke na isplatu iznosa (koja bi predstavljala osnovu tuženikova prigovora da je njegova obveza prema banci prestala izjavom o prijeboju), zaista ne proizlazi izravno iz osnovnog ugovora, nego iz tog ugovora i njegovih dodataka (iako njima jest određen krajnji datum za prijenos i fiksni novčani iznos koji bi na ime tog prijenosa banka bila dužna platiti tuženiku), proizlazi eventualno obveza banke na sklapanje ugovora o prijenosu dionica, tj. ovlaštenje tuženiku da od banke zahtijeva sklapanje takvog ugovora. Međutim, dok se takav ugovor ne sklopi, tj. sve dok je tuženik i dalje imatelj dionica, obveza banke da nešto isplati tuženiku za te dionice (koje su još uvijek njegove) nije ni nastala.

12. Stoga je zbog pogrešnog pravnog pristupa, tj. pogrešnog tumačenja sadržaja osnovnog ugovora, što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud, unatoč logičnom obrazloženju, pogrešno ocijenio osnovanim tuženikov prigovor da je tužiteljeva, ovdje utužena tražbina, prestala izjavljenim prigovorom prijeboja.

13. S druge strane, imajući u vidu tuženikove navode (istaknute u odgovoru na žalbu) da po toj žaliteljevoj logici iz takvog ugovora nije nastala ni ovdje utužena tražbina banke prema tuženiku, iz koje sadržajno proizlazi i osporavanje utuženog potraživanja (iz istih onih razloga kojih se kroz tumačenje prirode osnovnog ugovora u žalbi dosjetio tužitelj), potrebno je osnovanost utuženog potraživanja razmotriti i s tog aspekta, tj. ocijeniti točan sadržaj i doseg osnovnog ugovora, i to polazeći od tumačenja koje daje tužitelj kao žalitelj, a prema kojemu je to opcijski ugovor, pa ispitati je li uopće takvim ugovorom, iz kojega možda uopće izravno ne proizlazi potraživanje banke prema tuženiku, moguće utvrditi postojanje obveze tuženika prema tužitelju i slijedom toga održati na snazi platni nalog, ili je, suprotno tome, tužiteljevo potraživanje prema tuženiku sasvim sigurno (tj. nesporno) nastalo.

14. Naime, u obrazloženju pobijane odluke u točki 16. navodi se da „nije sporno tuženikovo dugovanje po osnovu margin kredita“, odnosno da je „nesporno da je tužiteljeva tražbina u utuženom iznosu postojala“. Međutim, iz sadržaja ostatka obrazloženja, tj. iz izostanka detaljnijeg obrazloženja po tom pitanju, kao i činjenice da je u svome prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi tuženik kao ovršenik izričito osporio „i osnovu i visinu“, navodeći izričito da „nema nikakvog dugovanja prema ovrhovoditelju“, može se zaključiti da je tako ocijenjena „nespornost“ utuženog potraživanja zapravo isključivo posljedica isticanja prigovora već prebijenog potraživanja (izjavom od 28. studenoga 2014.).

15. Stoga je presudu u pobijanim točkama valjalo na temelju čl. 370. ZPP -a ukinuti kao u izreci rješenja ovog suda i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, u kojemu će sud iznova ispitati osnovanost tužbenog zahtjeva imajući u vidu primjedbe istaknute u obrazloženju ove drugostupanjske presude i u tužiteljevoj žalbi i tuženikovu odgovoru na žalbu, te nakon toga donijeti novu, pravilnu, na zakonu osnovanu i pravilno obrazloženu odluku.

16. O troškovima postupka (osim o onima o kojima je pravomoćno odlučeno u točki III. koju nitko ne pobija) prvostupanjski će sud donijeti odluku u konačnoj odluci, ovisno o uspjehu stranaka u sporu.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić